Church in society - Crkva u društvu





May the road rise up to meet you.
May the wind always be at your back.
May the sun shine warm upon your face,
and rains fall soft upon your fields.
And until we meet again,
May God hold you in the palm of His hand.
 (Old Celtic blessing from the pilgrim)
-----------------------------------------------------------------------------------




''Odlazi od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!'' (Mt 16, 23)


A message for the Pope |Mar Mari Emmanuel Gor


https://www.youtube.com/watch?v=4yxEiv1pjC4






Njegova milost Dr. Mari Mar Emmanuel
Pravovjerni biskup Metropolita Australije i Novog Zelanda 
Biskup Mar Mari Emanuel - Intervju
https://www.youtube.com/watch?v=laKBIIwXddA



Mons. Joseph Strickland
pravovjerni rimokatolički biskup
Ne moram i neću blagosloviti grijeh❗ - Biskup Joseph Strickland
https://www.youtube.com/watch?v=D6wMtn6XBJQ




Diktatura heretika nad pravovjernima


Pravovjerni biskup mons. Joseph Strickland, hrabri biskup američke biskupije Tyler, koji je nedavno smijenjen od heretičkog Big booss-a pape Franje, eklatantan je pokazatelj kako poniženi i otpisani ne mora biti u krivu, te kako premnogi da bi zadržali svoje položaje, pristaju na reinterpretaciju svega što im Big boss naredi, izdajući time svoje poslanje, svoj poziv a tako i smisao i svrhu svojega djelovanja. Strickland je dobio nogom u… bez da je Big boss naveo bilo kakav razlog, onako, po mafijaški.  Otkaz je uslijedio bez navođenja razloga, kao u filmu Kum (The Godfather).

Otjerani biskup Strickland je konstruktivnu kritiku iznosio – te i dalje iznosi -  utemeljeno i oštro, otvoreno i razoružavajuće ističući ono suštinsko i bitno, a što Big boss očito nikada nije razumio, ali to nije smetalo da se penje po hijerarhiji do najviše pozicije. Djelovanje biskupa Stricklanda Rim je pomno pratio te je Santa Marta (1)  unaprijed bila obaviještena preko svojih špijuna o svakom koraku pravovjernog biskupa Stricklanda i to preko nekoliko kanala (špijuna i ugurivača nikad ne manjka, to svi znamo). Bilo je i izravnih intervencija protiv Stricklanda kako preko bergoglijskih biskupa u američkom episkopatu, koji su posebno bliski Svetoj Marti, tako i preko Apostolske nuncijature. U samom Rimu bilo je lako pratiti najvažnije izjave mons. Stricklanda iz daljine, jer je biskup Tylera vrlo aktivan na društvenim mrežama.

Biskup i njegova biskupija bili su pomno ispitani, baš kao na inkvizicijskom procesu,  kako bi se otkrila bilo kakva nepravilnost koja bi onda naknadno poslužila da se pokojniku objesi krivnja oko vrata. Vatikanskoj škvadri se nije sviđalo ono što je Strickland na Twitteru pisao: ''Vjerujem da je papa Franjo papa, ali vrijeme je da kažem da odbacujem njegov program potkopavanja pologa vjere. Slijedi Isusa.'' (2) Upravo i baš onako kako to smatraju starokatolički biskupi WCNCC-a

U lipnju 2023. hrabri Strickland znao je da je na meti jer je Big boss poslao svoje apostolske inkvizitore u Teksas, da iskopaju bilo što protiv Stricklanda, to ga nije poljuljalo da govori istinu ili da promijeni stav ili prirodu svojih izjava. Koliko je mogao, podupirao je vjernike katolike izvan svoje biskupije, osobito pokret prava na život. Ušao je tamo gdje su se drugi biskupi plašili. Iznad svega, priopćio je javnosti rimske korake protiv njega. 

U višedijelnom pastoralnom pismu objasnio je katolički moralni nauk i tako proturječio sodomitskoj agendi Svete Marte u području homoseksualizma. Njegova središnja izjava je: ''Bog ne može blagosloviti grijeh'', zbog čega Crkva ne može učiniti ništa slično.''

 Da li je ovako nešto zamislivo kod hrvatskog episkopata, da ovako odlučno stanu na pravu stranu kao što je to učinio Strickland? Niti u snu. Rimski namjesnici s hrvatskom putovnicom brane svoja sedla, prevrću riječi u ustima kao da žvaču limun, braneći Fiducia Supplicans, kako bi obranili ono protiv čega i sami jesu – ali ćorak, šteta je iskočiti iz sedla u koje ih je ušuškao rimski heretik. A izdaja Isusa? Ništa za to, i to će oni verbalno sofistički toliko reinterpretirati da će i sam Isus povjerovati kako su oni zapravo u pravu o on – Isus – u krivu. Isus je nebitan, on je tu bio prije dvije tisuće godina, a sada Big boss & Company određuju pravila, vremena su se promijenila i firma se mora prilagoditi tržištu, da zarada ne pada. A vjera? To je ionako limun koji se žvače kako firma odredi. 

A koga je to Big boss & Company poslao Stricklandu kao posjetitelje? Štićenika homoseksualne ''čikaške škole'' mons. Geralda Fredericka Kicanasa, i umirovljenog biskupa Tucsona koji javno simpatizira ubojstvo najmanjih (pobačaj) i homoseksualnu agendu (sodomite). Ovo nam pokazuje da ne samo da su Vrata paklena nadvladala Vatikan, nego Vatikan djeluje kao Vrata paklena. 

Nema drugog zaključka nego da biskup Strickland i biskupi slični njemu ostaju u Crkvi (crkvama) onaj garant kojega ni Vrata paklena neće nadvladati. Očito Krist tu nije mislio na neku jaku instituciju tipa Big boss & Company koja uništava vjeru u ljudima i vodi ih u pakao,  nego na one pojedince u svim crkvama koji će ostati na pravoj Kristovoj vjeri, kao ''korijen Jišajev'' i odabrane mladice po kojima će sjeme Božje riječi ići neoskvrnjeno dalje. (sic)

Biskup Strickland također je bio važan pobornik tradicije, s kojom se osjećao vrlo blizak, i promicao je ne samo unutar svoje biskupije nego i izvan nje. Dana 1. kolovoza mons. Strickland je napisao, s jasnom aluzijom na Motu Proprio Traditionis Custodes i postupke koji su uslijedili: ''Svaki pokušaj odvajanja tradicionalne mise od Crkve je napad na neprekinutu vezu s tradicijom primljenu od apostola i napad na polog vjere.'' (3) Nije li žalosno što bi Strickland zapravo trebao biti papa da zaštiti Crkvu, a sadašnji Bergoglio trebao bi biti podređen da sluša Stricklanda kako bi spasio svoju dušu i duše premnogih ljudi koji ga slijede u propast.  

Strickland je i sam pristupio tradicionalnom obredu kroz nekoliko godina intenzivnog proučavanja i molitve te ga je prvi put sam proslavio 2020. godine. Također je objasnio da Družba svetog Pija X. , unatoč nejasnom kanonskom statusu, nije raskolnička skupina. U istoj ravni među raskolničke skupine ne mogu spadati ni starokatolici WCNCC-a.

Uglavnom, iako je to već tempi passati, apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama mons. Christophe Pierre, jedan od glavnih aktera smjene, pozvao je Stricklanda da podnese ostavku u ime pape Franje. Htjeli su stvar riješiti ''elegantno''. Ali biskup Strickland je odbio dati ostavku jer nije učinio ništa loše, a to je rekao i kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt rimske Kongregacije za nauk vjere i jedan od malobrojnih preostalih pravovjernih prelata rimske crkve. Ništa nije pomoglo, i Strickland je smijenjen s dužnosti. Santa Marta vodila je neravnopravnu i nepravednu bitku protiv biskupa Stricklanda. Nije bilo razgovora, radilo se jednostrano protiv biskupa.

I tako je na kraju montirani igrokaz završen ofrljom informacijom režimskog biltena kompanije (Vatikanskog tiskovnog ureda): ''Sveti Otac razriješio je biskupa mons. Josepha Stricklanda pastoralnog vodstva biskupije Tyler (SAD) i imenovao biskupa Austina, biskupa mons. Joea Vásqueza, apostolskim upraviteljem upražnjene biskupije.'' (4)

Biskup Strickland je 31. listopada 2023. napunio 65 godina, Big boss je u prosincu napunio 87 godina.

Znano je da po kanonskom pravu papa može smijeniti biskupa samo uz predviđenu proceduru, uz izuzetno dobre razloge, držeći se formalnih propisa. Ali to je ''trla baba lan da joj prođe dan.'' Sjetimo se kako je u slučaju Dajla papa Benedikt XVI. na jednu minutu suspendirao biskupa Milovana te porečko-pulskim biskupom imenovao jednog talijana, i kad je talijan potpisao što je trebalo, opet je biskupom postao Milovan. Sjetimo se i da je biskup Milovan također bio žrtva nepravde zbog drugih razloga te je po kazni umirovljen. Dakle, u stvarnosti papa imenuje i smjenjuje koje hoće i kako hoće jer iznad njega nema zakonske vlasti. On osobno je najviši sudac Crkve. Pa tko i gdje treba podnijeti žalbu ili prigovor na njegovu odluku? Za to nema autoriteta. Kanonsko pravo ne pomaže u tom pogledu, niti pomaže kod opetovano postavljanog pitanja je li Franjo svojim nedvojbenim antikršćanskim djelovanjem izgubio papinstvo.



(1) Santa Marta - rezidencija pape Franje. Domus Sanctae Marthae (kuća sv. Marte) je zgrada pored bazilike sv. Petra. Zgrada je završena 1996. za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. te je služila kao gostinjac za klerike. Papa Franjo uselio se unutra nakon svog izbora za papu 2013. kako bi pokazao svoju lažnu skromnost i obmanjivao javnost poniznošću. Na toj liniji su i njegove nepozlaćene insignije


(2) Bishop J. Strickland na platformi X: „Please allow me to clarify regarding, “Patrick Coffin has challenged the authenticity of the Pope Francis.” If this is accurate I disagree, I believe Pope Francis is the Pope but it is time for me to say that I reject his program of undermining the Deposit of Faith. Follow Jesus.” / X (twitter.com) 


(3) Biskup Strickland osuđuje napade na tradicionalni obred – katolički (katholisches-info.translate.goog) 


(4)  Resignations and Appointments (vatican.va)




Fernándezova i Bergoglieva predstava nastranosti - transseksualni sprovod


Sprovod ''Cecilije'' Gentili, transseksualnoga aktivista i ateista, održan je u katedrali sv. Patrika u New Yorku: svetogrdna nastrana (queer) predstava. Sprovod koji se po kanonskom pravu nije trebao održati, ali mu je sadašnji predstojnik Dikasterija za učenje vjere otvorio put.

Postoji Vetus ordo (rimski obred sve do 1969.), Novus ordo (obred Pavla VI.) i sada trans ordo (transseksualni obred). Transseksualni obred izmišljen je u četvrtak 15. veljače 2024. povodom sprovoda transseksualnoga aktivista i ateista Cecilije Gentili, kako se zvao zadnjih godina, s obzirom da je rođen (i ostao) muškarac. Sprovod je održan u poznatoj katedrali svetoga Patrika u New Yorku.

Unatoč tomu što se Gentilli identificirao kao ateist, organizator pogreba Ceyenne Doroshow (također transseksualac, rođeni muškarac), odabrao je katedralu svetoga Patrika jer je ''ikonična'' poput pokojnika. Zapravo, pedesetdvogodišnji Gentili bio je vrlo poznata osoba kako zbog svoje prošlosti bivše prostitutke, tako i zbog svog angažmana kao aktivist LGBT-a i zagovornik prava prostitutki. Gentili, podrijetlom iz Argentine, ilegalno je emigrirao u Ameriku s 26 godina, a 2009. završio je u zatvoru zbog posjedovanja droge.

Sprovod se pretvorio u predstavu nastranosti. Pjesme koje nisu bogoslužne pjevale su se u drečavoj odjeći, a povrh toga mijenjale su tekst Ave Maria u Ave Cecilia. Fotografija pokojnika bila je ukrašena aureolom, a svuda oko njegova lica bili su izrazi na kastilskom koji su značili ''transvestit''''bludnica''''blažena'' ''majka'', istaknute iznad teksta Psalma 23 (Gospodin je pastir moj) dok su ga neki prolaznici nazivali ''majkom bludnica''. Predvoditelj obreda govorio je o pokojniku u ženskim imenicama i zamjenicama. U molitvama vjernika bilo je mjesta i za traženje Božje pomoći u zahvatima ''promjene'' spola.

Katedrala je bila prepuna šarenoga mnoštva: šljokice, svjetlucave haljine u jarkim bojama, pernata boa napravljena od novčanica od 100 dolara oko vrata jednoga od nazočnih. Stotine transseksualaca odjevenih na način ne samo da nije prikladan za crkvu, nego ni za bilo koje drugo mjesto: lažne grudi gotovo razgolićene, kričave perike, vrtoglave potpetice. Gentili se cijeli život borio u korist prostitucije pa su mu prijatelji udovoljili i katedralu pretvorili u bordel.

Silovanje svetinje izazvalo je izjavu Enriquea Salve, župnika Svetoga Patrika, u kojoj je najavio Misu zadovoljštine u samoj katedrali. Don Salvo dodaje da je znao samo da je Misa za katolika. Čini se kao klimav izgovor. Pokojnikovo ime, dobro poznato u New Yorku, sigurno je bilo javljeno. Nadalje, pod pretpostavkom da ništa nije znao, ipak je trebalo intervenirati tijekom obreda kako bi se taj karneval zaustavio.

Ali pretpostavimo da doista ništa nisu znali, zapitajmo se ovo: je li dopušteno da se održi crkveni sprovod za osobu poput Gentilija? Odgovor dolazi iz rimokatoličkog  Zakonika kanonskoga prava koji se jednostavno ne provodi a koji jasno zabranjuje crkveni sprovod, među ostalim, ''očiglednim grješnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika'', jer ''prije smrti nisu pokazali bilo kakav znak kajanja'' (kanon 1184. § 1.). Kanonist Luigi Chiappetta ovako komentira tu zabranu:

''Crkveni su sprovodi, kao i svaki liturgijski čin […], znak i izraz crkvenoga zajedništva. Stoga se ne mogu dopustiti onima koji žive izvan toga zajedništva, osim ako prije smrti nisu pokazali neki znak kajanja'' (Il Codice di Diritto canonico. Commento giuridico pastorale, naklada Dehoniane, svezak II, str. 449).

Bilo bi proturječno primati u Crkvu one koji su se do kraja borili protiv nje. Nadalje, to bi narušilo slobodu toga čovjeka koji nije htio imati ništa s Crkvom. To bi bilo kao da tjerate vegana da jede meso.

Gentilijevo odbijanje crkvene nauke je višestruko: pobornik prostitucije, transseksualizma, pa čak i ateist. Budući da nismo čuli za njegovo konačno pokajanje, ne bi bilo dopušteno obavljati crkvene sprovode za osobu koja je svjesno odbacila Božje milosrđe jer nije bilo kajanja. Pa čak i da se na samrti pokajao, ali ako crkvene vlasti to nisu znale, to se ne može pretpostaviti dopuštajući sprovod jer bi se na taj način poručilo kako Crkva blagoslivlja prostituciju, transseksualizam pa i, u očitom kratkom spoju, ateizam. To je pitanje suvislosti, elementarne dosljednosti.

Nadalje, čak i da se pokajao i da se za to znalo, takav bi sprovod, kao što se dogodilo u ovom slučaju, prouzročio ozbiljnu sablazan među vjernicima i stoga bi ga, kao što je gore navedeno, u svakom slučaju trebalo zabraniti (vidi Sveti zbor za učenje vjere, Dekret o crkvenom sprovodu od 20. rujna 1973.).   

No, zabrani koju propisuje spomenuti kanon prijeti kardinal Victor Fernández, predstojnik Dikasterija za nauk vjere. Od njega su stigle dvije prijetnje. Prva se sastoji u odgovoru koji je Fernández 3. studenoga 2023. dao santoamarskomu biskupu (Brazil) msgr. Joséu Negriju, u vezi s raznim pitanjima oko krštenje transseksualnih osoba i njihovu sudjelovanju na kršenju kao kum ili kuma. Fernández je dopustio i jedno i drugo.

Ali, kao što je Luisella Scrosati podsjetila, krštenje se odraslomu može dati samo kad odluči raskinuti s grijehom, a uloga kuma i kume može se preuzeti samo ako je sigurno da onaj koji bi trebao kumovati ''vodi život u skladu s vjerom i službom koju preuzima'' (kanon 874. § 1.). I ne samo to, nego Zbor za učenje vjere godine 2015. izričito je odbacio hipotezu da bi transseksualac mogao preuzeti službu kuma: ''Samo transseksualno ponašanje javno otkriva stajalište koje se suprotstavlja ćudorednomu zahtjevu razrješenja vlastita problema spolnoga identiteta prema istini svoga spola. Stoga je očito kako ta osoba ne ispunjava potreban zahtjev za životom u skladu s vjerom i obvezom kuma (Zakonik kanonskoga prava, kan. 874. § 1., točka 3.) te stoga ne može biti pripuštena u službu ni kume ni kuma.''

Transseksualizam je u suprotnosti s naravnim moralom (ovdje je šire objašnjenje) i, nužno, s Objavom: ''Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici ne će baštiniti kraljevstvo Božje'' (Prva Korinćanima 6, 9–10). Transseksualci su označeni pojmom ''mekoputnici'' (feminizirani), koji se ne može odnositi na homoseksualce koji su označeni pojmom ''muškoložnika'' (sodomaca).

Fernández ne mari za naravni poredak, ni za objavljeno božansko pravo, ni za dosadašnje Učiteljstvo, pa je na krštenje i u službu kuma i kume pripustio i neraskajane transseksualce. Dakle, ako se neraskajani transseksualac može krstiti i biti kum na krštenju, može s još više razloga primiti počasti crkvenoga sprovoda.

Druga prijetnja dolazi od Fiducije supplicans. Rasuđivanje je slično: blagoslov homoseksualnoga para znači odobravanje homoseksualnosti. Ako se odobrava homoseksualnost, ne vidi se zašto ne odobriti transseksualnost i, posljedično, zašto ne prirediti kršćanski sprovod transseksualcu koji je bio ponosan na svoje stanje.

 

Izv. prof. dr. Tomasso Scandroglio

 

https://www.vjeraidjela.com/transseksualni-sprovod-pustos-fernandezova-nauka/




Tko ima uši, neka čuje




Pustite ih, Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti. (Mt 15, 14). Što je potrebno vjernicima današnjice? Jasnoća vjere i njena dosljednost u kontinuitetu navještaja. Tu jasnoću prvenstveno su pozvani očitovati crkveni poglavari, ali mnogi su zatajili, zato sada nastupaju ostali klerici, ali i oni su zatajili, sada je pozvan ostali narod očuvati vjeru.  

Ali kako se izvući s jasnim pogledom na stvari kada se očituje efekt kuhane žabe? Kada Crkva više nema poglavara utemeljenih u vjeri nego u sekularnosti transhumanizma, kada Crkva više ne očituje sol zemlje a Krist joj postaje nebitna povijesna figura znači da je efekt skuhane žabe stupio na scenu. 

Preoblikovanje života po volji pomodnosti pale ljudske logike. Kad je žaba već skuhana s njom možete raditi što vas volja. Ono na što bi žaba ranije odmah reagirala, sada više ne može jer je krepala, jer si je dopustila postepenu eutanaziju koja je danas konstatirana – ubijena je taktički, temperature se filigranski lagano podizane od strane onih koji su znali kako žabu ubiti i na koji način. Žabu su ubile masonsko-sotonističke lože a koje djeluju i u Vatikanu na način "zagrijavanja vode" tj. pojačavajući ono nenormalno postepeno kroz medije, reklame, umjetnost, pjesme, kroz sve mogućnosti koje im pruža ovaj svijet. Skuhana žaba više ne može doći sebi, ona se sada raspada.

Postojao je period u kojem se moglo još nešto poduzeti, ali taj period je prošao – aleia iacta est, Rubikon je prijeđen – zapadna Crkva kao jedinstvena više ne postoji jer se to više ne može de facto nazivati jedinstvenom Crkvom. Ona je potonula ali tonuti će još dublje do razine potpune izgubljenosti, jer će sasvim nestati želja za pokajanjem i dekonstrukcija će zahvatiti sve ono što nekoć u savjestima bijaše zdravo. 

Tradicionalna Starokatolička crkva sada je zapravo i u zajednici crkava koje iako su još deklarativno u formalnom zajedništvu s Rimom, one će kao katoličke partikularne Crkve i partikularne redovničke zajednice uskoro početi napuštati Rim, jer Rim više nije ono što  je trebao biti – iznevjerio se Isusu Kristu i nedvojbeno služi Đavlu. Među prvima to su već de facto učinili časni oci biskup Athanasius Schnaider, kardinal Gerhard Ludwig Müller, biskup Joseph Edward Strickland i mnogi drugi pojedinačno, te kompletna afrička crkva. Oni su još u nekom zajedništvu formalnom, ali ne i u zajedništvu vjere. 

Razina homseksualizma među rimokatoličkim klerom je takva da je njima bilo prirodno proglasiti Fiducia Supplicans, jer su oni tako sada među svojima. Uskoro će papa poškropiti dva svoja rimokatolčka svećenika koji žive zajedno i upražnjuju se – jer to je papina ljubav za njih, on ih razumije. Međutim, kada bi kojim slučajem došao svećenik s ženskom osobom i zatražio da ga papa vjenča – kao što bijaše običaj katoličke starine kada je kler bio vjenčavan – papa bi ga potjerao jer to nije po kanonskom pravu kojeg je pisao kardinalsky gay lobi za sebe i svoje. 

Ono nenormalno Franjo prepoznaje kao novo normalno, pri čemu sve to nedvojbeno i jasno amenuje s Fiducia Supplicans, a onda natjerava svoje podređene službenike da to prihvate.  

 

Gubitak blagodati rimske, nekoć katoličke crkve

Iz svega je zdravom duhu vidljivo da je blagodat nestala iz rimske crkve koja nekoć bijaše katolička, međutim, promjenom pastoralnog djelovanja ona više ne može biti tako nazivana (katolička) jer njezino djelovanje više nije katoličko. To je sada samo rimska liberalna crkva, ali ne i katolička. Sve partikularne Crkve koje su bile u zajedništvu s njom morat će se od nje odvojiti baš zato da bi sačuvale svoj katolicitet u moralnom pravovjerju. Ukoliko one to ne učine, tada se se svrstale nasuprot Isusu Kristu. 

 

Redovništvo je osobito pozvano očuvati katolicitet

Kao osobito pozvani da ostvare očuvanje katoliciteta su katolički redovnici, osobito franjevci, odnosno onaj dio redovništva svih vrsta koji nije premrežen homoseksualnom hijerarhijom (za razliku od mnogih koji jesu). Redovništvo se treba što ranije sastati i donijeti tešku ali jedino ispravnu i zdravu odluku – dok još ima vremena (sic) - da ne mogu više djelovati u sastavu s Rimom dokle god Rim ustraje na ovom putu propasti kojeg svakodnevno podastire pred vjernike potičući ih na grijeh. Ne treba žalovati za odvajanjem od zemaljskih iskvarenih institucija nego zbog odvajanja od vjere posvjedočene Nebom.

Naime, redovničke zajednice mogu spasonosno djelovati na spasenje vjernika očitujući im Sveto Pismo i nauk vjere onakak kakav je vjekovima bio a ne nakaradan kakvim su ga učinili vatikanski klauni.

Takvo djelovanje redovničkih zajednica, ali i ostalih biskupija i župa, mogli bi pozitivno djelovati na one vatikanske prelate u manjini koji su još ostali donekle normalni, da se ukine blasfemična Fiducia Supplicans kao krivi izraz, da se stišaju ogrezli dugotrajni vatikanski prelatski pederski lobiji te se Rim povrati katoličkoj vjeri: Odgovori im: ‘Života mi moga’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov?’ (Ez 33, 11)

To bismo rado željeli, međutim, čini se da to neće biti ostvarivo, zato redovništvo treba biti njihov razlog povratka, a ako se ne vrate na pravi put, redovništvo neka nastavi dalje kao zasebna cjelina naviještati radosnu vijest. Redovnik nema druge svrhe života unutar redovničke zajednice osim autentičnosti. Ako je redovnik prisiljen provoditi blasfemiju po blagoslovu istospolnih onda mu je bolje da napusti redovništvo nego da navlači na sebe gnjev Božji. Žalosno je to, čovjek uđe u redovništvo ili svećenstvo, odreče se mnogo toga, da bi na kraju morao blasfemično djelovati i navlačiti na sebe kaznu Božju.

Redovničke zajednice praktički ne bi ni osjetile promjenu formalnog centra, jer bi ostali u centru vjere a upravne kanonske stvari nastavili bi bilo kao nacionalni bilo kao međusobno povezani regionalni centri. Tu nije potrebno jedinstvo uprave (jer ni do sada nakon 1054. crkve nisu djelovale pod jedinstvenom upravom) nego jedinstvo vjere s različitim obrednim oblicima.

Pri svemu ovome valja pohvaliti one crkve koje nisu prihvatile blasfemičnu devijaciju gospodina Franje, a tu su pored starokatoličkih crkava WCNCC-a također i pravoslavne crkve, ako i oni unutar rimokatolicizma koji to ne prihvaćaju. One koje bi u praksi prihvatile Franjin dokument više ne bi bile ni starokatoličke, ni katoličke ni pravoslavne.

Ako se Petar trgne i dođe sebi, ako se Franjo ili papa koji dolazi nakon njega nekim čudom stabilizira, očisti kuriju od masonerije i sodomita te povuče sporni dokument, tada se treba vratiti pod jurisdikciju Rima. Ali ako se to ne dogodi, biti će potrebno - jer malo kvasca sve tijesto ukvasa  (usp. 1 Kor 5,  6) - provesti ono što je ranije rečeno: zbog spasenja vjere i očuvanja Crkve Kristove.  

Za pravu vjeru i Crkvu Kristovu, dali bismo život, ali ne možemo slijediti pastira bez aureole i ključeva.  

 

"Tko ima uši, neka čuje!''

(Mt 13, 9)

 

 



Stajalište Starokatoličkih crkava Svijetskog sabora narodnih katoličkih crkava - WCNCC



Kraljice anđela, moli za nas.




Kako Sveto Pismo tretira homoseksualnost?

Čitamo u 1. Post 19, 1–26, odlomak koji govori o tome kako je Lot, koji je živio u gradu Sodomi, primio dva tajanstvena stranca u svoj dom. Saznavši za to, gradski stanovnici, Sodomljani, od malih do starih, svi ljudi iz svih dijelova grada, okružiše kuću i pozvaše Lota i rekoše mu: Gdje su ljudi koji su došli k tebi noćiti? Izvedi ih k nama; da ih se namilujemo. Međutim, stranci su zaslijepili Sodomljane i odveli Lota iz grada. Nakon toga Gospodin je pustio na Sodomu i Gomoru sumpor i oganj s neba, i uništio te gradove i svu okolinu i sve stanovnike tih gradova. U isto vrijeme, misteriozni putnici rekli su Lotu da je Sodoma platila zbog svoje grešnosti.

Neki zapadni protestanti tvrde da je nepravda Sodomljana bila negostoljubivost, a ne homoseksualnost, ali poslanica apostola Jude kaže: kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom pȕti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju. (Jd 1, 7)

2. Lev 18, 22: Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.

3. Lev 20, 13: Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih.

4. Rim 1, 26–27: Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.

5. 1 Kor 6, 9–10: Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.

6. 1 Tim 1, 9-11: Zakon nije stvoren za pravednike, nego za … zle i grješnike, pokvarene i onečišćene, za one koji vrijeđaju oca i majku, za ubojice, za bludnike, homoseksualce … lažljivce, krivokletnike, i za sve što je protivno zdravom nauku, po evanđelju Slave blaženog Boga, koje mi je povjereno.

 

Stav Starokatoličkog patrijarhata odnosno Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava?

Socijalna koncepcija Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava čvrsto se drži Svetog Pisma i starog (sada onog prije heretičkog interventa pape Franje) nauka katoličke crkve. Nedvosmisleno se osuđuju homoseksualni spolni odnosi videći u njima zlobno iskrivljavanje od Boga stvorene ljudske prirode. Ljudi uključeni u homoseksualne odnose nemaju pravo postati članovi crkvenog klera a oni koji su već klerici gube to pravo.

Brakom se može priznati samo od Boga uspostavljena bračna zajednica muškarca i žene, i ni u kojem slučaju zajednica dviju istospolnih osoba. Homoseksualnost je grešna pokvarenost ljudske prirode, koja se prevladava duhovnim naporom koji dovodi do ozdravljenja i osobnog rasta pojedinca. Homoseksualna težnja je jedna od bolesnih strasti koje muče palog čovjeka. Kao i druge strasti, liječi se sakramentima, molitvom, postom, pokajanjem, čitanjem Svetoga Pisma i patrističkih djela te kršćanskom komunikacijom s vjernicima koji su spremni pružiti duhovnu potporu. Homoseksualno ponašanje posljedica je osobnog izbora osobe. Stoga je krivo poistovjećivati​​tzv. seksualne manjine s nacionalnim, rasnim ili socijalnim.

Izražavamo temeljno neslaganje s bilo kakvim pokušajima da se neprirodni poroci proglase normom. Stav Crkve o ovom pitanju temelji se na božanskoj Objavi, na riječima Gospodina našega Isusa Krista: "Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku." (Mt 18, 6-7)

Crkva, shvaćajući svaki grijeh kao bolest, s nadom očekuje pokajanje i duhovno ozdravljenje ljudi koji pate od jedne ili druge vrste grijeha.

Crkva ne osuđuje grešnika, nego moli za njegovo oslobođenje od vlasti grijeha. Istodobno, Crkva oštro prosvjeduje protiv legalizacije poroka, proglašavanja grešnog ponašanja normom te poziva na očuvanje moralnih temelja društva.Homoseksualnost je kršenje Božje volje i učenja Evanđelja.

Homoseksualizam je jedan od smrtnih ljudskih grijeha. Za biblijsku i crkvenu samosvijest, homoseksualnost je oskvrnjenje i zlouporaba ljudske naravi i njezinih bogomdanih sila, nasilje nad moralnim poretkom stvari i čovjekov svjesni ili nesvjesni poriv za samouništenjem.

 

Što kaže crkveni zakon ?

Drugi Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava (starokatolički patrijarhat), održan u Rabu od 1. do 3. listopada 2021. godine,  u točci 1. 3. Treća podjela (pastoralna i sakramentalna) govori o apostatskoj praksi blagoslova istospolnih, ukazujući na neprihvatljivost takve prakse. Time starokatolički patrijarhat izravno govori o homoseksualnosti kao otpadu od vjere. Homoseksualizam je teški grijeh koji zaslužuje osudu. Krivci za ovaj grijeh moraju biti izopćeni iz crkvene zajednice i – ukoliko žele povratak u Crkvi, moraju se pokajati. Ako je ovaj grijeh počinjen iz neznanja ili prije mnogo godina, te ako je uz kajanje priznat, tada im Crkva može oprostiti jer pokazuju život obraćenja dostojan milosrđa. Homoseksualnost i istospolstvo je dakle teški grijeh.


Sv. Oci o homoseksualizmu

"Đavao je vidio da sama požuda najviše od svega sjedinjuje spolove; stoga je pokušao raskinuti ovaj savez, ne samo da protuzakonitim rasipanjem sjemena potisne ljudski rod, nego da ga uništi, okrećući time ljude jedne protiv drugih." (sv. Ivan Zlatousti)

"Dobili su kaznu koju su trebali dobiti za takvu zloću u sebi, primili su je u samom poniženju i sramoti svoje naravi.

Blaženi Teodorit piše: "Ono što im nitko od neprijatelja ne bi ni pokušao učiniti, oni su uzljubili svom revnošću – i navukli na sebe kaznu na koju ih nijedan sudac ne bi osudio". Objasnivši ovaj odlomak, sv. Ivan Zlatousti je čuo prigovor: kakva je to kazna kad je oni ne osjećaju, nego, štoviše, i jurišaju na nju? – i odgovara: "Nemojte se čuditi što oni to ne osjećaju, nego uživaju, jer i luđaci, mučeći se i nalazeći se u jadnoj situaciji, smiju se i zabavljaju, dok drugi plaču nad njima."

Maksim Grk: "Ti, budući zaslijepljen i zaveden svojom bezbožnom tjelesnom požudom, ne samo da si lišen dostojanstva i ljepote lika Božjega, kojim si bio počašćen, nego postaješ i nerazumniji i gluplji od svih. Nijeme zvijeri, koje se besramno usuđuju pred najčistijim očima Onoga koji vas je stvorio, baviti se bezbožnom prljavštinom… Stoga kršćani kao, štoviše, oni koji imaju tako strašnu najavu Božjeg gnjeva, ne bi se trebali samo gnušati takve bezbožne prljavštine, koja, iznad svih drugih bezakonja, ljuti Svevišnjega… nego i anatemizirati one koji takvu prljavštinu stvaraju i ne smatraju je zločinom, dok ta bezbožna prljavština raspiruje neizdrživi gnjev Božji."

 

Kako pomoći homoseksualcu (istospolcu)?

U razgovoru s homoseksualcima ukažite na svrsishodnost svijeta, koja se posebno jasno očituje u građi i funkcijama ljudskog tijela. Svaki organ ljudskog tijela obavlja određene zadatke koji su skladno povezani s drugima. Jedna od tih zadaća – očuvanje i umnožavanje ljudskog roda, glavni je razlog razdvajanja spolova. Homoseksualnost izopačuje funkcije ljudskog tijela, koje je božanska tvorevina, poput slike koju je nacrtao veliki umjetnik, i pretvara tu sliku u karikaturu. U tom smislu, homoseksualizam je kršenje božanskih zakona i vrijeđanje vlastitog tijela. Religiozni svjetonazor uključuje osjećaj za lijepo. Homoseksualizam je pretvaranje međuljudskih odnosa u sramotu i lakrdiju. Bog je stvorio muškarca i ženu, a demon, kako bi to zloupotrijebio, želi muškarca pretvoriti u ženstveno stvorenje, a ženu u muškarca. U braku se muškarac i žena upotpunjuju; a u homoseksualizmu svaka strana samo gubi ne dobivajući ništa. Muško sjeme je potencijalni nositelj života, koje u kombinaciji sa ženskom stanicom stvara živi embrij, koji sadrži program cijelog ljudskog tijela i žive duše. Homoseksualnost je povreda ljudskog sjemena. Potencijal za novi život bačen je u prljavštinu radi osjećaja izopačene požude – to je demonski aspekt izopačenosti.

Neki ljudi kažu da to nije iz pokvarenosti ili zle volje, nego kao da se po prirodi osjećaju pripadnicima različitog spola i osjećaju seksualnu privlačnost prema osobama istog spola. Grčki starac Porfirije Kavsokalivit opisao je da je poznavao takve ljude, "međutim, oni ne samo da nisu skrenuli prema zlu, nego su, naprotiv, svoju prirodu držali vezanu čednim i svetim mislima. I proživjevši svoje živote poput zemaljskih anđela, ti ljudi primiše od Krista veliku krunu djevičanstva."

Čovjeku koji pati od istospolstva, treba život živjeti u celibatu, u djevičanstvu. Neka ova druga korizmena nedjelja bude poticaj na obraćenje svima koje muče poteškoće istospolnog i homoseksualnog usmjerenja. Bog je milosrdan i milostiv, ali traži obraćenje i odbacivanje grijeha a ne promiviranje i reklamiranje grijeha. Svakog čovjeka na ovom svijetu nešto muči i s nečime ima problema, tako će i ostati dok smo god u ovoj dolini suza. Ali valja uzeti svoj križ i ići za Kristom, valja se boriti i ne posustati. Nagrada Božja nadvisit će sve naše muke.

Onaj tko nije spreman obratiti se jer ne vidi potrebu vlastitog obraćenja, već je podlegao sotonskim kušnjama da u svojoj svakodnevici ne ide putem obraćenja. Sotona ne kuša samo grešnike koji su podlegli grijehu, već sve ljude jer svi posjeduju grešnu narav sklonu zlu i grijehu. Dapače, Sotona prvenstveno kuša pravednike, jer grešnici koji su u grijehu, već su podlegli kušnjama. A on, koji je kušao Sina Božjega, neće prezati od tog da kuša i sve ostale ljude bez iznimke. Jedna od napasti ili kušnji suvremenoga svijeta je ta da čovjek našega vremena ne vidi potrebu za obraćenjem, a time i potrebu da čuje Isusov glas i posluša ga. I time je već podlegao prvoj kušnji prema kojoj Sotona želi da živimo bezbrižno i opušteno, bez nekog ''vjerskog fanatizma''. Zato onaj tko nije spreman obratiti se jer ne vidi potrebu vlastitog obraćenja, već je podlegao sotonskim kušnjama da u svojoj svakodnevici ne ide putem obraćenja. Oni koji misle da su sveti i da njima ne treba obraćenje, jer žive nekim svojim 'normalnim životom', pokazuju i najviše otpora prema obraćenju.

Obraćenje znači otkriti božanski način života i odmak od uhodanog načina življenja. Taj hod Isus je proživio odlaskom u pustinju i nama naznačio kao potrebni hod. Treba nam obraćenje od nas samih, jer smo navikli na svoje, a ne na Božje mišljenje. Jer smo okorjeli u svome, a daleko smo od Božjeg promišljanja i postupanja.

Neophodno nam je obraćenje od vlastite 'normale'' bez Boga, tj. od vlastite ljudske svakodnevice koja se ne otvara Bogu.

Obraćenje je odmak od sotonskih ponuda i prihvaćanje Gospodinovih ponuda radosne vijesti i novoga saveza, većega zajedništva i ostvarenja života u istini, što nas vodi u blaženu vječnost.



Volim misliti da pakao nije prazan 






Slušamo ovih dana kako po rimokatoličkim biskupijama pastoralni teolozi opravdavaju sramotnu deklaraciju Fiducia Supplicans (pouzdanje koje moli), o ''katoličkom nauku'' - koji je sve samo ne to - koja dopušta ''katoličkim svećenicima'' (oni koji to rade više nisu katolički svećenici)  blagoslivljati parove koji se prema crkvenom učenju ne smatraju vjenčanima uključujući i istospolne parove. Jakog li ''uspjeha'' mnogobrojnih rimskih doktora koji to opravdavaju i dosega rimske teologije koja više ne razlikuju crno od bijelog i ne vidi drvo od šume, te se podiže protiv Neba omalovažavajući Bibliju. 

 

VOLIM MISLITI DA PAKAO NIJE PRAZAN

Ja volim misliti da pakao nije prazan u prvom redu zato što tako misli Isus Krist, tako misli blažena Djevica Marija, tako misli Katolička Crkva, tako misli svaki katolik. A ako tako misli, onda tako i vjeruje.

Kada Isus govori o posljednjem sudu on jasno kaže što će se  dogoditi onima s lijeva, koji nisu vršili volju Očevu: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“ (Mt 25,41); „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 7,21). Zapravo, iz Isusova govora se dade zaključiti ne samo da pakao nije prazan već da je poprilično pun: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu [autorovo isticanje]. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,13-14). Priča o kukolju samo potvrđuje istu nit vodilju u Svetom pismu kada je riječ o svršetku svijeta: „Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi“ (Mt 13,40-42). U Drugoj poslanici Solunjanima sv. Pavao opominje da će oni koji se ne pokoravaju evanđelju „biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva“ (2 Sol 1,9; usp. i 2Pet 3,10; Mt 13,40-42; Mt 25,41; 30; Otk 20,15; itd.). No, ne samo da su u velikoj opasnosti nevjernici, već i mi katolici moramo biti jako oprezni jer kako nam poručuje sv. Pavao: „Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili – ne samo kad sam ja prisutan nego još više sada kad sam odsutan – sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje“ (Fil 2,12).

Blažena Djevica Marija također misli da pakao nije prazan. Dapače, ona je vidiocima u Fatimi pokazala kako mnogi ljudi odlaze u pakao: „Još jednom je otvorila ruke, kao što je učinila prethodna dva mjeseca. Činilo se da zrake [svjetlosti] prodiru kroz zemlju, i vidjeli smo, takoreći, ogromno more vatre. Uronjeni u ovu vatru, vidjeli smo demone i duše [prokletih]. Potonji su bili poput prozirne goruće žeravice, svi kao pocrnjela ili uglačana bronca, imali su ljudske oblike. Lebdjeli su okolo u toj vatri, sada uzdignutoj u zrak plamenom koji je izlazio iz njih samih, zajedno s velikim oblacima dima. Sada su padali sa svih strana poput iskri u golemim vatrama, bez težine i ravnoteže, usred krikova i jecaja boli i očaja, koji su nas užasnuli i natjerali da drhtimo od straha (mora da me je ovaj prizor natjerao da zavapim, kako ljudi kažu da su me čuli)… Ta je vizija trajala samo trenutak, zahvaljujući našoj dobroj Nebeskoj Majci, koja nam je pri prvom ukazanju obećala da će nas uzeti u nebo. Bez toga, mislim da bismo umrli od užasa i straha.“[1]

Katolička Crkva naučava da posebni sud dolazi odmah nakon smrti te svaki čovjek već od  trenutka smrti prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke; više nema mogućnosti za pokajanje ili opravdanje (usp. KKC 1022, 1035). „Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu Božju ljubav, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To je upravo stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima koje označujemo riječju »pakao«“ (KKC 1033). Dakle, posebni sud je siguran, definitivan i nepovratan. Stoga su „izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu poziv na odgovornost kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine“ (KKC 1036).

Međutim, danas mnogi ljudi zagovaraju ideju o praznom paklu. Ta ideja predmnijeva jednu od tri stvari: ili nitko od ljudi ne živi u smrtnom grijehu (utopija), ili je Isus svojom smrću otkupio sve ljude te svima osigurao spasenje bez obzira koliko grješni život vodili (univerzalizam)[2], ili pakao ne postoji,[3] barem ne vječno (anihilacija).[4] Naravno, sva ta tri vjerovanja stoje u oštroj suprotnosti s katoličkim naukom.

Zamisao da pakao ne postoji, ili u najgorem slučaju postoji, ali nitko u njemu neće završiti, u suprotnosti je s onim što nas je učio Isus, u suprotnosti je sa Svetim pismom, u suprotnosti je sa Svetom predajom, u suprotnosti je s naukom Crkve. Svi oni koji vjeruju u bajku o praznom paklu, sami sebe zavaravaju, dok otac laži fino trlja ruke, i priprema im veliko iznenađenje.

U priču da je pakao prazan (ili da ne postoji) osim ateista vjeruju Jehovini svjedoci, adventisti, mormoni, Armstrongova svjetska Božja crkva, kristadelfijanci, Crkva kršćanske znanosti, New age pokret, a odnedavno i neki evangelici. Vjerovanje u prazan pakao nije novo krivovjerje ali je danas dosta rašireno.

Nažalost, danas ima i samozvanih katolika koji „vole misliti da je pakao prazan“. Mišljenje da je pakao prazan, osim što nije katoličko, neminovno za sobom povlači niz vrlo opasnih i lančano povezanih posljedica. Naravno, kao katolici mi u svemu trebamo slijediti Isusa te ćemo kao dobri vjernici željeti spas svake duše. Na kraju krajeva spas duša je prva i najvažnija zadaća Crkve (kan. 1752). Ali razmislite. Ako je pakao prazan, čemu onda tobožnje spašavanje duša, čemu Crkva? To je onda obična lakrdija. Onda je Crkva nepotrebna. Ako je pakao prazan onda Isus ne samo da je lažljivac, već je i sadist koji uživa u prijetnjama i širenju straha. Posljedično tome onda Isus nije Bog, jer Bog je sama dobrota i ljubav. Bog ne može biti lažljivac. Lažljivac je đavao.

Ako je pakao prazan onda nije važno postoji li grijeh ili ne. Ako volite misliti da je pakao prazan onda vjerojatno mislite kako grijeh ne vrijeđa Boga, ili kako je Bog milosrdan ali nepravedan, ili još gore, kako grijeh niti ne postoji. Onda razlika između dobrog i zlog nije važna, još gore, onda je sve dobro. Jer kako kaže poslovica sve je dobro što se dobro svrši. Zašto ne bi onda opljačkao banku, zašto bi se libio ubiti nekoga tko ti stoji na putu, što fali onda krađama, prevarama, lažima, bludničenju, sodomiji i drugim seksualnim perverzijama, što fali nepravdi, zlostavljanju – kad će ionako sve dobro završiti. Svi ćemo biti spašeni.

Ako je pakao prazan onda je Katolička Crkva jedna od najgroznijih institucija na svijetu jer zahtijeva od čovjeka svet život pun odricanja i žrtve. Zbog čega? Onda je Katolička Crkva koristila lažnu ideju pakla kako bi držala čovjeka pod kontrolom, pod jarmom, kako bi ga držala robom i podanikom. Onda je Crkva za svaku osudu. Onda imaju pravo svi oni koji traže uništenje „babilonske bludnice“.

Ako je pakao prazan onda Bibliju treba spaliti na lomači i proglasiti je najgorom knjigom na svijetu jer obmanjuje ljude. Onda je Biblija bezvrijedna, nepouzdana, onda ona ne predstavlja riječ Božju, već vražju. Ako je pakao prazan onda je svejedno jeste li vjernik ili nevjernik, jeste li katolik, budist, musliman ili ateist, jeste li zločinac ili svetac. Onda katolici žive u iluziji, onda su katolici najbedastija vrsta ljudi.

Ako je pakao prazan onda je Katolička Crkva izvršila najveću operaciju pranja ljudskog mozga ikada u povijesti. Kakogod bilo, jedno je sigurno, ako mislite da je pakao prazan, onda niste katolik.

 

Doc. dr. sc. IVAN POLJAKOVIĆ

 

Slika: Juan Carlos Fonseca Mata, 2008., biskup i papa u paklu. Wikimedia.

 

[1] Sister Lucy of Fatima Describes the Vision of Hell | The Fatima Center  (5.2.2024.)

[2] Univerzalizam je gledište da će svi ljudi ili eventualno sva stvorenja, što može uključivati i demone, biti spašeni. Ova hereza je osuđena na Koncilu u Carigradu 553. god.

[3] Što je uglavnom stav ateista.

[4] Nakon sudnjeg dana spašeni idu u nebo, a grješnici će biti uništeni, tj. prestat će egzistirati (ili odmah ili nakon nekog vremena, ovisi o varijanti).

 

Izvor teksta Volim misliti da pakao nije prazan: https://katolik.hr/volim-misliti-da-pakao-nije-prazan




Nedvojbeni proces podjarmljivanja svijeta i crkava




Traje nedvojbeni proces podjarmljivana svijeta i crkava u svijetu po pravilima Novog Svjetskog Poretka (New World Order) – do sada u ovoj mjeri neviđen.

Čovjek koji nije barem djelomice zahvaćen Svetim Božjim Duhom neće to uočiti, iako mu se stvari odigravaju pred nosom. Možemo imati ne znam kakvo znanje ili titulu, počasnu ili znanstvenu, ali ništa nećemo uočiti bez Božje milosti. Onaj tko sada sasvim jasno ne vidi sljedbenike Sotone na Svjetskom Ekonomskom Forumu u Davosu 2024. (The World Economic Forum – WEF’S 2024 Davos Meeting) tome ni najbolja dioptrija neće pomoći da zbroji 2+2.

  

 

Top 6 najluđih trenutaka WEF-ovog sastanka u Davosu 2024

Published  on February 2, 2024 By Vigilant Citizen 


Na početku sjednice vještica (da je kojim slučajem negdje  bilo raspelo digle bi se sve zamislive i nezamislive udruge za zaštitu prava vrijednosti ateista, drugomišljenika, ovih i onih, ovako s vješticom nije bilo nikakvih protesta)

WEF Insanity: Witch doctor performs a ritual at Davos 2024
https://www.youtube.com/watch?v=FuqTKoXx8Mg

Ako se pitate zašto je đavolja glava na glavnoj slici ovog članka, to je zato što je doslovno bila dio dekora u Davosu 2024. Volio bih da se šalim. Zapravo, volio bih da se šalim sa svime u ovom članku. Evo 6 najluđih trenutaka Davosa 2024.

Za razliku od većine mainstream medija, neću gubiti vaše vrijeme lutajući okolo: Svjetski ekonomski forum (WEF) je parazitska i nelegitimna organizacija kojom upravljaju neizabrani pojedinci koji pokušavaju preoblikovati svijet... u najgori mogući način. Teško je preuveličati opake ciljeve ove organizacije koja se ponosi "prodorom u vlade" kao nekom vrstom raka dok promiče sulude slogane poput: "Nećeš posjedovati ništa i bit ćeš sretan" (moj članak The Top 10 Najjezivije i najdistopičnije stvari koje gura WEF pružaju dobar pregled dugoročnih ciljeva ove organizacije).

Iako bi ignoriranje ovih jeza bilo korisno za nečije mentalno zdravlje, to je jednostavno nemoguće. To je zato što godišnji sastanci u Davosu uvijek uspiju sazvati ljude koji zapravo mogu ostvariti snove WEF-a, poput šefova država, izvršnih direktora mega-korporacija i predstavnika globalnih nevladinih organizacija kao što je Svjetska zdravstvena organizacija.

Dok ovi gosti sjede na panelima i propovijedaju svoje globalističko evanđelje, dva pitanja padaju na pamet: Zašto svi izgledaju tako samozadovoljno i zadivljeni vlastitom inteligencijom? Njihov izgled superiornosti govori mnogo o njihovom načinu razmišljanja u odnosu na mase. No, što je još važnije, zašto njihove teme neizbježno dovode do manje slobode, manje kvalitete života i više orvelovske kontrole?

Odgovor je prilično jednostavan: njihov krajnji cilj je distopijska svjetska vlada u kojoj su mase svedene na podvrstu kojoj je dopuštena samo ograničena količina slobode i resursa dok je podvrgnuta stalnom nadzoru i farmaceutskim intervencijama. Drugim riječima, pokušavaju nas pretvoriti u stoku.

Kako bi ostvario ovu košmarnu viziju, WEF koristi postupne korake. Iz godine u godinu, organizacija neprestano pokušava normalizirati nove čudne ideje. Zatim koristi krize kao što je COVID-19 kako bi ih pretvorio u stvarnost. Njihov tajni moto: Nikad ne dopustite da dobra kriza propadne.

Davos 2024. iznjedrio je, još jednom, niz jezivih i radikalnih ideja koje sve imaju zajedničku točku: vode izravno u distopijski Novi svjetski poredak. I ne, nisam "teoretičar zavjere", riječi "Novi svjetski poredak" doslovno su izgovorene tijekom Davosa. Nekoliko puta.

Evo 6 najboljih "lowlights" iz Davosa 2024. Zašto top 6? Budući da WEF logo sadrži tri 6.


6 Poremećena tapiserija

Prije nego što uopće pređem na ono što je rečeno u Davosu, moramo pogledati neke simbolike. Slogan ove stranice je "Simboli vladaju svijetom" i još jednom, pravi, nefiltrirani način razmišljanja WEF-a bolje je izražen kroz jedan jedini komad "ukrasa" nego kroz tisuće riječi.

Evo snimke zaslona rasprave u Davosu na kojoj je sudjelovala bivša britanska premijerka Theresa May.


 

 

Zašto se na lijevom zidu nalazi prikaz đavla?

 

Theresa May i njezine prijateljice raspravljale su u sobi ukrašenoj Walthamstow tapiserijom, velikim muralom koji je 2009. stvorio suvremeni umjetnik Grayson Perry.

 




Likovi suočeni s vragom su nalik na Tri mudraca. Također: Je li to Djevica Marija koja kleči i nudi malog Isusa đavlu? Naši vođe raspravljaju o budućnosti svijeta u sobama ukrašenim ovim užasom.



Tapiserija Walthamstow.

 

 


Umjetnik: Grayson Perry. Čini se kao dobro prilagođena osoba.

 

 

Puno se ludosti događa na toj tapiseriji, ali, da sažmemo, prikazuje ženu koja rađa bebu čiji trag krvi vodi izravno ... u đavolja usta.

 

 


 

Tapiserija je ispunjena imenima stvarnih korporacija kao što su Nestlé, Vodaphone, Nike, Microsoft i Glaxo Smith Kline. Može se tvrditi da umjetničko djelo komentira korporacije i materijalizam koji utječu na svaki aspekt naših života i vode nas u nesveto postojanje.

Međutim, budući da je većina tih tvrtki zapravo predstavljena na WEF-u, ova tapiserija ima vrlo doslovno značenje. To više nije društveni komentar, to je nacrt. I ponosni su na to.

 

Uz to, pogledajmo o čemu se razgovaralo u Davosu.

 



5 Bolest X i Ugovor o pandemiji

 

Panel Disease X u Davosu. Alternativni naslov sesije: ''Zastrašivanje ljudi da prihvate Ugovor o pandemiji WHO-a''.

 

Kad se ovi ljudi iz WEF-a osvrnu na godine pandemije COVID-19, njihove se očne jabučice pretvaraju u srca. Drastično zaključavanje, obvezne maske, orgije cjepiva... tako lijepa sjećanja. U Davosu 2024. WEF je bio domaćin rasprave o bolesti X, hipotetskoj bolesti koja bi mogla dovesti do još jedne globalne pandemije.

Među panelistima su bili Tedros Ghebreyesus (glavni direktor Svjetske zdravstvene organizacije), Roy Jakobs (izvršni direktor Phillips Healthcare) i Michel Demaré (predsjednik uprave AstraZenece). Drugim riječima, gosti su bili ljudi koji bi još jednom pandemijom jako profitirali.

WEF je znao što radi kada je smislio bolest X. Sami panelisti su priznali da je "zarazna" i nadali su se da će privući pozornost društvenih medija. Pa, jest. To je iznerviralo i prestravilo ljude koji su sada uvjereni da WEF već planira novu pandemiju.

Bivša pomoćnica ministra financija Sjedinjenih Država za javne poslove Monica Crowley objavila je o X: Upravo na vrijeme za izbore, nova zaraza koja će im omogućiti provedbu novog ugovora SZO-a, ponovno zaključavanje, ograničavanje slobode govora i uništavanje više sloboda.

U svojoj uvodnoj riječi, Tedros Ghebreyesus istaknuo je da je pojam Bolest X skovan 2018. godine i da je trebao biti naziv za nepoznatu bolest. Također je dodao da je COVID prva bolest X.

Iako se kaže da je bolest X nepoznata, WHO je čudno izjavio da bi mogla biti 20 puta smrtonosnija od COVID-a. Odakle dolazi ova neobično specifična brojka?

Cilj ovog panela je prilično jednostavan: normalizirati ideju da demokratski izabrane vlade ne bi trebale imati pravo glasa kada nastupi pandemija. Umjesto toga, globalni subjekti neizabranih globalista kao što je WHO – zajedno s privatnim farmaceutskim tvrtkama – trebali bi odlučiti i zaobići vlade.

Kako bi to postigao, Ghebreyesus je pozvao zemlje da potpišu Ugovor o pandemiji WHO-a do krajnjeg roka koji je svibanj 2024. Ghebreyesus je rekao: Ovo je zajednički globalni interes, a vrlo uski nacionalni interesi ne bi trebali stati na put.

Ponovno pažljivo pročitajte gornji citat. Upravo ove riječi koristit će se uvijek iznova kako bi se opravdala globalna vlada. Svaki izgovor će biti dovoljno dobar za korištenje ovih riječi (klimatske promjene i sl.).

Proteklih mjeseci kritičari su upozoravali da bi pravno obvezujući ugovor WHO-a ustupio nacionalni suverenitet ovoj globalnoj organizaciji i da to predstavlja ništa manje nego otimanje vlasti. U pismu koje je objavila zagovaračka skupina Advancing American Freedom (AAF) stoji:

Prijedlog WHO-a da se konsolidira moć i nagrize suverenitet Sjedinjenih Američkih Država kroz Ugovor WHO-a o pripravnosti za pandemiju je neodrživ i postavlja ozbiljna i značajna pitanja u vezi s američkom neovisnošću djelovanja i sposobnošću da odgovori na globalne pandemije.

Odgovarajući kritičarima, Tedros je izjavio: Postoje oni koji tvrde da će sporazum o pandemiji i IHR prepustiti suverenitet WHO-u i dati Tajništvu WHO-a ovlasti da zemljama nametne karantene ili mandate za cjepiva. Znate da su ovo lažne vijesti, laži i teorije zavjere.

Ne znam, Tedrose. Obično, kada vi ljudi kažete "lažne vijesti" i "teorije zavjere", to je obično zato što pokušavate odbaciti nezgodne istine ... poput činjenice da pokušavate uspostaviti Novi svjetski poredak.

 

4 Novi svjetski poredak

Oni koji kažu da globalna elita želi stvoriti novi svjetski poredak obično se odbacuju kao "teoretičari zavjere". Ali što se događa kada globalna elita ležerno raspravlja o doslovnom Novom svjetskom poretku koji svi mogu vidjeti? Što onda? Kada teorija zavjere postaje potvrđena činjenica?

U jednoj raspravi u Davosu 2024. sudjelovao je Jake Sullivan – savjetnik Joea Bidena za nacionalnu sigurnost. On nije samo slučajan tip. Prethodno je bio direktor politike predsjednika Baracka Obame, savjetnik za nacionalnu sigurnost tadašnjeg potpredsjednika Bidena i zamjenik šefa kabineta tajnice Hillary Clinton u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a. Sullivan je također bio viši savjetnik savezne vlade SAD-a u iranskim nuklearnim pregovorima i viši politički savjetnik u Clintonovoj predsjedničkoj kampanji 2016.

Drugim riječima, radio je s najmoćnijim globalistima svijeta. Evo dijela njihove rasprave o Novom svjetskom poretku.

U odgovoru na pitanje moderatora ulazimo li u Novi svjetski poredak, Sullivan je izjavio: Posthladnoratovsko doba se približilo kraju, na početku smo nečeg novog. Imamo kapacitet oblikovati kako to izgleda i, u središtu toga, bit će mnogi od temeljnih principala i temeljnih institucija postojećeg poretka – prilagođenih izazovima s kojima se danas suočavamo.

https://www.youtube.com/watch?v=MpSlCmRiDaE

WEF nam voli reći da smo "početak nečeg novog". Naravno, sve je to propaganda. Da nema medijski generiranih "izazova" poput COVID-a i globalnog zatopljenja, WEF ne bi znao kako promovirati svoju novu eru. Moto elite je ''Red izvan kaosa''. Oni stvaraju kaos kako bi uspostavili novi poredak.

Za elitu bi novi svjetski poredak bio bez nacija ili demokratskih izbora. Ako mislite da pretjerujem, pogledajte video Klausa Schwaba kako mašta o moždanim implantatima koji čine izbore beskorisnim u Davosu. Ne možete to izmisliti.

https://www.youtube.com/watch?v=09HwDhfsudc&t=1s

Dakle, kako bi izgledao Novi svjetski poredak predvođen WEF-om? Pa, komunistička Kina je laboratorij za totalitarne globalističke politike i njezin sustav socijalnog kreditiranja trenutno se tamo testira. Nije iznenađujuće da je nekoliko gostiju u Davosu pozvalo na tehnologiju koja bi takvo što omogućila na globalnoj razini.

 

3 Digitalna kontrola

Sjećate li se putovnica za cjepiva tijekom COVID-a? Znate, ono vrijeme kada su se milijuni ljudi odjednom pretvorili u građane drugog reda i kada su im zabranjena putovanja i javni prostori jer su odbili primiti injekciju farmaceutskog proizvoda? Bila je to bolesna, gnusna pogreška, zar ne?

Ne prema Davosu. Za njih je COVID bio test i žele to učiniti trajnim. Tijekom zasjedanja u Davosu ''Digitalno popravljanje zdravstva'', povjerenica EU-a za zdravlje i sigurnost hrane Stella Kyriakides pohvalila je putovnice cjepiva kao primjer onoga što bi trebalo učiniti u budućnosti.

https://www.youtube.com/watch?v=KL-JGv_wXKg

Kyriakides je ležerno istaknuo da je cijeli ovaj projekt preuzeo WHO koji je opet globalistička organizacija koja djeluje izvan nacionalnih vlada. Je li to normalno?

Kako bi se pričinili ponizni prema masama elita iz Davosa je prikazala kraljicu Nizozemske da pjeva hvalospjeve digitalnoj osobnoj iskaznici. Zašto baš ona? Nemam pojma. Mogli bismo iznijeti i Kraljicu srca iz Alise u zemlji čudesa kad smo već kod toga.

Ali poslušajmo što Njezino Visočanstvo ima za reći o digitalnim osobnim iskaznicama.

https://www.youtube.com/watch?v=bATuFQ2G88I

Kraljica Maxima rekla je da bi biometrijska digitalna osobna iskaznica trebala biti neophodna za dobivanje financijskih usluga, za upis u školu, "da se zna tko se cijepio ili nije" i za vladine subvencije.

Nije potrebno biti ''Nostradamus'' da bi se shvatilo kako bi takva tehnologija lako mogla pretvoriti društvo u distopiju. S takvim sustavom na snazi, necijepljena osoba bi se lako mogla "odbaciti iz banke" i uskratiti joj državne subvencije. U Kini, ljudi koji kritiziraju sustav vide da se njihov društveni kreditni rezultat kažnjava. Može li se to dogoditi s digitalnom identifikacijom?

Ove hipotetske situacije mogle bi djelovati paranoično... da WEF ne provodi toliko vremena kukajući o slobodi govora.


2 Cenzurirajte kritičare

Ponavljajuća tema WEF rasprava je, ironično, o ograničavanju slobode govora. Sve što je u suprotnosti s njihovom agendom smatra se "dezinformacijom" i treba je iskorijeniti. U Davosu 2024., predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila je da je borba protiv "dezinformacija" GLAVNA briga WEF-a.

Naravno, dezinformacija je šifra za bilo koju činjenicu ili mišljenje koje je u suprotnosti s njihovim narativom. Kasnije u videu, ona hvali Zakon o digitalnim uslugama koji kontrolira i nadzire "govor mržnje" - pojam koji postaje sve širi kako bi ponovno obuhvatio sve što je u suprotnosti s njihovim narativom.

U još jednom zadivljujućem videu, urednik Wall Street Journala doslovno je izjavio da su prije bili ''posjednici vijesti'' … dok se nisu pojavili ovi dosadni alternativni izvori.

U najironičnijem mogućem obratu, ono što je rekla je čista lažna vijest. Glavni izvori vijesti neprozirniji su i nepošteniji nego ikad. Nekoliko medija pretvorilo se u direktne propagandne strojeve u kojima se "informacija" smatra dobrom samo ako služi cilju. Jeste li nedavno gledali NBC News?


1 Izmišljanje riječi

U ovom posljednjem dijelu ludila WEF-a, panelist želi da se "ekocid" smatra ozbiljnim zločinom. U REDU. Zvuči ludo. Ali što bi se moglo smatrati "ekocidom"? Žena spominje … ribolov i poljodjelstvo. U REDU. Ovo je STVARNO ludo.

Da, dobro ste čuli. Jojo je usporedila poljodjelstvo i ribarstvo s genocidom i želi vidjeti te ljude kazneno kažnjene. Kao što smo vidjeli gore (u videu) WEF je specijaliziran za stvaranje iznimno skliskih padina. A ovo je još jedan.

Jojo nije slučajno pozvan. Njezini ekstremni stavovi predstavljaju dugoročne ciljeve WEF-a. Ako ste pratili vijesti proteklih godina, vjerojatno ste primijetili da elita vodi sveobuhvatni rat protiv poljoprivrednika, posebno u Europi. Ništa od ovoga nije slučajno. WEF koristi "okoliš" za ocrnjivanje ribarenja, uzgoja i poljoprivrede dok izbacuje politike za uništavanje njihovih sredstava za život.

Nakon toga slijedi masovno otimanje zemlje od strane megakorporacija i globalističkih marioneta kao što je Bill Gates. Konačni cilj: Natjerati ljude da se hrane bubama i visoko prerađenim, jedva probavljivim "prehrambenim proizvodima". Oni će biti ti koji će jesti ukusne odreske. Ne mi.


Zaključno

WEF je i ove godine u potpunosti iznio dugoročne ciljeve globalne elite. Dok vole svoje govore začiniti riječima kao što su "sloboda", "demokracija" i "prosperitet", njihova politika vodi upravo suprotnom. U gornjim primjerima vidjeli smo razgovore o preuzimanju WHO-a za odgovor na pandemiju na globalnoj razini, implementaciji globalnog digitalnog ID-a koji bi kontrolirao sve aspekte života, cenzuri suprotnih stavova na internetu, moždanim implantatima koji prikazuju beskorisni izbori i, konačno, pretvaranje poljoprivrede u teški zločin koji se može usporediti s genocidom. Zvuči li vam to kao "sloboda, demokracija i prosperitet"? Ili potpuna ludnica?

Osvrnite se na sotonsku tapiseriju prikazanu gore. Ovo je život kakav žele za vas.

 

Izvor (u njemu možete pogledati i video prezentacije): https://vigilantcitizen.com/latestnews/the-top-6-most-deranged-moments-of-the-wefs-2024-davos-meeting/

 

 

Crkve i njihovi predstavnici koji su poticali na cijepljienje protiv COVID-19, ili su slijepi pa ne razumiju što se događa (efekt skuhane žabe) ili su unovačeni u službu od ovih istih porobljivača svijeta.

Vidimo da su pojedini biskupi raznih denominacija pravovjerniji od Rimskog biskupa iako si nikada nisu prisvojili isključivost nezabludivosti ex cathedra, mada svojom čvrstinom i jasnoćom nauka i stavova pokazuju da bi na to imali veće pravo, osobito u ovo vrijeme.

Pogledajmo samu Crkvu i njezin razvoj. Crkva u početku nije jedinstvena u upravi nego po vjeri u Isusa Krista. Pavao pruža Petru, Jakovu i Ivanu ruku zajedništva tek 14. godina nakon prvog Pavlovog posjeta Petru. Dakle, Crkve i tada djeluju kao neke vrsti denominacijskih zajednica (jedne – judeokršćanske u obrezanju a druge helenističko-poganske u neobrezanju) ali u jedinstvu vjere. Petar ide među židove (ne toliko uspješno) a Pavao među pogane (vrlo uspješno). Dapače, Pavao ne dobija mandat od Petra nego direktnom Isusovom objavom (mimo  "službene crkve"). Pavao zajedništvo ne želi pošto-poto nego u slobodi istine: "Ne, ni načas im nismo pupustili, nismo se podložili!"(vidi Gal 1, 13 – 2, 10)

Vidimo dakle da Duh Sveti proizlazi iz jake vjere a ne iz jake katedre ili upravnog tijela. Stoga Krista danas više od bilo kojeg pape (a osobito više od sadašnjeg heretika Franje) naviješta kao svijetski kršćanski "prorok"  koptski biskup Mari Mar Emmanuel.

Neka Bog podiže mnoge muževe koji će u različitim denominacijama kršćanstva u vjeri naviještati istinu Križa Kristova, jer tko nije protiv nas – za nas je!



Kristova Istina u sve većoj suprotnosti s našim vremenom


Draga braćo i sestre!

Kristova Istina u direktnom je sukobu s nedvosmislenim bezboštvom današnjice. Živimo u vremenu sofisticiranog pranja mozga i otupljivanja ljudske savjesti, u vremenu u kojem svjedočimo izrugivanju svetome s najviših institucija svjetovnih i vjerskih  moći.  Kao kršćani, dužni smo stati na stranu dostojanstva čovjeka, njegove savjesti, ako želimo biti Isusovi nasljedovatelji.

Gospodin Isus bio je proganjan do smrti na križu, zbog svoje pravednosti. On, čisto očitovanje Božje milosti koji gleda lice Očevo, koji je pozivao i koji poziva i danas grešnike na obraćenje, bio je proganjan. Govori li nam to što danas? Nisu li progonjeni oni koji jasno slijede njegov nauk?

Krist je kriterij prosudbe! Nema drugoga! On pokazuje što je Bogu ugodno a za čovjeka spasonosno, a što nije.  Krist objavljuje najdublju jeku i težnje ljudskih duša. Samo on donosi onu istinsku radost i mir duše.

Slijedimo li Isusa bit ćemo kao ovce među vukovima, bit ćemo svjedoci svijeta dobra u svijetu zla, svjetlo nasuprot tame, mir nasuprot nemiru.

Đavao odbacuje Boga i blagoslov te nudi Babilon, Sodomu i Gomoru, ratove i progone, uništene obitelji i domove, izbjeglice u nepreglednim mnoštvima, blagoslove istospolnih itd. 

Ako je Bog odbačen, prestaju vrijediti i naravni i Božji zakon, gubi se i čovjek i obitelj i narod. Kada laž zamijeni istinu: zlo postaje lijepo, grijeh privlačan, a sveto izrugano, te se uslijed duhovne zaslijepljenosti degradaciju prihvaća kao slobodu i napreda, umjesto kao zarobljenost i nazadak. 

Čovjek Božji pozvan je da progovori svaki put kad istina postane predmet trgovine, kad Dizanje ruku u ime demokracije postaje ritual u prilog iskrivljene ideologije.  Samo Bog omogućuje  preobrazbu duha i srca.

Konspirativna i javna destrukcija legalizirana je i sustavna: razaranje ustanova i nosivih stupova zdravog društva, među kojima su brak i obitelj. Umjesto zdravog odgoja besramno se pere ljudima mozak i on normalnih ljudi radi se budale, masovno se zatupljuje savjest, preziru se roditelji i njihova prava da odgajaju djecu po Božju umjesto po ''školskom kurikulumu'' koji je skrenuo ukrivo. 

Oni koji žive kršćanstvo susreću progone: kršćanofobija poprima bolne razmjere u svijetu i u Lijepoj našoj domovini, a manifestira se putem kulturalne revolucije: izopačenje ljestvice vrednota; pobrkani su sredstva i ciljevi, vrednote i vrijednosti, ono što se može kupiti i prodati, i ono što nema cijene: osoba, savjest i sloboda, čast i dostojanstvo.

Na putovanju do cilja, a to je Kraljevstvo Božje, do zajednice onog silnog mnoštva pobjednika, ne putujemo kao osamljeni pojedinci već kao zajednica djece Božje, kao Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava sabrani  oko svoje Majke Marije, Kraljice svih svetih, blaženih, mučenika, svjedoka vjere.

Petrova lađa u Rimu je dugo bila nagnuta, a sada ju je definitivno potopio najamnik - papa Franjo.  Ona više ne plovi sigurno u luku spasa, jer na njezinom kormilu više nije Krist Pobjednik, nego svjetski trendovi. 

U lađi Crkve Kristove putuju sada oni pripadnici Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava, koji časte staru i nepoljuljanu katoličku vjeru u istini i ljubavi, koji su imali hrabrosti stati na stranu Kristovu ne mareći je li to zgodno ili nezgodno, trpeći udarce i poniženja kao dični branitelji svetih vrednota.  

Ako ne navješćujemo stari katolički nauk ne možemo biti kvasac preobrazbe, ni blagoslov, ne možemo donositi radost zemlji. Novokatolički Rimski nauk dekonstruirao je Kristov nauk.

Zazirimo od lažne etike koja kulminira u licemjerju. Ili si sa Isusom ili si protiv Isusa. Nema alternative.  Vodi se boj, boj za vječno spasenje svih nas. Ispraznim novopastoralnim idejama kažemo odlučno i jasno: Ne! 




Gore od ovoga ne može. Ovo je samo dno!


Kult  dvoličnosti i bezličnosti


Draga braćo i sestre!

Kad je 14. rujna 2012. IKA prenijela vijest krčke biskupije "Leonardo Beg više niti ne pripada Rimokatoličkoj Crkvi", ( https://ika.hkm.hr/novosti/priopcenje-za-javnost-ordinarijata-krcke-biskupije/ ) ne samo da je objavila za njega radosnu vijest i time mu javno učinila uslugu, nego je ujedno i anticipirala današnje vrijeme koje pokazuje da se njegovo tadašnje distanciranje od Rimokatoličke Crkve pokazalo kao pun pogodak. Stoga ordinarijatu krčke biskupije, IKI, i svima ostalima u kartelu, možemo samo reći jedno veliko: HVALA!

Naime, pored beskrajne serije užasa o kojem svednevice slušamo o članovima hijerarhije Rimokatoličke Crkve diljem globusa, čujemo od mnogih ljudi kako govore: "Ako ste vi šizmatici - kako oni nazivaju vas pripadnike Katoličke Stare Crkve - onda su oni sotone. Gore od ovoga ne može. Ovo je samo dno."

 

Prenosimo:

 

SPAVAO SA 1000 SVEĆENIKA I HRVATSKIM BISKUPIMA – istražitelj Martel (potresno, 2.dio)

Spavao sa tri biskupa i ima čitav popis LAVANDA MAFIJE

 

 

Nastavak prvog dijela u drugom dijelu donijeti će vam još veće spoznaje o korupciji i gay lobiju Vatikana provjerljivom na svim svjetskim autorskim portalima i agencijama. U izradi članaka čak smo osobno tražili izjave iza kojih stoje najveći autoriteti svijeta. Nažalost, crkva sa Papom Franjom nije se pokazala uspješna u suzbijanju mafije ni pedofilije iako je imao najbolje namjere. Nije izdao naredbu biskupima svijeta da se žrtvama pomogne na jedinstven način i to mu zamjeraju sve udruge žrtava svijeta o čemu ćete čitati u narednom tekstu kako se raspalo Vatikansko povjerenstvo za žrtve. Hrvatsku crkvenu mafiju nema tko kontrolirati nego mafijaški nuncij Giorgio Lingua.

Papa Franjo nije se usudio skinuti sva odličja pokojnog kardinala Angela Sodana koji je teško optužen sa četiri strane da je prikrivao pedofiliju aktivno u SAD, Čileu, Irskoj i Austriji. Skinuo ga je iz kardinalskog vijeća ali ne i razriješio i kaznio. Sodano je bio kako kažu Vatikanski insideri kralj Lavanda mafije. Zapravo koliko je nemoguće bilo papi izaći na kraj sa gay lobijem, on je rastjerao i tajnike i tjelohranitelje ali morao se suočiti da su homoseksualci dio crkve i da samo u Vatikanu je 80% gay. Popis je javno objavio usred Vatikana bivši francuski ambasador koji je vodio tajnu istragu i pred Papinom palačom održao konferenciju za medije. Svi svjetski mediji došli su popratiti njegovu knjigu Sodoma a preko aktivista udruge SNAP rekao nam je da je imao seksualne odnose sa nekoliko gay svećenika Hrvatske i jednim prestižnim biskupom, no da misli da su sada već tri koji naglo napreduju. Zapravo Frederik Martel nije izdao knjigu da bi progonio crkvu niti osobe sa kojima je vodio seksualni život nego je rekao da ga je ubilo licemjerje Vatikana koje službeno osuđuje gay osobe a prakticira homoseksualizam.

Također nije iznio imena i prezimena svjetskoj javnosti ali nitko mu se nije usudio proturječiti pa ni Papa. Iznio je ekskluzivno nam na email : “Znam za Hrvatsku LAVANDA MAFIJU imam mnogo podataka, vrlo su moćni u toj maloj susjednoj zemlji Italije. Negiraju žrtve i izbjegavaju susret sa njima. Ugurali su i prevoditelja Papi.”

ISTRAŽITELJ MARTEL JE U ZAGREBU I U CIJELOM SVIJETU IZNIO DA JE ISTRAŽIVAO VATIKAN PUNE ČETIRI GODINE. PRIZNAO DA JE GAY I DA JE SKUPLJAO SVE IZVJEŠTAJE KOJE SU MU IZNOSILI. KNJIGA SE SVUDA U SVIJETU RASPRODA, TJ. NESTANE.

Francuski diplomat i novinarski istražitelj četiri godine je kao deklarirani gay boravio u Vatikanu, ušao kao insider i spavao kako je sam napisao sa stotine do tisuću svećenika i biskupa. Svoju knjigu SODOMA predstavio je u srcu Vatikana i potresao svijet tijekom samita o seksualnom zlostavljanju. Iako tema nisu bili homoseksualci, novinar nije istupio protiv homoseksualaca nego licemjerja koje prodaje centar najmoćnije vjere. Javno je na konferenciji istakao da na 5 ljudi u Vatikanu, 4 su gay. “80 % vatikanskih svećenika su gay, no možda ne i aktivni homoseksualci, piše francuski novinar i autor knjige Frederic Martel. Na 570 stranica knjige pisao je od “potresnoj mreži korupcije i licemjerstva u srcu Vatikana”. Knjiga koju je novinar napisao nakon dugogodišnjeg istraživanja objavljena je na osam jezika i u 20 zemalja.

ISTRAŽITELJ MARTEL: “KNJIGA SODOMA NE OSUĐUJE GAY POPULACIJU JER JA SAM GAY, NEGO KONSTATIRAM DA 80% STANOVNIKA VATIKANA SU HOMOSEKSUALCI, JER SAM SPAVAO I RADIO INTERVJUE. DOŠAO DO KARDINALA, BISKUPA, SJEMENIŠTARACA, ŠVICARSKE GARDE.“

Martel, bivši savjetnik francuske vlade, odradio je oko 1500 intervjua tijekom svog istraživanja, a među ostalima ispitao je 41 kardinala, 52 biskupa i monsinjora, 45 ambasadora ili diplomatskih službenika, 11 članova švicarske straže i više od 200 svećenika i sjemeništaraca. Oni koji su imali priliku vidjeti knjigu govore o tom tajnom kodu u “ormaru” u kojem kako kažu vrijedi pravilo, što je svećenik veći homofob to je i veća vjerojatnost da je gay. Martel tvrdi kako je kolumbijski kardinal, pokojni Alfonso López Trujillo koji je imao dobru poziciju u Vatikanu, bio najgorljiviji vatikanski kritičar homoseksualnosti i kontracepcije, a istovremeno je sam koristio muške prostitutke.  Saznao je autor kako su neki svećenici svoju seksualnost prihvatili a nekolicina ih je održavala i diskretne odnose, dok su ostali bili u potrazi za rizičnim susretima bez obaveze. Iako knjiga ne miješa homoseksualnost i zlostavljanje djece, već opisuje tajnu kulturu među svećenicima koja stvara uvjete u kojoj se s tim zlostavljanjem ne suočava. Onima koji su upoznati knjigom ona je prikaz “svećeničke tajne kulture koja započinje u sjemeništima i nastavlja se sve do Vatikana.” Homoseksualni lobi u Vatikanu nazivaju i Lavanda mafija.

OBRAČUNATI ĆU SE SA HRVATSKIM KLEROM KOJI NIJE POMOGAO ŽRTVAMA DA SAVLADAJU TRAUME. OD 2005 DO DANAS ISTJERANO JE PREKO 7000 SVEĆENIKA U SVIJETU. – iznio nam je insider iz Vatikana

Kako tvrdi Martel homoseksualci nemaju veze sa izjašnjavanjem, oni su i fer ljudi i licemjeri zagovarači strogog celibata, zaštite obitelji, to se pokazalo kod mnogo predatora koji su silovali djecu. To su obiteljski ljudi i Papa nikada neće dobiti bitku sa njima zato mu preostaje da ih prihvati. Papa Franjo žestoko je kritizirao knjigu kada se objavila u Vatikanu uoči summita o zlostavljanju, rekavši kako homoseksualizam i pedofilija nisu isti pojmovi. Naravno to je potvrdio i Martel, no jako je stavio neobičan tajming (summit protiv pedofilije) u kojem se praktički izvlačio da je odabrao taj trenutak da pokaže licemjerje crkve koja zagovara nebeski i sveti život, a živi potpuno drugačije. Stručnjaci iz osiguranja Pape Franje su preporučili da ne istupa o homoseksualizmu. Inače to ne bi ništa mijenjalo, papa Ivan Pavao II je službeno je zagovarao obitelj i bio tradicionalan da bi predatori lavanda mafije, pedofili i kler koji ima druge prljave interese postali u tim trenucima najjača mreža. Realno gledajući iskreniji je biskup koji se predstavlja kao liberal a nije predator nego ono što je crkva imala u tradicionalizmu biskupa, “obitelj, strah” a u pozadini licemjerstvo i silovanje. Hrvatski pedofil Fra Gracijan Stipe Gašperov često bi žrtvama sa kojima je imao duže prijateljstvo spominjao kako treba “žene j….”, da bi ih u sobi naveo na “sexualnu tajnu silovanja.”

ANGELO SODANO JE GUŠIO ISTRAGE. NAZIVAO SE TRADICIONALISTA A KAO DUGOTRAJNI DRŽAVNI TAJNIK PAPE IVANA PAVLA DRUGOG NIJE DOZVOLJAVAO DA MU SE PRISTUPI. TAKO JE TRADICIJA POSTALA PRIKRIVANJE. BIO JE OPTUŽIVAN ZA PRIKRIVANJE PEDOFILIJE U KRISTOVOJ LEGIJI NO SMJENJEN JE TEK DOLASKOM PAPA BENEDIKTA KOJI JE RASPUSTIO CIJELI TAJ RED SRAMOTE I SABLAZNI. (PAPA IVAN PAVAO DRUGI I ANGELO SODANO)

Optužen je i najmoćniji kardinal Angelo Sodano (92) koji je bio desna ruka Svetog Pape Ivana Pavla II. i veliki kralj lavanda mafije. Javno je po treći put prozvan iz centra Beča da je pokrivao svjetsku pedofiliju crkve što se potvrdilo. Bečki kardinal Christoph Schönborn optužio je dekana kardinalskog zbora Sodana da je skrivao svu pedofiliju crkve i naštetio crkvi. Iako se to već desetak godina spominjalo nitko se nije usudio javno optužiti jednog od najmoćnijih igrača u srcu Vatikana kojeg se i Papa Franjo bojao jer predvodi u kuloarima gay i pedofilski lobi u prikrivanju. Sodano je kumovao hrvatskom crkvenom vrhu i često spavao u splitskoj biskupovoj palači. Angelo Sodano je skrivao brojne pedofilske zločine opisuje sada već nekoliko i svjedoka oko bečkog kardinala. 2010 Christoph se obratio Sodanu kao državnom tajniku pape Benedikta 16. da ima brojne prijave zlostavljanja protiv svećenika i biskupa. Bečki kardinal tvrdi da ga je tada Sodano ušutkao i optužio da laže i širi tračeve. Bečki kardinal Christoph Schönborn sada ga je javno optužio da je krivac najvećih pedofilskih skandala koje je skrivao i da su to zločini.  “Meni su se obraćale žrtve Sodano je štitio pedofile. Sakrio je zločine klera i istaknutih prelata treba ga procesuirati!” – izjavio je pred 100tinjak studenata bogoslovije bečki kardinal spreman za rat jer ne želi odnijeti tajne u grob. Nakon teških optužbi očekuje se reakcija Pape Franje. Sodano je bio tajnik i zamjenik Pape Ivana Pavla II koji je navodno čak u najtežoj fazi bolesti pape Ivana Pavla II upravljao njegovim odlukama.

Bečki kardinal Christoph Schönborn zasuo je teškim optužbama Angela Sodana da je prikrio sve što mu je prijavio te da ga je ušutkavao: “Zaštitio je cijeli život zločinca mog prethodnika da zlostavlja i siluje djecu! Zaštitio je silovatelje Kristove Legionare i u Chileu postavio sve biskupe pedofile na vlast.”

Godine 2010., bečki kardinal Christoph Schoenborn optužio je Sodana da je blokirao istragu o bivšemu austrijskom kardinalu Hansu Hermannu Groeru, optuženom za pedofiliju. Christoph je bio toliko uporan da ih sve razotkrije jer je dugo trpio ušutkavanje. Osvetom je Benediktu i Franji kroz sve medije svijeta “zatresao” javnost da se dogovore tko skriva Sodana. Hans Hermann Wilhelm Groër bio je austrijski kardinal od 1986. do 1995., a kardinal je postao 1988. Papa Ivan Pavao II. zamijenio ga je s mjesta nadbiskupa nakon višestrukih optužbi za seksualno zlostavljanje djece, a Groër se odrekao svih crkvenih dužnosti i privilegija kao nadbiskup i kardinal 14. 04.1998. Bio je to snažan odjek 2000 mladića koji su bili silovani od kardinala kojega je štitio Sodano.

Sodano je 2010 Schönbornu u lice rekao da laže o žrtvama, a zatim je izazvao svjetsku sablazan svodeći tvrdnje o pedofiliji na „ogovaranje“ (ciacchiericcio), i to nakon niza sudskih presuda svećenicima pedofilima u USA. Papa Benedikt XVI je ukorio Schönborna što je optužio Sodana, navevši da kardinalu smije prigovoriti ili ga optužiti jedino papa. Schönborn se morao javno ispričati Benediktu XVI – ali ne i Sodanu. Papa Franjo je također dobio i nove optužbe na račun Sodana iz Čilea. Nakon istrage koju je provodio istražitelj i nadbiskup Malte Charles J. Scicluna iznio je Papi dok je 1977-1988 bio nuncij u Čileu, Sodano bio blizak s pedofilom duhovnikom Fernandom Karadimom, kojega se jako kasno kaznilo i otjeralo te osudilo zbog teških zlodjela nad maloljetnicima.

Sodanov utjecaj samo je pao ali nisu mu makli titule niti mu se itko usudio suditi za zlodjela. Bio je državni tajnik za vrijeme Ivana Pavla II i Benedikta XVI. Vodeći stručnjak za seksualno zlostavljanje u crkvi, Jason Berry, razotkrio je kako je Sodano spriječio Vatikan u istrazi oca Marciala Maciela (osramoćenog osnivača vjerskog reda Legije Kristove). Papa Benedikt počeo je istraživati ​​Maciela nakon smrti Ivana Pavla i protjerao ga 2006. Vatikan je kasnije priznao da su optužbe bile ignorirane desetljećima. Kasnije je Legija Kristova, kultni red, koji je zabranjivao kritiziranje svog osnivača i preispitivanje njegovih motiva, priznao da je Maciel, koji je ubijen 2008., živio dvostrukim životom: kao pedofil/ženska osoba i narkoman.

Marcial Maciel, utemeljitelj Kristovih legionara i prijatelj pape Ivana Pavla II., Imao je više od 20 optužbi za seksualno zlostavljanje od strane sjemeništaraca njegove zajednice, prema izvješću UN-ovog Odbora. Nakon Macielove smrti 2008. godine osam muškaraca koji su pretrpjeli zlostavljanje Maciela odlučili su poslati pismo redu legionara. Prema pisanju Associated Pressa, u pismu su zatražili status žrtve i pravo na naknadu za psihološku štetu i zlostavljanje. Od 1997. godine, kada su objavljene različite seksualne zloupotrebe Maciela, Kristovi legionari ignorirali su činjenice i žrtve optužili da su protivnici Crkve.

Tek 2014. Sveta Stolica je aktivirala budućeg Papu Josepha Ratzingera koji je bio prefekt kongregacije za nauk vjere da istraži jesu li žrtve lagale. Ratzinger je istragom utvrdio da su žrtve bile u pravu i dao naredbu legionarima da se ispričaju, objavio je BBC. Od 20 žrtava, 12 ih je dobilo naknadu od strane Vatikanske komisije za naknadu štete.

Red Kristovih legionara raspolagao je sa 25 milijardi dolara prema istražiteljima. Čitav red je bio izopačen. Glavna uporišta su mu Meksiko, SAD, Španjolska, Brazil i Kolumbija. Taj bogati red je u doba Macielova brojio oko 600 svećenika i više od 2500 sjemeništaraca, 1000 posvećenih laika i 30.000 aktivista, a sada ima 4 biskupa i 959 svećenika, ali samo 546 sjemeništaraca. Svi pripadnici reda bili su ustrojeni kao vojska, rigoroznije od Opus Dei. Svjedoci danas govore, posebno žene, da su bile ispranog mozga. Buđenje u 5.20 urlanjem dežurne: “Krist je naš Kralj!“, na što se moralo glasno odgovoriti: “Dođi Kraljevstvo Njegovo!“ Za oblačenje i higijenu imale su pola sata. Jutarnje molitve trajale su od 5.50 do 6.30, od 6.30 do 7.05 misa, pa do 7.30 zajutrak.

Za pedofiliju, orgije i korupciju se znalo. Prva istraga je započeta 1956, ali je prekinuta uslijed smrti pape Pija XII. Iako je Papa Ivan Pavao II. bio pri kraju svoga života povjereno je Ratzingeru, budućem Papi Benediktu XVI da pokrene istragu 2004 i suspendira Marciela, a 2009 počela je vizitacija Legionara, nakon koje je tada  Papa Benedikt XVI napravio čistke, no nemoral je bio toliko silan, vanbračna djeca, silovanja djece, da je to bilo neshvatljivo ijednom umu. Privremeni glavni vikar imenovan 2012., biskup Sylvester Heereman evidentirao je 35 svećenika legije koji su optuženi zbog zlouporabe malodobnika, mnogi su prošli bez sankcija, ali sve se počelo urušavati, čitavi red, na svjetskom nivou. Dana 04.11. 2014., nakon opsežnog procesa reforme, Vatikan je odobrio izmijenjene ustave kongregacije. Legionare je napustilo mnogo svećenika i bogoslova. Neki su se formacijski centri i apostolati također zatvorili. No Kristove legionare htjeli su naslijediti „moralni ljudi“ i obnoviti sramotu koja je nanesena imenu i redu od osnivača. Zatražili su od Pape da iskupe teške grijehe reda i nastave sa radom što je Papa Franjo omogućio. 

“NAPUŠTAM PAPINO POVJERENSTVO JER NIJE OZBILJNO SHVAĆENA MOJA ULOGA A NI ŽRTVI. TRAŽILA SAM DA OTVORIMO JEDINSTVEN ZATVOR U SVIJETU ZA SAV KLER SVIJETA I NAKNADE ZA ŽRTVE, U ČEMU NISAM IMALA PODRŠKU.” – IRSKA ŽRTVA I ČLAN POVJERENSTVA MARIE COLLINS

Vatikanska komisija za žrtve nije imala svrhu ni smisao iako je jako puno obećavala. Zapravo prva koja je Papi Franji rekla da odstupa je irkinja Marie Collins, jedna od osmero žrtava svećeničkog zlostavljanja koja je papi  kazala da je »razočarana« njegovim obećanjima da će provesti reforme koje smatra nedovoljnim.

“Činilo se da ne shvaća potrebu za neovisnijim ili centraliziranijim tijelom pred kojim bi zlostavljači odgovarali. Npr. jednim sudom i zatvorom koji sam predlagala.” rekla je Collins u telefonskom razgovoru za dpa nakon sastanka s Papom. Jedna od promjena koju je Collins zagovarala, a isprva je bila odobrena, a potom odbačena, bila je osnutak posebnog vatikanskog suda koji bi sudio biskupima optuženima za prikrivanje kaznenih djela svećenika. Colins mu je rekla da nije dovoljno ovakvo suđenje i rastezanje a i žrtve iz Irske je stalno zovu kojih je na tisuću. Nije se napravilo ništa za njih dok premijer nije javno osramotio Papu pred svim televizijama.

Papa je tek u Irskoj počeo javno progovarati da nije znao za strahote, da ih nije mogao doživjeti dok nije posjetio Irsku gdje mu je narod protestom okrenuo leđa, i ostavio cipelice djece koja nisu preživjela. Colins je tražila da javno prizna da se žrtvama ubijao moral, da su ponižavane, odbacivane i negirane. Napustila je svoje mjesto u Vatikanu i iz osvete mu organizirala povijesnu sramotu optužbi koje možete čitati u (1.dio), svi oko Pape kažu da se Papa nije oporavio od šokantnog napada premijera koji mu je obećao ugodan susret, a dočekao ga sa napadima da ne trebaju od njega više molitve nego da se što prije podmiri financijska šteta žrtvi koje trebaju novac za lijekove i život i čekaju to desecima godina. Papa se šokirano ispričavao.To mu je rekao deklarirani gay i premijer Irske Leo Varadnikar a prevarena prijateljica Colins organizirala polu prazne tribine, transparente i pobunu građana na ulicama.

U KANADI GORE CRKVE, OPTUŽBE PLJUŠTE NA VATIKAN ZA PEDOFILIJU, SILOVANJA, UBOJSTVA I OTIMANJA DJECE DOMORODACA. PRONAĐENI GROBOVI DJECE KOJU SU SILOVALI SVEĆENICI.

U šestom mjesecu 2021 Kanađani su pozvali papu da se ispriča zbog uloge Katoličke Crkve u djelovanju rezidencijalnih škola između 1831. i 1996. koje su vodile kršćanske crkve u ime državne vlasti. Papa Franjo sastao se s kardinalom Michaelom Czernyem i Marcom Quelletom, dok se njihova država suočava s otkrićem o posmrtnim ostacima 215 djece zakopanima na mjestu nekadašnje škole za domorodačku djecu koju je tada otvorila Katolička Crkva. No kako se broj mrtvih povećava prema tisuću i otkrivaju grobišta pobunjenici počinju paliti crkve i samostane te nastaje opći kaos.

Premijer Kanade Justin Trudeau je kazao da Katolička Crkva mora preuzeti odgovornost za upravljanje brojnim školama za asimilaciju autohtonog stanovništva. Tadašnji kanadski sistem rezidencijalnih škola silom je odvojio oko 150.000 djece iz njihovih domova. Mnogi od njih su bili maltretirani, silovani i neuhranjeni. Istraga je 2015. utvrdila da je takav sustav predstavljao “kulturni genocid”.

Sve se i potvrđuje pronađeno je još 751 kostura djece.

Počeli su govoriti i svjedoci a prenosi kanadski CBC. Istražitelji sada posebnim radarima tragaju za grobnicama djece. Naišli su upravo na najnoviji šok od 751 neimenovana grobišta djece. Cowessess First Nation (CFN) objavila je preliminarno otkriće 751 neoznačenog groba na groblju u blizini nekadašnje srednjovjekovne indijske rezidencijalne škole.

Srednjovjekovna indijanska rezidencijalna škola djelovala je od 1899. do 1997. godine na području gdje se sada nalazi Cowessess, oko 140 kilometara istočno od Regine. “To nije masovna grobnica, to su neidentificirani grobovi. Neki su možda i mogli biti identificirani, no predstavnici Katoličke crkve uklonili su nadgrobne ploče što je u Kanadi kriminalni čin. Nad nama minimalno 150.000 Indijanaca prvih domorodaca je učinjen genocid crkve.” rekao je lider domorodačke zajednice Prvih nacija poglavica Cadmus Delorme.

Florence Sparvier (80) pohađala je srednjovjekovnu  rezidencijalnu školu i podijelila neka od svojih iskustava u školi. Rekla je da su je roditelji odveli u školu. U to vrijeme roditelji koji djecu nisu slali u školu morali su provoditi vrijeme u zatvoru, rekla je. Uvjerili su nas da nemamo duše. Ljudima se manipuliralo kao i djecom. Isprali su nam mozak.

“Nema pomirenja bez kajanja i prave istine.” – izjavili su svjedoci zlostavljanja i čekanja gdje su nestali njihovi najbliži za kanadske medije. Četiri crkve su potpuno izgorjele u samo tjedan dana a policija traga za počiniteljima. Sve se odvija u provinciji Britanska Kolumbija u Kanadi. Ljudi sve otvorenije govore o grozotama koje su kroz prošlost prošli sa crkvom a najstrašnije je što su masovne grobnice djece ostale bez imena i identiteta, te su samo se vodili kao nestali i duboko zakopani. Mnogi svjedoci su ostali vjernici a mnogi ne opraštaju crkvi, naročito nakon što je vlada otkrila grobišta njihovih potomaka.

 Vjernik Keith Crow izjavio je: “Ljut sam. Ne vidim da pozitivno proizlazi iz ovoga i bit će teško.” Mnogi su u zajednici članovi Katoličke crkve i vrlo su uznemireni zbog požara, rekao je.

“Zasad nema uhićenih ni optuženih, istraga i daje traje”, rekao je policijski glasnogovornik Jason Boyda. Prema svemu sudeći, namjerno zapaljene crkve u Kanadi dolaze nakon otkrića koje je šokiralo Kanadu, ali i velik dio svijeta. Autohtono indijansko pleme prošlog je tjedna objavilo otkriće novih 750 neimenovanih grobova na mjestu nekadašnjeg internata, čime je razotkriven dio kalvarije koju su prolazila djeca autohtonog stanovništva u katoličkim školama za asimilaciju.

“Istraživanja smo počeli georadarom 2. lipnja i do jučer smo pronašli 751 neobilježen grob”, rekao je čelnik Cadmus Delomre. Riječ je o novom otkriću u općini Marieval na zapadu zemlje, drugom u manje od mjesec dana. U prvom su otkrili 215 učenika. A stanovništvo kaže da je toga jako mnogo.

“To nije masovna grobnica, to su neidentificirani grobovi. Neki su možda i mogli biti identificirani, no predstavnici Katoličke crkve uklonili su nadgrobne ploče.” To je u Kanadi kriminalni čin rekao je premijer Justin Trudeau, i pozvao Papu Franju da odmah krene sa postupkom smirenja tenzija i mržnje koje su do sada nezapamćene u Kanadi. Riječ je navodi se o 150.000 djece domorodaca koja su misteriozno odvođena, nestala, neka mučena i preživjela….uglavnom strahota se probudila i o njoj priča premijer Kanade javno. Tri videa naročito zadnja dva su jako potresna.

CRKVE PARALELNO GORE NA NEKOLIKO LOKACIJA KANADE

Dva spomenika – jedan britanske kraljice Viktorije, a drugi kraljice Elizabete II – srušeni su tijekom prosvjeda organiziranog zbog oko tisuću grobova djece otkrivenih oko nekadašnjih katoličkih škola za domorodačku djecu u Kanadi. Ogorčeni prosvjednici su se okupili ispred zgrade pokrajinske vlade u Manitobi. Prvo su spomenik kraljici Viktoriji prekrili otiscima ruku u crvenoj boji koja simbolizira krv nevine djece koja su umrla tijekom boravka u internatima, a nakon toga je kompletna skulptura srušena na tlo.

Ubrzo je srušena i druga skulptura, ona kraljice Elizabete II. ispred nekadašnje zgrade vlade. Inače, nekoliko gradova u četvrtak je odgodilo proslave Dana Kanade zbog otkrića tijela djece u bivšim školama za domorodačko stanovništvo.

Pozivi za manjim proslavama ili njihovim otkazivanjem počeli su u svibnju kad je pronađeno gotovo tisuću neoznačenih grobova kod nekadašnjih internata u saveznim državama British Columbia i Saskatchewan. Školama je većinom upravljala Katolička crkva, a financirala ih je vlast.

Odmah je nedvojbeno iza građana stao i premijer Kanade jer ovo je bila zemlja odana katolicizmu a sada vlada razdor. Papa se ispričao i sastao sa kardinalima no to nikoga nije utješilo niti rane smanjilo. Svakim danom otkopavanja otkrivaju dublju i stravičnu istinu. “Kanada se suočava sa svojom prošlošću. Mislim da ne možemo slaviti ovu državu zbog onog što je bez da prihvatimo ono što ona nije – utopija i bastion jednakosti, slobode i jednakih prilika za sve pripadnike društva.“, rekao je Akwasi Owusu-Bempah, sociolog sa sveučilišta u Torontu koji se bavi rasom, zločinom i kaznenim pravom.

PAPA U INVALIDSKIM KOLICIMA OTPUTOVAO U KANADU DATI ISPRIKE 

Papa Franjo je doputovao u šestodnevni posjet Kanadi tijekom kojega ponovno traži oprost za sudjelovanje Crkve u zlostavljanju djece autohtonih naroda u internatima koje je vodila Katolička crkva tijekom više od stoljeća. Nikakvi pregovori u Rimu nisu smirili domoroce i supatnike da razruše kipove i crkve, uzdrmaju temelje Kanade. Isprika Pape iz Vatikana nije utješila žrtve već su inzistirali da mora doći na njihovo tlo što je i učinio. Dočekali su ga kanadski premijer Justin Trudeau i Mary May Simon Inuk koja je prva kanadska domorodačka generalna guvernerka.

Između 1881. i 1996. više od 150.000 domorodačke djece odvojeno je od obitelji i dovedeno u internate. Mnoga su djeca izgladnjivana, pretučena i seksualno zlostavljana u sustavu koji je Kanadska komisija za istinu i pomirenje  nazvala “kulturnim genocidom”.

Premda su kanadski čelnici znali za veliki broj djece koja su umrla u školama od 1907., problem je dospio u prvi plan nakon prošlogodišnjih otkrića navodnih neobilježenih grobova u blizini bivših internata. Kao odgovor na pritisak nakon tih otkrića, papa Franjo ispričao se za ulogu Katoličke crkve u školama ranije ove godine tijekom posjeta starosjedilačkih predstavnika Vatikanu.

Sada se dolazi ispričati na kanadsko tlo. Ali oni koji su nasilje preživjeli i starosjedilački vođe rekli su Reutersu da žele više od isprike. Mnogi su pozvali na novčanu kompenzaciju, povrat autohtonih artefakata, objavu školskih zapisa, podršku izručenju optuženog zlostavljača i ukidanje doktrine iz 15. stoljeća koja opravdava kolonijalno oduzimanje posjeda starosjedilačkom narodu u obliku papinske bule ili edikta.

Papa Franjo poljubio je ruke poglavici autohtonih naroda u Alberti u Kanadi. Ispričao se zbog štetnog postupanja prema autohtonoj kanadskoj djeci: “Ovdje sam jer je prvi korak mog pokajanja među vama onaj da ponovno tražim oprost, da vam još jednom kažem da mi je duboko žao.”, rekao je.

“Žao mi je zbog načina na koji su, nažalost, mnogi kršćani podržavali kolonizirajući mentalitet sila koje su tlačile autohtone narode. Žao mi je. Tražim oprost, posebno, za načine na koje su mnogi pripadnici Crkve i vjerskih zajednica surađivali, ne samo kroz njihovu ravnodušnost, u projektima kulturnog destrukcije i prisilne asimilacije koje su promovirale vlade tog vremena, koje je kulminiralo sustavom stambenih škola.”

Molimo sve vjernike stanite uz žrtve, žrtve se boje i skrivaju, podnjele su prijave i dobile stigme, piju ljekove cijeli život –  imperijkanal@gmail.com, zastupa ih dvojicu iz Splita gospođa Nada. I policija i institucije sve znaju. Mediji sve znaju. Nikoga se neće otkriti od dobrih ljudi moralne podrške. Reportaže je radilo Provjereno NOVE TV, novinar godine Urukalo, urednica N1 Nataša Božić, urednik Nacionala Berislav Jelinić.

Dino Buljan, Ivan Eterović, Marco Aviani i agencije Reuterc, CBC, CBS, NYtimes, CNN

 

https://imperij.com/ekskluziv/spavao-sa-1000-svecenika-i-hrvatskim-biskupima-istrazitelj-martel-potresno-2-dio/



Antidženderistička prisega



U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Klanjam se pred Tobom, Stvoritelju moj, Spasitelju i posvećujući Bože! Priznajem da je sve što postoji od Tebe stvoreno, te si u svojoj beskrajnoj ljubavi iz tame nepostojanja po svojoj svetoj volji i beskonačnoj ljubavi  stvorio čovjeka sebi na sliku, koja je u punini ostvarena u utjelovljenju Tvojega Svetog Sina, Gospodina našega Isusa Krista. Načinio si muškarca i ženu, i blagoslovio si ih (vidi Post 1, 27-28).

Prisežem Svemogućim Bogom, Ljubavi Božjom, da ću za Tvoju slavu i spasenje čovjeka svim srcem mrziti i osuditi sve teorije rodne ideologije, i uvijek ću se boriti protiv njih, pa i po cijenu svog života.

1.     Osuđujem pogubnu zabludu prema kojoj čovjek može birati svoj takozvani rod neovisno o biološkom spolu, te se čak i podvrgnuti tjelesnim zahvatima radi promjene spolnih značajki.

2.     Osuđujem širenje takve sotonski izopačene i bolesne ideologije u političkom životu, u obrazovanju, na polju medicine, u medijima, u uporabi riječi, u odijevanju, u ponašanju i u svim vrstama iskazivanja.

3.     Neću glasovati za političke stranke koje bi podržavale takvu ideologiju, niti podržavati nevladine organizacije koje bi se za nju zalagale, niti ću podupirati, duhovno ili financijski, udruge i poduzeća u kojima se pojavljuje i najmanja klica ovog nezdravog učenja.

4.     Neću poštivati nikakvu "drugost" koja se razlikuje od čovjekova zdravog pogleda na život i Božjih zakona, ali ću ljubiti svog bližnjeg. Ne odbacujem osobu svog bližnjeg, niti ću prema njemu gajiti ikakve zle osjećaje, nego ću ga voljeti čistom ljubavlju i nastojati da mu služim u njegovom ozdravljenju; čak i ako ne želi ozdraviti, i dalje ću ga voljeti ljubavlju Kristovom.

5.     Mojoj kršćanskoj braći, koja pate od zbunjenosti o svojem identitetu, nastojati ću pokazati put ozdravljenja upućujući ih po mogućnosti razboritim liječnicima i psiholozima, a u svakom slučaju ću ih upućivati na put čednosti kao uzvišenje njihove slaboće; koji pak ne trebaju slijediti kao članovi redovničke ili svećeničke zajednice, već kao laici živeći u predanosti drugima u svijetu.

6.     Odlučno ću i bez zadrške odbaciti pokušaje "senzibilizacije" za rodnu ideologiju. U društvenoj zajednici, u obitelji, na svim razinama društvenog života, posebno u Crkvi, hrabro ću zastupati volju Boga Stvoritelja, nauk Isusa Krista i Njegove Crkve, te dar Božjeg Milosrđa koje nas hoće očistiti od svake ljage grijeha.

7.     Na slavu Boga Stvoritelja i radi zaštite ljudskog života, mrzim, prezirem i osuđujem sve što je čak i implicitno povezano s ovom diktatorskom rodnom ideologijom, dekonstrukcijom čovjeka.

Osuđujem sve pokušaje reinterpretacije braka. U skladu s Božjom voljom i čovjekovom prirodom, kao brak prepoznajem jedino cjeloživotni, monogamni, djeci otvoren odnos muškarca i žene. Homoseksualne, bi-, trans-, itd. seksualne veze ne prepoznajem kao brak ni u kojem slučaju. Time osobe koje se u njih upuštaju ni na koji način ne diskriminiram, samo branim ustanovu obitelji kao temelj života i pojedinca i društva, a bez koje će i pojedinac i društvo propasti.

Osuđujem ideju prema kojoj bi takozvani istospolni partneri smjeli odgajati djecu, jer ne postoji pravo na dijete, nego pravo djeteta na roditelje: oca i majku. Muškarac i žena sjedinjeni u nerazrješivom sakramentalnom braku prihvaćajući siroče ili napušteno dijete primaju samog Isusa u svoju obitelj. Adoptirano dijete nije pastorče. Iako nije biološko dijete svojih roditelja, njegovi roditelji su stvarno postali otac i majka na osnovu njihovog pristanka i voljom Božjom, što je uzvišenije i od same biološke razine. Dijete ima pravo prepoznati ispunjenje vlastite spolnosti na primjeru života svojih roditelja (usp. Lk. 9,48).

Takvi roditelji, čak i ako ne mogu imati vlastitu biološku djecu, u Isusu Kristu ne ostaju neplodni, nego mogu u punini promatrati otajstvo zajedništva Svete Obitelji.

O Bože, pomozi meni, svojem grješnom djetetu, s mnogim, mnogim zlim nagnućima, da osudim ne samo zla nagnuća propagirana i raširena po Sotoni i njegovim pomagačima, nego i zla nagnuća u drugima i u meni, kao što su ogovaranje, kleveta, laži, oholost i umišljenost.

Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku.

 



Crkva je u žrvnju dženderističke ideologije


Nema nikakve dvojbe oko toga da Biblija oštro osuđuje homoseksualizam. „Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila grozota”, piše u knjizi Levitskog zakonika (Lev 18,22). Poznato je što se zbog ovoga grijeha dogodilo sa Sodomom i Gomorom. Pavao ubraja homoseksualnost u sramotne strasti u koje ljudi zapadaju u grješnoj zaslijepljenosti (Rim 1,26). Sramotnom strašću i zastranjenjem Biblija ih naziva i na ovome mjestu: „Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“ (Rim 1,26-27). U Prvoj poslanici Korinćanima (6,10) čitamo: „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici (homoseksualci, nap. D. D.), ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“.

U Katekizmu Katoličke Crkve stoji: „Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni.’ Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni“.

Pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera Kongregacija za nauk vjere izdala je 1986. godine dokument kojim se biskupe pravilno upućuje na pastoralnu skrb za homoseksualne osobe. Kongregacija je tada upozorila biskupe na osiguranje pastoralnih programa u biskupijama tijekom kojih će se „jasno navoditi nemoralnost homoseksualnih aktivnosti“.

Takav bi autentični pastoralni pristup „pomagao homoseksualcima na svim razinama duhovnog života: kroz sakramente, a posebno kroz čestu i iskrenu upotrebu sakramenta pomirenja, kroz molitvu, svjedočenje, savjetovanje i osobnu brigu”, navodi se u dokumentu. „… odstupanje od nauka Crkve, ili šutnja o njemu, u nastojanju pružanja pastoralne skrbi, nije niti brižno niti pastoralno. Samo ono što je istinito može u konačnici biti pastoralno. Zanemarivanje nauka sprječava homoseksualne muškarce i žene u dobivanju skrbi koju trebaju i zaslužuju”, dodaje se u dokumentu.

 

Stara metoda

Stav Katoličke Crkve o homoseksualizmu od početka je bio jasan i nepromijenjen. Sve do nedavno. Na žalost, žrvanj dženderističke ideologije posljednjih je godina počeo povlačiti i samu Crkvu. Metodom koja je već viđena. Najprije su  dženderisti vikali „smrt braku i obitelji“ i zalagali se za njihovo uništenje. Kad to nije prošlo, počeli su zahtijevati da i sami budu obuhvaćeni definicijom braka i obitelji. Jer ako je sve brak, onda ništa nije brak. Ako je sve obitelj, onda ništa nije obitelj.

Sada ti isti krugovi, nakon što su uzurpirali civilna zakonodavstva, žele da im i Crkva prizna njihova „prava“. Progresivni krugovi u Crkvi tako se zalažu za to da Crkva prizna prava i započne pastoral tzv. LGBTQ katolika. Istaknuta figura toga pokreta je James Martin koji se nekoliko puta susreo s papom Franjom. Nakon susreta u studenom 2022. Martin je rekao da je razgovor pokrivao „radosti i nade, tuge i tjeskobe, LGBTQ katolika. Bio je to topao, inspirativan i ohrabrujući susret koji nikada ne ću zaboraviti”.

Martin je autor knjige „Izgradnja mosta: Kako Katolička crkva i LGBT zajednica mogu stupiti u odnos poštovanja, suosjećanja i osjetljivosti” i često govori o temama koje se tiču homoseksualnosti i katolicizma. Papa Franjo susreo se s Martinom i 2019. te izrazio potporu službi američkog isusovca u pismu godinu dana kasnije, ohrabrujući ga da „nastavi ovim putem”. Kojim to putem?

Isti taj James Martin jako je zadovoljan nedavnom odlukom pape Franje o blagoslovu homoseksualnih parova u tzv. neregularnim situacijama. Ova je odluka potresla katoličke krugove i pokazala da dženderizam snažno prodire i u Katoličku Crkvu, malo po malo, prema doktrini kuhanja žabe. Ovu odluku, zanimljivo, nije najprije obznanio Vatikan, nego globalistički mediji koji su očito za nju već prije doznali.

 

Skandalozna odluka

Među pravovjernim katolicima ova odluka – poznavajući dosadašnji pontifikat pape Franje – nije neočekivana, ali je svejedno skandalozna. No još su skandalozniji svi oni svećenici, biskupi i kardinali, svi oni navodno katolički mediji koji su se dali uprijeti u kola kriznog PR-a i braniti odluku pape Franje kao, eto, potez koji zapravo ništa ne mijenja. Kažu oni da se svakom grješniku može dati blagoslov. I da je ova odluka samo potvrdila ranija stajališta. No ne kažu ti isti da u dokumentu jasno stoji da se ne radi o blagoslovu pojedinca (Crkva osuđuje grijeh, a ne grješnog pojedinca), nego baš homoseksualnog para što je – za ljude zdravog razuma – prvi korak u priznavanju takvoga neurednog stanja.

Jasno je da dobar dio tih apologeta egzistencijalno ovisi o vezama s crkvenim vrhom ili im se ne želi zamjeriti (kad su u pitanju laici). Ima među njima i onih koji kao guske u magli misle da se ne smiju preispitivati odluke Pape i crkvene hijerarhije jer bi to moglo dovesti do raskola. No itekako se mogu preispitivati. Hilaire Belloc najvažniji je katolički povjesničar 19. i 20. st. Tko je barem donekle proučio njegov opus, jako dobro zna da je u povijesti bilo papa koji su donosili kojekakve dvojbene odluke. Papa Liberije je recimo ekskomunicirao iz Crkve sv. Atanazija koji je kasnije vraćen u Crkvu i proglašen crkvenim naučiteljem.

Papa Franjo do sada je plesao po rubu dajući dvosmislene izjave. Kad bi mu kardinali ili biskupi poslali dubije, on bi na njih odgovarao općenito. A kad bi zatražili da odgovori s da ili ne – nije im dao odgovor. Vrag je taj koji inspirira na dvosmislenost, a Crkva je oduvijek tražila jasnoću koja jamči mir i stabilnost. U Bibliji jasno stoji: „Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.” (Mt, 5, 17-37).

Papa Franjo, nekoliko dana nakon odluke, upozorio je na „nefleksibilne ideološke pozicije” koje mogu spriječiti Crkvu da vidi stvarnost i krene naprijed. „Ostanimo budni protiv krutih ideoloških pozicija koje nas često, pod krinkom dobrih namjera, odvajaju od stvarnosti i onemogućuju nam da idemo naprijed“, poručio je. „Pozvani smo, umjesto toga, krenuti i putovati, poput mudraca, slijedeći svjetlo koje nas uvijek želi voditi dalje, ponekad neistraženim stazama i novim cestama”, rekao je.

Svakome tko ove izjave pročita cum grano salis, jasno je kamo sve ovo vodi, posebno ako se uzme u obzir završni dokument nedavno održane Sinode o sinodalnosti gdje se otvoreno govori o tome da postojeće antropološke pozicije nisu dostatne da opišu sve nove stvarnosti. Drugim riječima, ne postoje više samo muško i žensko, nego treba ići „neistraženim stazama i novim cestama”. Kao da Isus Krist nije jedina staza i cesta, jedini Put, Istina i Život.

 

Osuda bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere

Nedavnu Papinu odluku komentirao je i bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere Gerhard Ludwig Müller u opširnom tekstu za stranicu InfoVaticana.com. On ističe da ne postoje biblijski tekstovi ili tekstovi crkvenih otaca i naučitelja ili prethodni dokumenti Učiteljstva koji bi poduprli zaključke deklaracije Fiducia supplicans.

Kardinal ističe „da se ovdje ne blagoslivljaju samo grješni ljudi, nego se blagoslovom para blagoslivlja i sam grješni odnos. Ipak, Bog ne može dati svoju milost odnosu koji je u izravnoj suprotnosti s Njim i ne može biti usmjeren prema Njemu. Spolni čin izvan braka ne može ljude približiti Bogu i stoga ne može biti otvoren Božjem blagoslovu. Stoga, ako bi takav blagoslov bio dan, jedini učinak bio bi zavesti one koji su ga primili ili bili prisutni. Takvi bi ljudi mislili da Bog blagoslivlja ono što ne može blagosloviti. ‘Pastoralni’ blagoslov stoga ne bi bio ni pastoralni ni blagoslov“.

U nastavku teksta Müller piše: „Poteškoće u blagoslovu veze ili para posebno su vidljive u slučaju homoseksualnosti. U Bibliji se blagoslov povezuje s poretkom koji je uspostavio Bog; [red] koji je po Božjoj volji dobar. Ovaj se poredak temelji na spolnoj razlici između muškarca i žene, pozvanih da budu jedno tijelo. Blagosloviti stvarnost koja je suprotna stvorenju ne samo da je nemoguće, nego je bogohuljenje. Opet, ne radi se o blagoslovu onih koji ‘žive u vezi koja se nikako ne može usporediti s brakom’ (FS 30), nego o blagoslovu same veze koja se ne može usporediti s brakom. U tu je svrhu stvorena nova vrsta blagoslova“.

Inovativni „pastoralni“ blagoslov, dodaje kardinal, stvoren je ad hoc za blagoslov situacija protivnih zakonu i duhu evanđelja. „Svećenici trebaju naviještati Božju ljubav i dobrotu prema svim ljudima, pomagati molitvom i savjetom grješnicima i onima koji su slabi i imaju poteškoća u obraćenju. To je sasvim drugačije od davanja izmišljenih i obmanjujućih znakova i riječi da Bog nije toliko zabrinut zbog grijeha. Skriva se istina da nas grijeh u mislima, govoru i djelu odvaja od Boga“.

Blagosloviti homoseksualnu zajednicu je, dakle, bogohuljenje i svetogrđe.

Najveća perverzija sadašnje situacije je u tome da se papa Franjo sve radikalnije obračunava s tradicionalnim katolicima, pa i biskupima i kardinalima, da svoje kritičare naziva ideolozima (samo zato što poštuju dvije tisuće godina star nauk Crkve) ali, primjerice, raskolnike u Njemačkoj ne dira. Štoviše, sve ide prema tome da će se pravovjerne katolike koji kritiziraju dvojbene Papine odluke nazivati raskolnicima. To je prava sotonska inverzija.

Davor Dijanović

Izvor: HKV

 

 

Kao tradicionalni starokatolici često puta čujemo upite zbog čega komentiramo situaciju u Rimokatoličkoj crkvi? Naime, zbog toga što je Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava koji okuplja tradicionalne starokatoličke crkve, na svojem saboru održanom 2021. godine prihvatio nauk Rimokatoličke crkve, s ogradom oko discipline (ne dogme) obveznog celibata. Međutim, sada je nauk Rimokatoličke crkve radikalno izmjenjen. Stoga se mi radikalno suprotstavljamo krivovjerju sodomizacije koje ozbiljno potkopava Crkvu, a koja je Tijelo Kristovo, zbog prakse radikalno suprotstavljene katoličkoj vjeri i tradiciji.

Istina je prvo od milosrđa koje Isus nudi grešniku. Sloboda koju moramo ponuditi ljudima koji žive u homoseksualnim zajednicama leži u istini Božje Riječi. Kako bismo se mogli usuditi natjerati ih da povjeruju da bi bilo dobro i od Boga željeno da ostanu u zatvoru svoga grijeha?

Da izbjegnemo isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov, jasno je da možemo moliti za grešnika, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak neposredne prilike za grijeh. Osoba koja je skrušena pred Bogom, u pokajanju, iako je još daleko od od svetosti, mora biti blagoslovljena za duhovno ojačanje na putu duhovnog rasta i obraćenja. Ali samo u tom kontekstu, ne u nekom drugom. Odbijanje obraćenja i tvrdoća srca nikako ne mogu dobiti blagoslova. Sjetimo se da da sv. Pavao ne daje blagoslov za takve nego stroge riječi prijetnje: "Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna suda Boga koji će uzvratiti svakom po djelima - onima koji postojanošću u dobrim djelima ištu slavu, čast i neraspadljivost - život vječni; buntovnicima pak i nepokornima istini, a pokornima nepravdi - gnjev i srdžba!" (Rim 2, 5-8)

Biskupi i svećenici koji bi blagoslivljali grijeh, na se jednako kao i na one neobraćene koje blagoslivljaju,  navlače gnjev i srdžbu Božju!  Mnogi su biskupi zabranili činiti takvo svetogrđe, npr. oni u Kamerunu, Čadu, Nigeriji itd. Isto tako, deklaracija kojom je dozvoljeno svetogrdno blagoslivljanje nije zaustavila tzv. Sinodalni put u Njemačkoj koji dapače vodi sve većem rasulu.



Signum temporis



Kad se u Rabu 22. rujna 2012. godine izvršila sakramentalna posveta starokatoličkog biskupa Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava, nitko nije mogao pretpostaviti da će ta posveta tako brzo postati signum temporis i znak pravovjerja. Ogromna hereza koju je proveo gospodin Bergoglio, dozvolivši blagoslov sodomita i nereguliranih parova, ne samo da je poljuljala nego je srušila blagodat Rimkatoličke crkve. Ona više nema Božje blagodati – definitivno! Bergoglio, provevši zakulisne planove svjetskih moćnika u pregačama, služi kao zavodnik koji će zavesti mnoge.  Ostaje nada i molitva da idući pontifikat ispravi ovu grozotu pustoši, ali hoće li tako biti nakon već proširene zaraze na koju će se naviknuti oni koji bolest žive kao nešto vlastito? Sada katolicizam ostaje prisutan samo u Svjetskom saboru narodnih katoličkih crkava koji nije prihvatio ni ovu najnoviju stranputicu, kao što nije prihvatio ni onu iz 1139. kada je celibat kao obveza nametnut svima ako žele biti klerici u Katoličkoj crkvi, a sasvim suprotno tradiciji Katoličke crkve koja je trajala više od čitavog prvog milenija.

Sa žaljenjem smo slušali kako je zagrebački nadbiskup Kutleša, pokušavao – verbalnim sofističkim akrobacijama – opravdati grozotu pustoši, govorivši kako se blagoslivlju osobe a ne stanje u kojem se osobe nalaze. Ali Kutleša, blagoslov se može dati i njegova svrha jest upravo promjena stanja u kojem se osoba nalazi -  od goreg na bolje, a što kod istospolaca nije riječ, jer oni ustraju u grijehu. Kapitulirala je cijela Hrvatska biskupska konferencija, svi šute, nitko ne talasa – čuvaju položaje iako znaju da tako izdaju Gospodina. Ne mili im se mučeništvo. Draži su im položaji i ugled. Draga braćo i sestre, nije lako podnijeti mučeništvo zbog vjere. Sad se vidi tko stoji a tko pada!

Vidimo pak da se u Rimokatoličkoj crkvi nalaze i mnogi hrabri te poštovanja vrijedni prelati i svećenici, koji sada ostaju na - možemo slobodno reći - starom katoličkom nauku, ne prihvaćajući škropljenje sodomita i neregularnih. Tu su npr. kardinal Burke, kardinal Müller, biskup Schnider itd., međutim oni ostaju i dalje članovima grozote pustoši. Ipak, prema njima gajimo duboko poštovanje i molimo Gospodina da ih osnaži, da ih ojača, da nastave govoriti istinu bilo to zgodno ili nezgodno: ili Bergoglio ili Krist – sada nema sredine.

I što sada reći za članove Rimokatoličke crkve, bilo klerike bilo laike, osim: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje'' (Lk 9, 60). Zaobilazimo ih u najvećem luku kao živuće mrtvace, dok se ne odluče obratiti. Oslobodimo se materijalnog traženja sigurnosti u velikim brojevima i tlapnje o trijumfirajućoj Crkvi na zemlji. Naša je snaga u nadnaravnoj stvarnosti zajedništva s Bogom, a ne u održavanju izvanjskih privida lišenih sadržaja. Upozoreni smo od Isusa na progonstva i mržnju svijeta. Čuvajmo se kukolja lažne braće i kvasca farizejskoga.

Kad Isus kaže: ''Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?'' (Lk 18, 8), to znači da može ostati samo nekolicina pravednika, kao u vrijeme Noe kad ih je ostalo samo osam! Za one koji žele biti Kristovi nema napuštanja principa vjere pa makar po cijenu vlastita života. Predaja znači izdaja, a izdaja znači gubitak Raja.

Postoje principi sa kojima se ne može trgovati, oni tvore zadnju crtu obrane za koju treba biti spreman žrtvovati sve, pa i vlastiti život. Ako toga nema onda nemamo katolički identitet nego genderitet u kojem je sve relativno. Sveta nepopustljivost nam je sada nužno potrebna.

Sjetimo se riječi sv. Grgura Nazijanskog: ''Bog ne uvažava brojeve! Bog voli malene!''

Bolje je izgubiti s Bogom nego pobijediti s Vragom!

Božja će biti posljednja!




Dubium – je li Jorge Mario Bergoglio katolik?



Dvojba

Pontifikat pape Franje je obilježen velikim brojem dubia (dvojbi) upućenih njemu. Nažalost, on nije niti na jednu dvojbu (dubium) odgovorio na u Crkvi uvriježeni način s odgovorom „da“ ili „ne“ te je tako izazvao samo još veću pomutnju u Crkvi.

Podsjetimo se da su četiri kardinala Carlo Caffara, Walter Brandmüller, Joachim Meissner i Raymond Burke 2016. godine nakon objave pobudnice Amoris laetitia, koja je prouzročila dosta kontroverzi, sročili dvojbe koje su uputili papi Franji, ali na postavljena pitanja nikada nisu dobili odgovore. A 21. kolovoza 2023. grupa od pet kardinala, Walter Brandmüller, Raymond Leo Burke, Juan Sandoval Íñiguez, Robert Sarah i Joseph Zen Ze-kiun, poslala je svoje dvojbe u svezi nekih pitanja koja su se odnosila na Sinodu o sinodalnosti.

I nas obične vjernike muče neke dvojbe, a naročito u posljednje vrijeme, kada mnoge stvari postaju sve jasnije. Mene već odavno muči jedna dvojba koju sam odlučio poslati papi Franji, iako sam znao da su mi šanse male da ću dobiti odgovor, s obzirom na to da ni kardinali nisu dobili odgovore. Možda sam pogriješio što sam Dubium (dvojbu) potpisao s „jednostavni laik katolik“, a iz pisma je razvidno da sam vjenčan u Crkvi i da imam normalnu obitelj. Da sam možda istospolac koji živi u „braku“ s drugim istospolcem te da imam usvojenu djecu surogatskih majki, možda bi mi šanse bile veće. Naime, kada je Papa dobio jedan upit od takvog istospolca, on je odmah dobio odgovor.[1]

No, danas 18.12.2023., baš pred sam Božić, nakon što je papa Franjo dao objaviti deklaraciju Fiducia supplicans[2] u kojoj službeno odobrava blagoslivljanje istospolnih parova, čime praktički normalizira sodomiju, slijedeći sekularno društvo, izgleda da više i nemam dvojbe. Odgovor mi je postao jasan pa ću ga ovdje podijeliti s vama.

Ovdje se može vidjeti originalno pismo na španjolskom, a ovdje prijevod na hrvatski.

Dvojbu koju sam postavio glasi:

  1. Može li netko tko nije katolik biti papa?

Iako nisam dobio odgovor od Pape na postavljenu dvojbu usuđujem se kao običan laik, po vjerničkoj dužnosti, pozivajući se na kanon 212,[3] predložiti odgovor sljedećeg sadržaja:

Responsum:

  1. Negativan

Obrazloženje:

Netko tko nije katolik ne može biti papa iz jednostavnog razloga jer ako netko nije katolik onda taj nije član Crkve te ne može biti niti glava Crkve.[4] Ako netko nije dio tijela (u ovom slučaju Mističnog Tijela Kristova) ne može biti onda ni njegova glava. Ne može magareća glava postati glava lava jer nije dio lavljeg tijela. U nekim horor filmovima bi se to moglo i dogoditi ali bi onda taj lav, od kralja životinja, postao čudovište. Tako bi i Katolička Crkva (barem u svom izvanjskom dijelu) postala čudovište kada bi joj glava bio netko tko nije katolik.

Čak i u običnim ljudskim organizacijama nije moguće postati čelnikom neke organizacije ako čovjek nije prvo član te organizacije. Nešto suprotno od ovog načela bilo bi protunaravno. Tako bi isto bilo protunaravno kada bi netko tko nije član Mističnog Tijela Kristova, bio njegova glava. A ništa što je protunaravno ne može biti u skladu s pravom vjerom, s jednom, svetom, katoličkom i apostolskom Crkvom.

Važno je sada razjasniti tko je član Crkve. Nauk Crkve je o tome vrlo jasan. Član Crkve je onaj tko

  1. je kršten
  2. ispovijeda pravu vjeru
  3. nije se odvojio od tijela (Crkve)
  4. nije isključen od strane legitimnog autoriteta (ekskomuniciran).[5]

Dakle, iz crkvenog nauka jasno proizlazi da nije svatko tko je kršten ujedno i vjernik (mnogi masoni, sotonisti i sl. su kršteni u Katoličkoj Crkvi). Da bi krštenik bio i vjernik, tj. član Crkve, on mora ispovijedati pravu vjeru, što znači da svojim riječima i djelima mora ispovijedati ono što Crkva naučava (stavak br. 2). Papa, koji ima vrhovnu vlast u Crkvi, sam nije izuzet od autoriteta Crkve, u skladu s božanskim i crkvenim pravom. On je obvezan prihvatiti i poduprijeti definitivno učenje svojih prethodnika u papinskoj službi.[6] Sv. Robert Bellarmino, crkveni naučitelj, potvrđuje isto načelo: „Svakako je istina da je potrebna iskrena vjera, a ne njezino puko izvanjsko ispovijedanje, ako želimo biti iznutra sjedinjeni s Tijelom Kristovim, a to je Crkva… Ali čak i čovjek koji s ostalim vjernicima čini samo izvanjsko ispovijedanje vjere pravi je član, iako suhi i mrtvi član Tijela Crkve“.[7] Očito onda da onaj tko ne posjeduje čak niti to vanjsko ispovijedanje vjere ne može biti član Crkve.

Svaki katolik, član Crkve, pod uvjetom da poznaje nauk Crkve, ima pravo i može s apsolutnom sigurnošću ustanoviti tko nije član Crkve kada se radi o otvorenom otpadništvu.

Zaključno, onaj tko nije katolik ne može biti ni papa. Drugačija tvrdnja bila bi nerazumna, a Crkva ne može biti nerazumna jer je ustanovljena od Boga živoga, izvora svake razumnosti. Svatko tko poznaje katoličku vjeru može utvrditi je li netko otpao od vjere, tj. je li netko nije katolik, ukoliko je otpadništvo javno (nije skriveno).

 

Franjino javno otpadništvo

U Franjino javno otpadništvo od vjere izrazili su sumnju već odavno mnogi visoko rangirani prelati. Kardinal Gerhard Müller, do jučer drugi čovjek Crkve, tvrdi da bi „naučavanje protivno apostolskoj vjeri automatski papu lišilo njegove službe“[8] te da je papa Franjo „već izrekao dosta materijalnih hereza,“ ali da nije izgubio svoju papinsku službu jer nije naučavao formalnu herezu.[9]

Moje mišljenje kao laika po ovom pitanju sigurno nema nikakvu kanonsku mjerodavnost, ali kao običan laik mogu konstatirati da papa Franjo nije katolik, baš kao što to mogu konstatirati za bilo kojeg drugog čovjeka čije riječi i djela stoje u suprotnosti s naukom Crkve. Posljedično tome, ako nije katolik, ne može biti ni papa. Vrlo jednostavno.

Prvo ćemo pokazati zašto papa Franjo nije katolik, a zatim kratko prikazati određene teorije koje se bave nevaljanošću ovog pontifikata, zatim što kaže redovito crkveno Učiteljstvo o tome, i na kraju pokazati što nam valja činiti.

Već smo utvrdili da se ispovijedanje vjere ne sastoji od toga da netko kaže: „Ja sam katolik“. To može reći svatko. Ispovijedanje vjere se sastoji od svjesnog prihvaćanja i svjedočenja, riječima i djelima, cjelovitog nauka Crkve po pitanjima vjere i morala. Na primjer, ako netko kaže „ja sam katolik“ ali javno govori da je uporaba kontracepcije moralno opravdana onda ta osoba realno i objektivno nije katolik.

Zakonik kanonskog prava Crkve naziva krivovjerjem „uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju“ (kan. 751). Kanon 749 proglašava da je „nauk o vjeri i ćudoređu obvezatan“. Nadalje, isti dokument navodi da „krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno“ (kan. 1364). Drugim riječima, ako netko ne vjeruje makar i samo u jednu proglašenu istinu vjere on sebe automatski izopćuje iz Crkve te time nije više katolik (iako toga možda nije svjestan). Biskup Thomas Paprocki (SAD, Illinois, Springfield), doktor kanonskog prava, predsjednik Komisije za kanonske poslove Američke biskupske konferencije, u svojoj kritici krivovjernih kardinala kaže: „Kardinal Katoličke Crkve, kao i svaki drugi katolik, ako poriče ustaljeni katolički nauk, prihvaća krivovjerje, čiji je rezultat automatska ekskomunikacija iz Katoličke Crkve“.[10] Ovo se odnosi na sve, pa i na papu. Nitko nije izuzetak.

Papa Franjo je nebrojeno puta pokazao da njegovi govori, pisanja i djelovanja nisu katolički. Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o njegovoj sumnji u jednu istine vjere što je obično bio slučaj s hereticima iz crkvene povijesti, već se radi o činjenici da je papa Franjo u ovih 10 godina pontifikata kristalno jasno demonstrirao da se njegovo vjerovanje gotovo ni u čem ne podudara s vjerovanjem Katoličke Crkve. O mnogim krivovjerjima pape Franje smo već dosta pisali u rubrici pseudokatolicizam. Tko hoće imati uvid u manje-više kompletnu zbirku Papinih krivovjerja može pročitati dobro dokumentiranu knjigu Heinrich Denzinger – Jorge M. Bergoglio (1769 stranica).[11] Zbog ograničenosti prostora ovdje ćemo navesti samo neka, iako bi bilo dovoljno odbacivanje i samo jedne istine vjere da netko prestane biti katolik kao što smo već naveli.

Papa Franjo kategorički, riječima i djelima, odbacuje samo poslanje Crkve, a time i svrsishodnost Crkve uopće, najtemeljitiju istinu vjere i izravnu zapovijed Isusa Krista: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20). Prvi i najvažniji cilj Crkve je obraćenje i spasenje duša (kan. 1752) a to proizlazi upravo iz ove Isusove zapovijedi. Međutim, papa Franjo je u više navrata opominjao katolike kako ne smiju obraćati ljude na katoličku vjeru.[12] U jednoj video poruci 2013. godine Papa kaže: „Hoću li nekoga uvjeriti da postane katolik? Ne, ne, ne! Srest ćeš ga, on ti je brat! To je dovoljno!“[13]

Franjo se u mnogo čemu stavlja iznad Krista (usp. 2 Sol 2,4). U svom govoru na općoj audijenciji 4. listopada 2017. papa Franjo je izjavio da će na svršetku svijeta doći „milosrdni Isus… [i] sve će biti spašeno. Sve“.[14] Ovdje predočena slika drugog dolaska milosrdnog Isusa koji će svima sve oprostiti i na kraju sve spasiti potpuno je iskrivljena. Sveto pismo nagoviješta potpuno suprotnu stvarnost: „…kad se u plamenom ognju objavi Gospodin Isus u pratnji svoje anđeoske vojske koji će se osvetiti onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću“ (2 Sol 1,7-9; usp. i 2Pet 3,10; Mt 13,40-42; Mt 25,41; 30; Otk 20,15; itd.). U enciklici Amoris Laetitia (297) papa Franjo piše: „Nikoga se ne može zauvijek osuditi, jer to nije logika Evanđelja!“[15] Dakle, Franjo zna bolje od Isusa, jer prema Franji nitko neće biti zauvijek osuđen, što je u oštroj suprotnosti s Isusovim proročkim riječima kada na posljednjem sudu razdvoji ‘ovce od jaraca’: ,,Tada će reći i onima s lijeve strane: ‘Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!’…Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,41-46; usp. i Otk 14,9-11; Mt 18,18; Mk 9,43; Jd 1,7; itd.).

Papa u svojim porukama neprestano upućuje na jednakost svih religija iako Isusova poruka govori nešto sasvim drugo: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6). U veljači 2019. Franjo potpisuje „Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i suživot“ u kojem piše da ,,su pluralnost i raznolikost religija, boje, spola, rase i jezika izraz mudre Božje volje, s kojom je stvorio ljudska bića“.[16] Uoči Bogojavljenja 5.01.2021. Papa ne govori o Bogu koji se objavio svim ljudima dobre volje, već lansira video uradak u kojem iznova potiče jednakost religija.[17] Izjednačavanje religija je osuđeno od Crkve kao hereza religioznog indiferentizma. U enciklici pape Pija XI. Mortalium animos religiozni indiferentizam se naziva lažno mišljenje „koje sve religije smatra manje ili više dobrim i hvale vrijednim“ (Mortalium animos, 2; usp. Mirari vos, 13; Dominus Iesus, 22; Redemptoris missio, 36).[18]

U apostolskom pismu o liturgiji, Desiderio desideravi, papa Franjo piše: „Svi su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu (Ot 19,9). Sve što je potrebno za dolazak na gozbu je svadbeno ruho vjere koje dolazi iz slušanja njegove Riječi.” (Desiderio desideravi, 5).[19] Ovdje se Papa poziva na knjigu Otkrivenja, poglavlje 19, međutim, stih na koji se Papa poziva zapravo glasi: „Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!“ Izraz „blago onima koji su pozvani“ govori potpuno suprotno od onoga što Papa sugerira u Desiderio desideravi, naime, ne govori na tom mjestu Sveto pismo da su svi pozvani – nego suprotno, da nisu svi pozvani. Drugi dio citata iz ovog dokumenta koji smo naveli kaže: „Sve što je potrebno za dolazak na gozbu je svadbeno ruho vjere“. Ne znamo točno što bi „ruho vjere“ trebalo značiti ali u slobodnom prijevodu vjerojatno ovom rečenicom hoće reći da je dovoljno vjerovati u Isusa kako bi se moglo pristupiti svetoj pričesti (sve što je potrebno… ruho vjere). Takva propozicija, da je dovoljna samo vjera kako bi se netko pričestio, u suprotnosti je sa Svetim pismom, Svetom predajom i s Učiteljstvom Crkve. Osim toga, na trinaestom zasjedanju Tridentskog sabora, Dekret o najsvetijem sakramentu Euharistije, kanon 11 izričito navodi takvo mišljenje kao herezu: „Tko kaže da je sama vjera dovoljna priprava za primanje sakramenta presvete Euharistije, neka bude anatema. [Si quis dixerit, solam fidem esse sufficientem praeparationem ad sumendum sanctissimum eucharistiae sacramentum, anathema sit.]“[20]

Svakako jedna od najšokantnijih izjava pape Franje je ona njegova podrška istospolnim zajednicama kada je Papa rekao: „Ono što trebamo stvoriti je zakon o građanskim partnerstvima. Na taj su način pravno pokriveni. Borio sam se za to.“[21] Dakle, papa Franjo se bori za legalizaciju sodomije, dok nas sv. Pavao upozorava: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici [autorovo isticanje], ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9-10). Papa pokazuje podršku sodomiji i svojim djelima kao što su njegove česte potpore „katoličkim“ grupama koje se zalažu za normalizaciju homoseksualnosti, npr. pismo podrške o. James Martinu,[22] ili časnoj sestri Jeannine Gramick,[23] osnivačici udruge „New Ways Ministry“, čije djelovanje je 1999. godine zabranio kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere,[24] te učestalo, upravo napadno primanje u audijenciju za vrijeme Sinode o sinodalnosti i poziranje s disidentskim katoličkim grupama koje propagiraju normalizaciju sodomije, ili pozivanje transseksualnih prostitutki na večeru za Dan siromašnih. Deklaracijom Fiducia supplicans,[25] kojom se otvara mogućnost blagoslova istospolnih parova, Franjo nastoji, slijedeći sekularno društvo, normalizirati sodomiju.

Predugačka je lista Papinih krivovjerja da bi sve ovdje mogli nabrojiti. Jednostavno njegov način razmišljanja i vjerovanja nema gotovo ništa s katoličkom vjerom. Čak niti u moralnim pitanjima ne drži niti do jedne katoličke istine. Stav prema sodomiji smo već spomenuli, ali njegovi stavovi nisu puno bolji niti prema drugim moralnim istinama vjere. Za kontracepciju je rekao da je dopuštena u određenim situacijama.[26] Protukatolički stav! (vidi Humanae vitae[27]). Za pobačaj uvijek govori istu priču: „O pobačaju, mogu vam reći ove stvari, koje sam već rekao. U bilo kojoj knjizi o embriologiji kaže se da su netom prije mjesec dana nakon začeća organi i DNK već ocrtani u sićušnom fetusu, prije nego što majka toga postane svjesna. Dakle, postoji živo ljudsko biće. Ne kažem osoba, jer o tome se raspravlja, nego živo ljudsko biće. I postavljam dva pitanja: je li ispravno riješiti se ljudskog bića da bi se riješio problem? Drugo pitanje: Je li ispravno angažirati ‘ubojicu’ da riješi problem?“[28] Protukatolički stav! Prvo, ovdje Papa implicitno kaže da fetus sve do kraja prvog mjeseca nije ljudsko biće, jer eto znanstvenici kažu da je tek pred kraj prvog mjeseca to ljudsko biće. Za njega je važnije što kažu znanstvenici nego Crkva! Drugo, Papa kaže da fetus nije osoba, tj. da je to diskutabilno. No, Crkveni dokumenti, naprotiv, nikada nisu razdvajali ljudski život od osobe, nego je npr. u instrukciji Kongregacije za nauk vjere Donum vitae iz 1987. (I, 1),[29] i u enciklici pape Ivana Pavla II. Evangelium vitae iz 1995. god. (br. 60)[30] jasno naglašeno da se ljudsko biće mora poštovati i s njim valja postupati kao s osobom od samog njegova začeća te mu se zato od toga istog časa moraju priznati prava osobe.

Jednostavno ovoj listi nema kraja. Teško je pronaći i jedan njegov duži govor ili dokument a da se ne protivi katoličkom nauku. Zato ne smatram da je papa Franjo heretik u užem smislu riječi, već on jednostavno nije katolik, on je otpadnik. To može svaki laik i klerik bez ikakve sumnje sa sigurnošću spoznati, za to nije potrebno nikakvo sudište, niti ikakva obznana. To su mnogi već i spoznali, i zato se ove godine (2023.) razbuktala rasprava o tome može li Jorge Mario Bergoglio biti papa.

 

Teorije koje osporavaju Franjino papinstvo

Ima nekoliko teorija koje osporavaju Franjino papinstvo. Jedna teorija polazi od toga da je abdikacija pape Benedikta XVI. bila nevaljana. Ako bi se to pokazalo točnim, a sve izgleda tako, onda je i konklava na kojoj je Jorge Bergoglio izabran za papu bila nevaljana te Bergoglio ne može biti papa. Naime, tvrdnja se sastoji u tome da papa Benedikt XVI. nije dao ostavku na munus (službu), već samo na ministerium (služenje) . Ako se analizira tekst ostavke ova tvrdnja je točna. A i sam papa Benedikt XVI. potvrđuje da nije u potpunosti abdicirao službu sv. Petra. U odgovoru na Seewaldovo pitanje je li slabija sposobnost obavljanja dužnosti dovoljan razlog za abdikaciju, papa Benedikt XVI. odgovara: „Može se izreći takva optužba, ali to bi bio funkcionalni nesporazum. Petrov sljedbenik nije samo vezan uz funkciju; služba ulazi u samo vaše biće. U tom smislu, ispunjavanje funkcije nije jedini kriterij“.[31] Problem je u tome što se munus i ministerium ne mogu razdvojiti, tj. ako bi se razdvojili abdikacija ne bi bila valjana. O ovome je napisano puno rasprava pa čak i knjiga, a činjenice ukazuju na to da papa Benedikt XVI. nije abdicirao u stvarnom smislu riječi.[32] No, iako ja kao laik mogu o tome imati svoje mišljenje, crkveno sudište bi trebalo biti ono koje će donijeti takvu presudu.

Druga teorija polazi od toga da je sama konklava bila nevaljana jer se nije držalo propisane procedure, npr. utjecaj tzv. St. Gallen mafije na izbor, glasovalo se više puta nego je to bilo dopušteno u jednom danu, i sl. No, za sada nemamo izjave nekog od kardinala da procedura nije bila ispoštovana.

Treća teorija pretpostavlja da Jorge Bergoglio i prije nego je izabran za papu nije imao namjeru čuvati vjeru i „pasti svoje stado“ onako kako to zahtjeva papinska služba, što bi onda značilo da je i sam izbor ništavan, slično kao što se čin vjenčanja proglašuje ništavnim ako jedan od supružnika prije samog čina vjenčanja potajno nije imao namjeru ispuniti jednu od specifičnih dužnosti braka, npr. dužnost otvorenosti životu. Problem s ovom teorijom je to što bi bilo teško dokazati da Bergoglio prije izbora za papu nije imao namjeru obnašati službu Svete Stolice onako kako to Crkva nalaže, tj. da je prihvatio papinsku službu s namjerom da uništi Crkvu.

Četvrta i u posljednje vrijeme najčešće diskutirana teorija je o tome je li netko tko je heretik može biti papa, tj. može li papi heretiku biti suđeno. U dogmatskoj konstituciji Pastor aeternus (pogl. 3) iz 1870. god. stoji da papi nitko ne može suditi. I Zakonik kanonskog prava iz 1983. god. kan. 1404 kaže: „Prvoj stolici ne sudi nitko“, gdje se izraz „Prvoj stolici“ odnosi naravno na papu. Drugim riječima, papi nitko ne može suditi. Ali razmislimo što to znači. U svojoj suštini to znači: „Papi koji je katolik nitko ne može suditi“. Apsolutno! Ako bi istu rečenicu netko interpretirao u smislu: „Papi koji je musliman, ili budist, ili nevjernik, nitko ne može suditi“, takva bi interpretacija bila sigurno apsurdna. A Crkva Isusa Krista nije Crkva apsurda, već „Crkva Boga živoga, stup i temelj istine“ (1 Tim 3, 15). To načelo da papi nitko ne može suditi nije nastalo na Prvom vatikanskom saboru kako neki misle, već njegovi korijeni vuku porijeklo još iz prvih stoljeća kršćanstva.[33] Ali ovaj aksiom je UVIJEK shvaćen u prvotnom smislu, da papi koji je katolik nitko ne može suditi. To potvrđuju mnogi teolozi i sveci koje je Crkva uzdigla na pijedestal naučitelja, a na koncu to potvrđuje i redovito Učiteljstvo Crkve što ćemo pokazati kasnije.

I na kraju, najčešće u praksi primjenjivana teorija je „priznaj i odupri se“ što znači da se Jorge Bergoglio prizna za papu ali da se odupiremo njegovom učenju jer bi inače izdali Crkvu, Krista i prethodnih 265 Kristovih namjesnika. Ovu teoriju prihvaćaju većina katolika i mnogi prelati kao što su kardinal Müller, kardinal Burke, kardinal Zen, biskup Strickland, biskup Schneider, biskup Eleganti, i mnogi drugi. Ova teorija se u praksi pokazala kao jedini izlaz za katolike koji su htjeli ostati vjerni Kristu, pogotovu na početku ovog pontifikata kada još nije bilo jasno je li papa Franjo heretik ili ga to samo „zločesti“ mediji krivo interpretiraju.

Nakon deset godina njegova pontifikata, međutim, postalo je bjelodano da nije problem u medijima već u učenju pape Franje koje jednostavno nije katoličko. Iako je na početku ova teorija u praksi bila na neki način izlaz iz ove situacije bez presedana, dugoročno ovakav način odupiranja „papi“ dovodi od šizofrenične situacije koja se mora okončati ako hoćemo da se Crkva spasi od pogibelji. Bergoglio je promaknuo veliki broj heretika u kardinale te je ljudski gledano velika vjerojatnoća da će sljedeći „papa“ biti još gori. Zamislite situaciju u kojoj će vam sljedeći „papa“ reći „Isus nije Bog“ (mada je i Bergoglio to već rekao,[34]), a mi ćemo ga i dalje oslovljavati sa „Sveti Oče“ ili „papa“, ali ćemo odbijati njegovo učenje. To bi bilo jedno šizofrenično ponašanje koje ne priliči katolicima, već duševnim bolesnicima. Mi se već nalazimo u takvoj situaciji, gotovo ništa što uči Bergoglio nije katoličko. Postali smo objekt podsmjeha i izrugivanja i došli smo u apsurdnu situaciju da su neki heretici i šizmatici bliže katoličkom nauku nego sam poglavar Katoličke Crkve. Zato je došlo vrijeme kada moramo pogledati istinu u oči i priznati jasno i glasno da ovako ne može dalje. Bergoglio se ne može uspoređivati niti s antipapama, jer su i antipape bili katolici, iako iz ovog ili onog razloga nisu bili pravi pape.

 

Može li očiti heretik biti papa?

Ivan od sv. Tome (+ 1644.), jedan od najcjenjenijih profesora teologije svog vremena, piše: „Svi [crkveni] naučitelji se slažu da papa može biti svrgnut zbog hereze… papa ne može biti svrgnut ili izgubiti papinstvo osim ako su istovremeno ispunjena dva uvjeta: naime, da krivovjerje bude javno i pravno ozloglašeno, a ne skriveno; i da bude nepopravljiv i uporan u svojoj herezi. Kada su ova dva uvjeta ispunjena Papa može biti svrgnut.“[35]

Jedan od najvećih teologa nakon sv. Toma Akvinskog, Francisco Suarez (+1617.)[36] kao i sv. Roberto Bellarmino (+1621.) slažu se da se heretički papa može svrgnuti. Sv. Robert Bellarmino, koga je Crkva uzdigla na pijedestal naučitelja Crkve, veli: „Ovo načelo je najsigurnije. Nekršćanin [nekatolik] ni na koji način ne može biti papa, kao što sam Cajetan priznaje (ib. c. 26). Razlog tome je što on ne može biti glava onoga čega nije član; sada, onaj tko nije kršćanin [katolik] nije član Crkve, a očiti krivovjerac nije kršćanin [katolik], kako jasno naučavaju sveti Ciprijan (lib. 4, epist. 2), sveti Atanazije (Scr. 2 Protiv Arija.), sveti Augustin (lib. de great. Christ. cap. 20), sveti Jeronim (contra Lucifer.) i drugi; stoga očiti heretik ne može biti papa.“[37]

Ovo učenje nije samo jedna teološka teorija već je ono dio i redovitog crkvenog Učiteljstva. Naime, dekret (preteča Zakonika kanonskog prava) „Si Papa“ iz 1150. god. kaže: „Čije se grijehe [pape] niti jedan smrtni čovjek ne usuđuje prekoriti, jer on će suditi svima i nitko ne smije njemu suditi, osim ako iznenada bude uhvaćen u odstupanju od vjere [nisi deprehendatur a fide devius]” (Dekret, I, dist. 60 (sic), pogl. 6.). Drugim riječima, to znači da je hereza jedini grijeh pape koji se smije suditi. Očito da se na ovo oslanja i papa Inocent III. (+1216.), jedan od najvećih kanonista svog vremena, kada kaže: „Bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu… U tu svrhu vjera mi je toliko potrebna da, iako za druge grijehe imam jedino Boga kao suca, samo za grijeh počinjen protiv vjere mogu biti suđen od strane Crkve. [propter solum peccatum quod in fide commititur possem ab Ecclesia judicari.] Jer ‘tko ne vjeruje već je osuđen’.” (Sermo 2: In Consecratione, PL 218:656). I drugom prilikom: „Vi ste sol zemlje… Još se manje rimski papa može hvaliti, jer mu mogu suditi ljudi — ili bolje rečeno, može mu se pokazati da mu se sudi, ako očito ‘izgubi okus’ u herezi. [quia potest ab hominibus judicari, vel potius judicatus ostendi, si videlicet evanescit in haeresim.] Jer tko ne vjeruje, već je osuđen.” (Sermo 4: In Consecratione, PL 218:670)

Papa Pavao IV. (+1559.) također naučava da: [Ako] je papa… odstupio od katoličke vjere ili pao u herezu… ustoličenje, čak i ako je to bilo jednoglasnim pristankom svih kardinala, bit će ništavno, nevažeće i bezvrijedno… neće biti moguće zadobiti valjanost prihvaćanjem službe… ili posvete… ili poslušnosti koju su svi dali takvoj osobi“.[38]

Dakle, učenje, da se heretičkom papi može suditi dio je redovitog Učiteljstva kojemu se vjernici trebaju pokoriti umom i voljom.[39] Ovo učenje je također posve u skladu s razumom: budući da nekatolik ne može biti papa.[40] Bog nije ostavio svoju Crkvu bez izlaza u situaciji kada na Petrovu Stolicu zasjedne heretik! Samo trebamo svete biskupe, ništa drugo.

 

Odgovornost biskupa

Da bi se neki papa heretik svrgnuo vidjeli smo da njegova hereza mora biti javna (ne može biti skrivena) i uporna, što je kod „pape“ Franje i slučaj. I sada dolazimo do onog možda najvažnijeg – do biskupa. Nije dovoljno da mi kao laici javno konstatiramo da Jorge Bergoglio nije katolik, iako na to imamo pravo, već je potrebno da biskupi to javno kažu (a ne samo potajice u četiri oka). Laik odgovara pred Bogom za svoje grijehe, ali biskupi su nasljednici apostola i oni imaju puno veću odgovornost, oni neće odgovarati samo za svoje grijehe u ponašanju već i za propuste u vođenju Crkve i očuvanju prave vjere. Zato su biskupi ti koji o ovako važnom pitanju ne smiju šutjeti (jer bi to za njih bio veliki grijeh propusta) već su dužni javno reći (kao što je i Bergoglijevo krivovjerje javno) da Jorge Mario Bergoglio nije katolik te s toga ne može biti papa. Kada bi biskupi javno rekli da Bergoglio nije katolik, on bi ipso facto prestao biti papa jer bi izgubio sav autoritet. Vidjeli smo sada s ovom deklaracijom Fiducia supplicans kada su stotine biskupa odbili poslušnost „Papa“ im nije mogao ništa – posve je izgubio autoritet nad njima – dok je kod pojedinačnog odbijanja poslušnosti odmah kažnjavao biskupe.[41] Naravno, dokle god biskupi priznavali lažnog papu on će imati lažni autoritet nad njima. Tehnike svrgavanja mogu biti različite, u čega ovdje ne ulazimo jer nemamo prostora (u načelu prvi korak bi trebao biti da biskupi konstatiraju da Bergoglio nije katolik[42]), ali sve dok biskupi javno ne kažu istinu ništa se neće dogoditi,  Crkva će i dalje propadati.

Ovo propadanje predviđa i Katekizam Katoličke Crkve: „Prije Kristova dolaska Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine“ (KKC 675).[43] Danas smo svjedoci tog velikog otpada od vjere. Znači li to da trebamo ostati po strani i samo promatrati? Nipošto!

U ovoj stvari posebnu odgovornost imaju biskupi koji trebaju iskazati pravo poštovanje prema Bergogliju, a pravog poštovanja nema bez istine. „Bratsko ispravljanje je duhovna milostinja ukoravanja grješnika; to je djelo milosrđa“, kaže sv. Toma Akvinski i nastavlja, „doista, ponekad okolnosti čine dužnost subjekta da ispravi i svog nadređenog“.[44] Svaki biskup koji oslovljava Bergoglija s „papa“ ili „Sveti Oče“ iskazuje mu lažno poštovanje, čije su karakteristike strah od ljudskog autoriteta, dodvoravanje i čuvanje privilegija. Nekada su biskupi davali svoje živote za Krista a danas Ga mnogi prodaju za šaku srebrnjaka. Čini mi se da je danas najveći problem s biskupima to što su mnogi izgubili darove Duha Svetoga, a naročito strah Božji. Boje se sveg i svakog, samo Boga ne. Istinsko poštovanje je potrebno iskazati svakome, a posebno prema Bergogliju i to iz dva razloga: radi očuvanja prave vjere,[45] i spasenja njegove duše,[46] a na koncu i radi spasa vlastite duše, jer svaki biskup koji u ovoj stvari šuti odgovarat će pred Bogom.

Lijepo i potrebno je moliti se za Bergoglijevo obraćenje, ali su potrebna i djela milosrđa, a najveće djelo milosrđa je kada bližnjemu kažemo istinu. „Svi su ljudi dužni tražiti istinu o Bogu i njegovoj Crkvi, a, pošto je spoznaju, snagom božanskoga zakona obvezni su i imaju pravo prigrliti je i čuvati“ (kan. 748).

„Do smrti se bori za istinu, i Gospod će se boriti za te“ (Sir 4,28). Zašto bi Bog intervenirao ako su biskupi kukavice, ako pristaju živjeti u laži?! „Nemojte se zavaravati: Bog se ne da izrugivati! Ono što čovjek sije, to će i žeti“ (Gal 6,7). Prema tome, osim molitve, moramo i sami nešto poduzeti ako želimo da nam Bog pomogne.

Vrijeme je došlo da se kaže istina. Iz ove talačke krize u kojoj se Crkva našla jedino nas istina može osloboditi (usp. Iv 8,32). Ako mi kao katolici ne smijemo naglas reći istinu, kako onda možemo slijediti Isusa Krista koji je „Put i Istina i Život“ (Iv 14,6)?! Tek kada biskupi glasno kažu istinu: Jorge Mario Bergoglio nije katolik, onda će nam i Bog pomoći.

Ivan Poljaković

Slika: Fotomontaža, Katolik.hr

 

[1] Pope Backs ‘Married’ Gays Who Rented Uterus (churchmilitant.com)  (18.12.2023.)

[2] Dichiarazione “Fiducia supplicans” sul senso pastorale delle benedizioni del Dicastero per la Dottrina della Fede (vatican.va)  (18.12.2023.)

[3] „Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima“ (kan. 212).

[4] Ovdje se misli na vidljivu glavu, namjesnika Kristova, poglavara Crkve, a ne na nevidljivu i stvarnu glavu Crkve, Isusa Krista.

[5]Mystici Corporis Christi, 22: https://www.vatican.va/content/pius-xii/en/encyclicals/documents/hf_p-xii_enc_29061943_mystici-corporis-christi.html   (20.12.2023.)

[6] Prvi vatikanski sabor, Pastor aeternus, 4; Drugi vatikanski sabor, Dei verbum, 10.

[7] Bellarmine, De Conciliis, lib. III., cap. 10.

[8] The Church Is Not a Democracy | Gerhard Cardinal Müller | First Things (archive.org)  (20.12.2023.)

[9] EXCLUSIVE: Cardinal Müller says Francis has uttered ‘material heresy’, but is still the Pope – LifeSite (archive.org)  (20.12.2023.)

[10] https://www.firstthings.com/web-exclusives/2023/02/imagining-a-heretical-cardinal  (22.12.2023.)

[11] https://denzingerbergoglio.wpcomstaging.com/  (18.12.2023.)

[12] https://catholicherald.co.uk/why-is-proselytism-a-problem/ (19.12.2023.)

https://www.lifesitenews.com/opinion/pope-to-teen-girl-proselytism-is-the-strongest-poison-against-the-ecumenica (19.12.2023.) Čak je jednom prilikom rekao i da je obraćanje na katoličku vjeru smrtni grijeh: https://www.lifesitenews.com/news/pope-very-grave-sin-for-catholics-to-try-to-convert-orthodox (20.12.2023.)

[13] https://www.vatican.va/content/francesco/es/messages/pont-messages/2013/documents/papa-francesco_20130807_videomessaggio-san-cayetano.html  (19.12.2023.)

[14] http://www.vatican.va/content/francesco/hr/audiences/2017/documents/papa-francesco_20171011_udienza-generale.html (19.12.2023.)

[15] https://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_exhortations/documents/papa-francesco_esortazione-ap_20160319_amoris-laetitia.html  (21.12.2023.)

[16] http://www.vatican.va/content/francesco/en/travels/2019/outside/documents/papa-francesco_20190204_documento-fratellanza-umana.html (20.12.2023.)

[17] https://www.youtube.com/watch?v=RwxECzuOotQ (21.12.2023.)

[18] http://www.vatican.va/content/pius-xi/en/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_19280106_mortalium-animos.html (19.12.2023.)

https://www.papalencyclicals.net/Greg16/g16mirar.htm (19.12.2023.)

https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20000806_dominus-iesus_en.html  (20.12.2023.)

http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/encyclicals/documents/hf_jp-ii_enc_07121990_redemptoris-missio.html (20.12.2023.)

[19] https://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_letters/documents/20220629-lettera-ap-desiderio-desideravi.html   (20.12.2023.)

[20] https://www.ewtn.com/catholicism/library/thirteenth-session-of-the-council-of-trent-1479  (20.12.2023.)

[21] https://www.repubblica.it/vaticano/2020/10/21/news/papa_unioni_civili_gay-271344386/  (20.12.2023.)

[22] https://www.lifesitenews.com/news/on-eve-of-lgbt-catholic-conference-pope-francis-praised-fr-james-martin-sjs-pro-lgbt-ministry/  (20.12.2023.)

[23] https://www.lifesitenews.com/news/pope-once-again-praises-dissident-nun-for-years-of-lgbt-activism/  (20.12.2023.)

[24]https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19990531_gramick-nugent-notification_en.html (20.12.2023.)

[25] Dichiarazione “Fiducia supplicans” sul senso pastorale delle benedizioni del Dicastero per la Dottrina della Fede (vatican.va)  (18.12.2023.)

[26] Pope suggests contraception can be condoned in Zika crisis | Pope Francis | The Guardian  (20.12.2023.)

[27] Humanae Vitae On the Regulation of Human Births – Papal Encyclicals  (20.12.2023.)

[28] Exclusive: Pope Francis discusses Ukraine, U.S. bishops and more | America Magazine  (14.12.2023.)

[29] Microsoft Word – donum_vitae.doc (academyforlife.va)  (20.12.2023.)

[30] Evangelium Vitae (25 March 1995) | John Paul II (vatican.va)  (20.12.2023.)

[31] Peter Seewald: Benedict XVI, Last Testament: In His Own Words. New York: Bloomsbury Publishing, 2016. (Papa Benedikt XVI. isto tako nikada nije prestao nositi prsten koji nosi papa, papinske cipele, papinsku bijelu odoru, nije nikad otišao iz Rima, davao je blagoslove koje jedino papa može davati).

[32] Njegov tajnik nadbiskup Georg Gänswein je 20.5.20216. na Papinskom Sveučilištu Gregoriana također potvrdio da papa Benedikt XVI. “nije napustio Petrovu službu”. Isto je Gänswein potvrdio i u intervjuu “Exklusives Interveiw mit Erzbischof Georg Gänswein“ Rom 51 direkt EWTN. 27.6.2016.

Rom direkt: Exklusives Interview mit Erzbischof Georg Gänswein (27. Juni 2016) (youtube.com) min. 11:01

[33] Zapisi o tome se mogu naći još u četvrtom stoljeću i kasnije: Synod of Parma (501. g.), Proposueramus Quidem (685. g.), u enciklici pape sv. Lava IX.: In Terra Pax Hominibus (1053. g.), pape sv. Grgura VII.: Dictatus Papae (1075. g.) itd.

[34] „Pogledajmo križ, izmučenog čovjeka, Boga, lišenog svog božanstva, umrljanog grijehom“ (Jutarnja meditacija, Domus Sanctae Marthae, 15.3.2026.); „Isus iz Nazareta, kad je jednom postao čovjekom, iako je bio čovjek iznimne vrline, nije bio Bog“ (intervju sa Eugeniom Scalfari, 9.10.2019.). Iako je glasnogovornik Vatikana demantirao da je papa Franjo izgovorio te riječi, sam Papa to nikada nije demantirao, i što je  znakovito, nastavio je istom novinaru i dalje davati intervjue Pope’s favored interviewer claims Francis denies Christ’s divinity – LifeSite (lifesitenews.com)  (22.12.2023.)

[35] True or False Pope: JOHN OF ST. THOMAS, O.P.: COMPLETE TREATISE ON THE LOSS OF OFFICE FOR A HERETICAL POPE  (22.12.2023.)

[36] Suarez, De Fide, disp. X., sect. VI. no. 16.

[37] Bellarmine, De Romano Pontifice, Knj. 2, pogl. 30. On the Roman Pontiff (archive.org)  (23.12.2023.)

[38] Papa Pavao IV., Cum Ex Apostolatus Officio, 1559.

[39] Lumen gentium, 25. Lumen gentium (vatican.va)  (22.12.2023.)

[40] Slučaj Bergoglija se ne može usporediti s papom Ivanom XXII. niti s papom Honorijem I. Papa Honorije I. (625.-638.) je bio osuđen od njegovih nasljednika zbog toga što nije spriječio širenje hereze monoteletizma, ali nije Honorije širio herezu već Sergije, patrijarh Konstantinopola. Papa Ivan XXII. (1316.-1334.) je govorio da duše umrlih ne mogu vidjeti Božje lice prije posljednjeg suda, međutim, nakon što su ga neki teolozi ukorili on se odrekao svoje zablude. Obojica su bili katolici, iako su u određenom trenutku napravili pogreške. Jorge Bergoglio nije katolik.

[41] Za više detalja vidi: Tko unosi razdor u Crkvi?

[42] Svakako da je jedan od načina nesavršeni sabor kao što piše Arnaldo da Silveira „Gubitak papinstva, dakle, neće proizaći iz uklanjanja od nikoga, osim samog pape, koji će, tako što će postati formalni i zloglasni heretik, isključiti sam sebe iz vidljive Crkve i tako prešutno podnijeti ostavku na papinstvo. Apostolska Stolica je time upražnjena te crkveno tijelo poput kardinala ili nesavršenog sabora [bez prisustva pape] može zakonski proglasiti gubitak službe pape heretika te tu činjenicu službeno i nedvosmisleno obznaniti svima. Crkva tada može nastaviti na izboru novog pape.“ Arnaldo Xavier da Silveira: Two Timely Issues: The New Mass and the Possibility of a Heretical Pope. Foundation for a Christian Civilization: Spring Grove, Penn. 2022. Str. 234.

[43] Veliki otpad od vjere koji će poteći iz vrha Crkve prorokovano je u ukazanjima koja su službeno priznata od strane Crkve kao što su ukazanja Gospe od La Saletta, Gospe Fatimske, Gospe u Akiti, te ukazanja koja je imala blažena Anna Katharina Emmerick.

[44] Toma Akvinski: Summa theologiae, 2b, 33 Fraternal correction. Paul J. Glenn Collection [2 Books] – Paul J. Glenn , Aeterna Press – Google Books  (20.12.2023)

[45] Očuvanje prave vjere je najviša dužnost biskupa. Biskup ima veliku odgovornost pred Bogom, i zadaća svakog biskupa je u prvom redu čuvati evanđelje „neiskvarenim i živim“ (KKC 77) te prenositi cijelom vjernom puku polog vjere primljen od apostola (usp. KKC 84). Biskupi su najodgovorniji pred Bogom jer su dužni držati vjeru kao najdragocjenije blago i prenositi je onako kako smo je primili od otaca (usp. KKC 175).

[46] Možda bi ga to trglo iz arogancije i oholosti u kojoj živi (on smatra da je pametniji od svih svojih prethodnika, pa i od Krista) te bi mu u konačnici to moglo spasiti život vječni.




Izjava Nadbiskupije Svete Marije u Astani u vezi s deklaracijom Fiducia supplicans

            



Nakon što su se 18. prosinca 2023. godine katolici u cijelom svijetu našli zatečeni neočekivanim sadržajem Deklaracije "Fiducia supplicans"[1] koja je toga dana objavljena na stranicama Svete stolice uz izričito odobrenje pape Franje, prva nadbiskupija u svijetu koja se oglasila povodom nove deklaracije koja nalaže da se omogući blagoslivljanje nevjenčanih i istostpolnih partnera u katoličkim crkvama dolazi iz Kazahstana: Izjavu od 19. prosinca 2023. god. potpisuju nadbiskup Astane Tomash Peta i pomoćni biskup Athanasius Schneider.
 
Tekst Izjave prenosimo u cijelosti.
 
Izjava Nadbiskupije Svete Marije u Astani u vezi s Deklaracijom Fiducia supplicans, koju je objavio Dikasterij nauka vjere i odobrio papa Franjo 18. prosinca 2023.
 
Očigledna svrha Deklaracije Svete Stolice,  Fiducia supplicans, je dopustiti "mogućnost blagoslivljanja parova u neredovitim situacijama i istospolnih parova". Istodobno, dokument inzistira na tome da se takvi blagoslovi obavljaju "bez službenog potvrđivanja njihovog statusa ili mijenjanja na bilo koji način vječnog učenja Crkve o braku".

Činjenica da dokument ne daje dopuštenje za "ženidbu" istospolnih parova ne bi trebala zaslijepiti župnike i vjernike na veliku obmanu i zlo koje se krije u samom dopuštenju blagoslova parova u neredovitim situacijama i istospolnih parova. Takav blagoslov izravno i ozbiljno proturječi Božanskoj objavi i neprekinutoj, dvomilenijskoj doktrini i praksi Katoličke Crkve. Blagoslivljati parove u neregularnoj situaciji i istospolne parove ozbiljna je zlouporaba Presvetog Imena Božjeg, budući da se to ime zaziva na objektivno grešnu zajednicu preljuba ili homoseksualne aktivnosti.

Stoga niti jedna, čak ni najljepša, izjava sadržana u ovoj Deklaraciji Svete Stolice ne može umanjiti dalekosežne i razorne posljedice koje proizlaze iz ovog nastojanja da se ozakone takvi blagoslovi. S takvim blagoslovima Katolička Crkva postaje, ako ne u teoriji, onda u praksi propagator globalističke i bezbožne "rodne ideologije".

Kao nasljednici apostola, i vjerni našoj svečanoj prisezi prigodom našeg biskupskog posvećenja "da ćemo čuvati polog vjere u čistoći i cjelovitosti, prema tradiciji koja se uvijek i posvuda obdržava u Crkvi od vremena apostola", opominjemo i zabranjujemo svećenicima i vjernicima Nadbiskupije Svete Marije u Astani da prihvate ili obavljaju bilo kakav oblik blagoslova parova u neregularnim situacijama i istospolnih parova. Samo se po sebi razumije da svaki iskreno pokajani grješnik s čvrstom namjerom da više ne griješi i da prekine svoju javnu grješnu situaciju (kao što je npr. kohabitacija izvan kanonski valjane ženidbe, zajednica osoba istoga spola) može primiti blagoslov.

S iskrenom bratskom ljubavlju i dužnim poštovanjem obraćamo se papi Franji koji – dopuštajući blagoslov parovima u neregularnoj situaciji i istospolnim parovima – "ne hoda uspravno prema istini Evanđelja" (vidi Gal. 2,14), da posudimo riječi kojima je sveti Pavao apostol javno opomenuo prvog papu u Antiohiji. Stoga, u duhu biskupske kolegijalnosti, molimo papu Franju da opozove dopuštenje blagoslova parova u neregularnim situacijama i istospolnih parova, kako bi Katolička Crkva mogla jasno zasjati kao "stup i uporište istine" (1 Tim 3, 15) za sve one koji iskreno žele upoznati volju Božju i ispunjavajući je postići život vječni.
 
Astana, 19. prosinca 2023.
+ Tomash Peta, nadbiskup metropolit nadbiskupije Svete Marije u Astani
+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup Nadbiskupije Svete Marije u Astani
 
 
[1] Dichiarazione “Fiducia supplicans” sul senso pastorale delle benedizioni del Dicastero per la Dottrina della Fede (vatican.va)  (18.12.2023.)
 
Izvor: Katolik.hr
 
Kao ortodoksni tradicionalni starokatolici radosno i s oduševljenjem bratski se priključujemo ovakvom stavu biskupa Tomasha i Athanasiusa!
 
Draga braćo i sestre, želim da Vam iduća godina donese obilje blagoslova od Gospodina, prije svega dar razlučivanja, da možete u Duhu Svetom razabrati što je Bogu ugodno a što je zamka Đavolska. Ostajući malim stadom ali Bogougodnim, smirena srca u blagodati duha, krećite dalje u život, svjedočeći bez straha i ustrajno, Kristovo spasenje – onakvo neokrnjeno kakvo jest, utemeljeno na obraćenju, pokajanju i pokori, a ne na blasfemičnim praksama današnjice.



Fiducia supplicans i đavolska logika

Amsterdam Gay Pride


O đavolskoj logici (ili sofizmu)[1] smo već pisali u analizi dokumenta HBK Ususret svima bez iznimke. Objasnili smo kako se modernisti ne služe logikom, već sofizmom (lukavom izmišljotinom) te na osnovu lažnih premisa dolaze do lažnih zaključaka kako bi mogli obmanuti čovjeka. Zato se sofizam može ispravno nazvati i đavolskom logikom.

Deklaracija Fiducia supplicans,[2] objavljena 18.12.2023. pred sam Božić, u kojoj se otvara mogućnost blagoslova istospolnih parova i parova u neredovitim vezama, još je jedan primjer sofizma. Naravno da su mnogi to odmah i prepoznali te nije čudo što je izazvala pravu buru među vjernicima i razdor među biskupima. Već samo nakon par dana od kako je Deklaracija objavljena biskupi Nadbiskupije sv. Marije u Astani (Kazahstan), biskupske konferencije Benina, Gane, Kameruna, Madagaskara, Mađarske, Malawija, Nigerije, Poljske, Ruande, Toge, Ukrajine i Zambije, odbili su ovu deklaraciju u potpunosti.[3] Britanska bratovština katoličkog klera, koja ima preko 500 članova, potpisala je izjavu u kojoj između ostalog kažu: „Vjerujemo da istinsko milosrđe uvijek slijedi pravu doktrinu i da bi takvi blagoslovi djelovali protiv legitimne skrbi koju svećenik duguje svom stadu… takvi su blagoslovi pastoralno i praktički nedopustivi.“[4]

Nakon objave Deklaracije mnogi su tvrdili da se time ne dozvoljava blagoslivljanje istospolnih zajednica već istospolnih osoba. Stoga, prvo trebamo vidjeti što točno piše u Deklaraciji. U paragrafu 31 izričito stoji: „Unutar horizonta koji je ovdje ocrtan pojavljuje se mogućnost blagoslova za parove u neredovitim situacijama i za parove istog spola.“ Dakle, blagoslivlja se PAR istog spola, a ne osoba istog spola. Svakom je jasno, pa i onoj baki što nema ni četiri razreda osnovne škole što u ovom kontekstu znači PAR. Svatko zna da je „par“ izraz za pseudo-brak, tj. zajednicu u kojoj nevjenčani muškarac i žena, ili u slučaju osoba istog spola, dva muškarca, imaju seksualne odnose. Dakle, blagoslivlja se pseudo-brak istog spola, a ne osoba istog spola.

U istom paragrafu (31) se kaže da se blagoslov udjeljuje ne onima koji žele legitimizirati svoj status „već koji mole da sve što je istinito, dobro i ljudski valjano u njihovim životima i njihovim odnosima bude obogaćeno, iscijeljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga.“ Ne legitimizira se njihov status u pravnom smislu jer neće dobit nikakvu potvrdu o sklopljenom „braku“, ali se blagoslovom ovakvog para normalizira sodomija, to je valjda svakom jasno.[5] Kaže se oni „mole da sve što je istinito, dobro i ljudski valjano… u njihovim odnosima bude obogaćeno iscijeljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga.“ Ovo je čisto bogohuljenje! Jer se zaziva Duh Sveti da ono što je „dobro“ u njihovom grješnom odnosu, tj. „u nebo vapijućem grijehu“ sodomije (KKC 1867, Post 18,20; 19,13), obogati i uzdigne. Može li nam kardinal Fernández objasniti što je to dobro u sodomiji?!

Dobro, možda se tu misli na one dobre stvari koje taj par ima kao pojedinci. Jasno da svaka osoba kao individua ima i nešto dobro u sebi i to nije sporno, ali istospolni par ovdje ne traži blagoslov kao pojedinci već kao par. To što netko od njih dobro peče palačinke ne umanjuje grješnost njihovog odnosa kao para. To bi bilo kao kada bi jedna banda došla zaiskati blagoslov za uspješnu pljačku banke s izgovorom da svatko od njih ima i nekih vrlina, Marko je dobar ribič, Tome se brine o bolesnom ocu, a Petar pomaže susjedu brati masline. Bez obzira na sve dobro što neka osoba ima u sebi Crkva ne može blagosloviti grijeh niti grješnu namjeru jer „blagoslivljanje je božansko djelo koje daje život i kojemu je Otac izvor. Njegov je blagoslov istodobno riječ i dar (benedictio, εὐλογία). Primijenjena čovjeku, ta riječ znači čovjekovo klanjanje i predanje Stvoritelju u činu zahvaljivanja“ (KKC 1078). A kada svećenik nekog blagoslivlja, bez obzira bilo to u sklopu liturgije ili ne, bilo to formalno ili spontano, on to čini u Božje ime.

Dalje, u istom paragrafu stoji: „mogućnost blagoslova za parove u neredovitim situacijama“. Što to znači parovi u „neredovitim situacijama“? Znamo da postoje neredoviti letovi, neredovita nastava, neredoviti puls, neredoviti ciklus ovulacije, itd. Ali parovi u neredovitim situacijama? Zar nisu to parovi u „grješnim situacijama“, tj. parovi koji žive u bludu, ili je odjednom u Crkvi postalo zabranjeno spominjati grijeh?!

U paragrafu 32 stoji: „Doista, Božja milost djeluje u životima onih koji ne tvrde da su pravedni, ali koji se ponizno priznaju kao grješnici, kao i svi drugi.“ Sama po sebi ova rečenica je ispravna ali u kontekstu ona je besramna. Ako netko tko pati od istospolne privlačnosti dođe svećeniku na razgovor u želji da prevlada svoje poteškoće, ponizno da prizna svoju grješnost,[6] on je u Crkvi ODUVIJEK bio dobrodošao (KKC 2358, 2359). Na takvu pokajanu osobu, željnu obraćenja, svećenik sigurno s punim pravom može zazvati Božji blagoslov. Ali ovdje se radi o istospolnom paru, koji je svojevoljno odlučio, protiv Božje volje i usprkos Božje volje, živjeti u teškom grijehu sodomije (KKC 2357, 2396), paru koji se NE priznaju kao grješnici, već naprotiv, koji u svojoj oholosti smatraju da znaju bolje od Krista i njegove Crkve. Tu nema nikakve poniznosti! Dolazeći u Crkvu oni se sprdaju Mističnom tijelu Krista. Oni kažu, Crkva je u krivu, treba mijenjati Crkvu, treba ozakoniti sodomiju, treba je slaviti jer je sodomija nova krepost. Ne samo da kažu, nego i na svim frontovima podrivaju Crkvu, pokušavajući promijeniti nauk Crkve o sodomiji. I sada Bergoglio i Tucho (Fernández) kažu NJIH treba blagosloviti! U istom paragrafu piše: „Crkva prima sve koji pristupaju Bogu ponizna srca“. Osobe koje zagovaraju sodomiju,[7] zagovornici seksualne perverzije, pristupaju Bogu ponizna srca?!

Poniznost srca se spominje i u paragrafu 33. Međutim, jasno je svakome da oni koji su svjesno odlučili trajno živjeti protiv Božje zapovijedi ne dolaze u Crkvu skrušena srca, već tvrda srca s namjerom izrugivanja Kristu i njegovoj Crkvi. Slaveći u „nebo vapijući grijeh“ sodomije oni ne služe Kristu već Sotoni.

Da bi se umanjio šok kod ljudi kojima još nije ispran mozak govori se o „spontanom blagoslovu“, kao eto svećenik će slučajno naletjeti na par istospolaca, a oni će slučajno doći lijepo obučeni, slučajno će njihovi prijatelji malo zapjevati, slučajno će se nakon toga otići na zakusku, slučajno će malo plesati, slučajno će rasjeći tortu na kojoj u zagrljaju stoje dva čokoladna muškarca, sve slučajno, i onda je to ok.

Ima previše sofizma u ovoj deklaraciji da bi se na ovako malom prostoru sve to moglo analizirati, ali već i ovo ovdje spomenuto govori sasvim dovoljno o kakvom se ovdje dokumentu radi, a radi se o đavolskom dokumentu, jer je inspiriran đavolskom logikom. Ne treba biti teolog da bi znali da pastoralna praksa ne može biti u sukobu s dogmom, a ovdje se radi o uvođenju jedne svetogrdne prakse.[8] To je kompromis s đavlom.

Možemo slobodno reći da ovim počinje i službeni progon pravovjernih svećenika jer evo još nije prošlo niti 24 sata od objave Deklaracije a predsjednik Biskupske konferencije Austrije nadbiskup Franz Lackner je obznanio da svećenici „više neće moći reći ne“ blagoslovu istospolnih parova.[9]

Nažalost, i naš nadbiskup  i metropolit Dražen Kutleša nije prepoznao zamku Zloga. Gostujući 19.12.2023. u Dnevniku HTV-a rekao je o novoj deklaraciji: „Blagoslov se podjeljuje osobama. Ako je netko u nekom stanju, pogotovo grešnom – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Dikasterij za nauk vjere naglašava da se nikako ne može shvatiti da je to kao jedna ritualizacija, tj. obred da bi bio prihvatljiv Crkvi. Znači – blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.“[10]

Kao prvo, već smo vidjeli da se blagoslivlja par a ne osoba.  Drugo, kaže nadbiskup „ako je netko u nekom stanju, pogotovo grešnom – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi“. Znači li to da je u prošlosti Crkva pogriješila kada nije posvetila „posebnu brigu i pažnju“ Hitleru, Titu, Mao Zedongu i sličnima jer su bili u „pogotovo grješnom“ stanju? Dosta nam je tih dvosmislenih i besmislenih govora! Naravno da Crkva treba pomoći grješnicima, jer svi smo mi grješnici, ali samo dok postoji nastojanje grješnika da se vrati na pravi put. Međutim, Crkva ne treba pomagati Kristovim neprijateljima, jer bi time pomagala Sotoni, to bi valjda i jednom nadbiskupu trebalo biti jasno. A oni koji svojim riječima i djelima uporno promiču grijeh sodomije jesu neprijatelji Krista (usp. Mt 12,30; Rim 1,26-33).

Dakle, da sumiramo. Osoba koja je katolik i koja pati od istospolne privlačnosti doći će kod svećenika i potražiti pastoralno vodstvo i skrb svećenika, takva osoba se neće „vjenčati“ s drugom osobom istog spola! Takva osoba može dobiti blagoslov. Osoba koja se svjesno i bez prisile civilno „vjenčala“ s drugom osobom istog spola, ili je jednostavno odlučila živjeti s drugom osobom istog spola, nije katolik jer ne prihvaća nauk Crkve (kan. 749, 751, 1364), i nema što tražiti u Crkvi! Vrlo jednostavno. To potvrđuje i jedan od vodećih kanonista u SAD-u biskup Thomas Paprocki (Illinois, Springfield), doktor kanonskog prava, predsjednik Komisije za kanonske poslove Američke biskupske konferencije, koji citirajući Katekizam Katoličke Crkve (2357) i Zakonik kanonskog prava upozorava da se istina, da su homoseksualni čini grijeh, mora vjerovati božanskom i katoličkom vjerom, jer ako netko „poriče ustaljeni katolički nauk, prihvaća krivovjerje, čiji je rezultat automatska ekskomunikacija“.[11]

Svi oni koji prihvate ovaj ridikulozan dokument trebaju biti svjesni da će na osnovu potpuno istih „argumenata“ sutra moći doći u crkvu i zatražiti blagoslov i drugi parovi: prostitutka sa svojom mušterijom, ili pedofil s dječakom, ili neki muškarac s kozom, ili…  Hej, pa zar ne moramo ići „ususret svima bez iznimke“ (Amoris laetitia, 309)?

Ukratko, ovom deklaracijom se pretvara da se ne blagoslivlja ono što se blagoslivlja, a svi znamo što se blagoslivlja i svi znamo da je to u suprotnosti s katoličkom vjerom. Kako dijabolično da nas baš u vrijeme došašća Bergoglio podari ovom perverznom deklaracijom. Dok je sv. Ivan Krstitelj pripremao put Kristu, izgubivši i svoj život koreći par, Heroda i Herodijadu, jer su živjeli u bludu, danas, nakon dva milenija, Jorge Bergoglio priprema put Antikristu, blagoslivljajući ono što je sv. Ivan Krstitelj proklinjao.

Ali, hej, možda sv. Ivan Krstitelj nije znao da je Herod bio dobar ribič i da je Herodijada dobro pekla palačinke.

Doc. dr. sc. Ivan Poljaković

Slika: Amsterdam Gay Pride, wikimedia.org

 

[1] Sofizam (grčki σóφισμα: dosjetljivo otkriće; pametna ili lukava izmišljotina) je pogrješan zaključak izveden tako da se doima kao ispravan; lukavo domišljanje radi obrane neke neodržive tvrdnje. Sofizam je istovjetan → paralogizmuosim po svojem karakteru hotimičnosti. Sofizam je namjerno zavođenje, dok paralogizam nije. Sofističke su varke pojedini sofisti razvili tako da se u raspravi protivnik zaplete u protuslovlja te napokon navede na apsurdne odgovore. Izvor: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=56978  (23.10.2023.)

[2] Dichiarazione “Fiducia supplicans” sul senso pastorale delle benedizioni del Dicastero per la Dottrina della Fede (vatican.va)  (18.12.2023.)

[3] Widerspruch gegen Fiducia supplicans: eine Aufstellung – Katholisches;  sodomstvo – Vjera i djela ; Hungarian Catholic Church | Communication (katolikus.hu) (27.12.2023.)

[4]  Confraternity of Catholic Clergy – British Province of Pope St Gregory the Great (confraternityccb.org.uk)  (23.12.2023.)

[5] Treba samo letimično pogledati naslove sekularnih tiskovina diljem svijeta, svi se redom slažu da se radi o velikom zaokretu Katoličke Crkve jer se dozvoljava blagoslov istospolnih zajednica. Sve ostalo su samo nijanse.

[6] Sam osjećaj privlačnosti prema istom spolu nije grijeh, ali istospolni čin jeste grijeh.

[7] Uvijek treba praviti razliku između osoba koje pate do istospolne privlačnosti i osoba koje zagovaraju sodomiju.

[8] Müller: Blessings for gay couples are blasphemous – Daily Compass (newdailycompass.com)  27.12.2023.)

[9] Lackner: Segenswunsch eines gleichgeschlechtlichen Paares nachkommen (katholisch.at)  (23.12.2023.)

[10] Kutleša za HRT: Tražimo da vjerske škole budu izjednačene s javnim – HRT  (23.12.2023.)

[11] „Imagining a Heretical Cardinal“, Thomas J. Paprocki, First Things, 28. veljače 2023. (27.12.2023.)







Lavanda mafija (hrvatski) 

https://www.youtube.com/watch?v=y5-w9ad8mNo



ZAŠTO NAS BOŽJA ISTINA OSLOBAĐA ?


Kardinal Gerhard L Müller

https://www.youtube.com/watch?v=OF5pqj1H2aU







ZAŠTO BITI KATOLIK?



Zašto biti katolik? Ukratko: zato što je to najracionalnije. Prema vjeri ljude možemo ugrubo podijeliti na četiri skupine: ljude koji vjeruju u Boga Abrahama, Izaka i Jakova, te još uvijek očekuju dolazak Mesije (Židovi[1]), one koji vjeruju u Isusa Krista i presveto Trojstvo (kršćani), one koji vjeruju u nekog boga ili neku nadnaravnu silu (pripadnici ostalih religija), i one koji vjeruju u postojanje isključivo materijalnog svijeta (ateisti). Od ove četiri skupine ateisti su najnerazumniji jer oni, i pored toga što su mnogi nadnaravni događaji danas vrlo dobro dokumentirani, ne žele priznati njihovo postojanje. No, o njima ćemo na kraju.

 

Judaizam

Židovi vjeruju u Boga svojih praotaca i još uvijek očekuju obećanog Mesiju. Oni vjeruju da će Mesija biti čovjek, vrlo sposoban, koji će uspostaviti kraljevstvo Izraela, ponovno izgraditi jeruzalemski hram i osigurati mir na zemlji. Židovi ne priznaju Isusa za Mesiju. U Starom zavjetu postoje nekoliko stotina proročanstava (doslovce 365) o dolasku i životu Mesije. Sva proročanstva su ispunjena u Isusu Kristu. Navest ćemo samo neka: Isus će se roditi u Betlehemu (Mih 5,1; Mat 2,1), u Isusovom rodnom mjestu će se dogoditi masakr djece (Jr 31,15; Mt 2,16-18), Mesiju će zvati kraljem (Ps 2,6; Mt 27,37), Mesija će biti izdan (Ps 41,9; Zah 11,12-13; Lk 22,47-48), njega će pljuvati i udarati (Iz 50,6; Mt 26,67), njega će razapeti zajedno s kriminalcima (Iz 53,12; Mk 15,27), dat će mu ocat da pije (Ps 69,22; Iv 19,28-30), probit će mu ruke i noge (Ps 22,17; Iv 20,25-27), za njegovu haljinu će kocku bacati (Ps 22,19; Lk 23,34), Isusove kosti neće biti slomljene (Izl 12,46; Ps 34,21; Iv 19,33-36), Isusa će probosti (Zah 12,10; Iv 19,34), uskrsnut će od mrtvih (Ps 16,10-11; Ps 49,16; Mt 28,2-7), sjedit će Bogu s desna (Ps 110,1; Mt 22,44), itd, itd. Dakle, i pored svih proročanstava napisanih nekoliko stotina godina prije rođenja Krista, koja su se do tančina ispunila u Isusu Kristu, Židovi ne vjeruju da je Isus Mesija, samo zato što su ga oni drugačije zamišljali. To je potpuno iracionalno.

 

Kršćanstvo

Punina židovske vjere nalazi se upravo u kršćanstvu. Prvi kršćani su bili Židovi, no Isus je navijestio Radosnu vijest, spasenje, svem svijetu, svim narodima (usp. Mt 28,19). Isus je ustanovio svoju Crkvu na Stijeni (Petru) i zajamčio njenu pravovjernost do svršetka svijeta (usp. Mt 16,18). Ta Crkva je "stup i temelj istine" (1 Tim 3,15). To ne znači da nije bilo pojedinačnog otpadništva od vjere (usp. Dj 20,29; 2 Sol 2,3; 2 Pt 2,1), međutim, Crkva kao cjelina, odoljela je svim napadima, kao što stijena odolijeva svim burama. Sam Isus je jamčio je da će njegovu Crkvu voditi Duh Sveti u istini (usp. Iv 16,12-13), ali nas je u isto vrijeme upozorio da se čuvamo od lažnih nauka (usp. Mt 7,15; 24,11.24; Mk 13,22; Lk 6,26; 2 Pt 2,1; 1 Iv 4,1). Danas nažalost ima gotovo četrdeset tisuća raznoraznih denominacija čiji osnivači naučavaju iskrivljenog Krista.[2] Da bi ljudima mogli prodati svoj iskrivljen nauk, prvo moraju oblatiti Isusovu Crkvu, moraju vas uvjeriti da je unutar Katoličke crkve došlo do tzv. velike apostasije, tj. potpunog izopačenje vjere koju smo primili od apostola.

Velika apostasija je jedna obična fikcija. U nju mogu povjerovati samo oni ljudi koji apriori ne žele proučiti spise crkvenih otaca iz rane povijesti Crkve (prva tri stoljeća).[3] Kada bi proučili te spise vidjeli bi da je nauk prvih kršćana identičan s naukom Katoličke crkve. Je li razumno da čovjek, koji vjeruje da je Isus Bog, koji vjeruje da je Biblija riječ Božja, sumnja u Isusovo obećanje da njegovu Crkvu "vrata paklena neće nadvladati" (Mt 16,18)!? Naravno da nije. Ako k tomu još dodamo namjerno ignoriranje spisa crkvenih otaca (koji su danas u vrijeme interneta lako dostupni), ne možemo se oteti dojmu da se radi o jednom potpuno iracionalnom i neodgovornom stavu. Sv. Pavao je upozorio vrlo oštrim riječima one koji pristaju na iskrivljen nauk Krista: "Ali, ako bi vam tko – bilo to mi, bio anđeo s neba – navijestio Evanđelje protivno onom koje smo vam navijestili, neka je proklet! Ponavljam ono što smo upravo rekli: ako vam zbilja tko navješćuje Evanđelje protivno onom koje ste primili, neka je proklet!" (Gal 1,8-9).

 

Ostale religije

Oni koji pak nikada nisu čuli za Krista, što je danas rijedak slučaj, možda još kod nekih urođenika, ne postupaju nerazumno ako vjeruju u neko božanstvo. Dapače, u prošlosti (kao i danas) većina urođenika su bili religiozni i vjerovali su u određena božanstva, kao da je u čovjeku negdje duboko usađen neki "čip" koji ga vodi u potrazi za Bogom stvoriteljem, kao da je kroz gene, iako maglovito, od predaka preneseno iskustvo nadnaravnog. Oni su došli do svojih vjerovanja na osnovu promatranja prirode, prirodnih zakona i predaje svojih otaca. Njih se ne može kriviti za nepoznavanje evanđelja. Međutim, oni koji su čuli za Isusa Krista, koji su čuli da ga kršćani drže Bogom, a pripadnici su neke druge religije, morali bi se zapitati tko je taj Krist. Bilo bi logično da se ozbiljno raspitaju o Isusu Kristu, obzirom da je on jedini vjerski utemeljitelj, za koga njegovi sljedbenici tvrde da je Bog. Ako već vjerujem u nekog boga, zar ne bi bilo najlogičnije proučiti vjeru koju je, prema tvrdnjama tih vjernika, utemeljio sam Bog!? Drugim riječima, ako slijedim vjeru koju je ustanovio čovjek (npr. Buda, Konfucije, Muhamed, Zaratustra), pa bio on i najpametniji na svijetu, svjestan sam da je bio samo čovjek. I sada odjednom čujem da postoji religija koju je ustanovio sam Bog. Zar je razumno ignorirati tu spoznaju!? Zar takva spoznaja ne zaslužuje ozbiljno i rigorozno ispitivanje!? Mislim da zaslužuje. A ipak, većina sljedbenika raznoraznih religija rijetko ozbiljno pristupi proučavanju kršćanstva (možda eventualno pročitaju neku pristranu literaturu).

 

Ateizam

I na kraju, ateisti. Oni kažu da ne vjeruju u Boga, time hoće reći da oni u načelu ne vjeruju, oni samo prihvaćaju empirijsko iskustvo materijalnog svijeta. Drugim riječima, oni poručuju da su nevjernici. Međutim, istina je drugačija. Ateisti vjeruju, i to poprilično slijepo; oni vjeruju u materijalni svijet kao jedinu realnost. Da, to je slijepa vjera, jer imaju na dohvat ruke vrlo dobro dokumentirane slučajeve nadnaravnih događaja, a ipak ne žele o tome ništa ni čuti. To je toliko iracionalno da bi se moglo usporediti s ponašanjem sljedbenika najopasnijih sekti (npr. The People’s Temple, Heaven’s Gate), čiji su ih lideri odveli u smrt, jer su slijepo vjerovali u jednu maštovitu bajku, iako su imali na dohvat ruke informacije koje su im mogle spasiti život. Kako bi ateist objasnio, da uzmemo samo jedan od stotine primjera, ako vjeruje isključivo u materijalni svijet i prirodne zakonitosti ovog svijeta, fenomen neraspadljivosti tijela nakon smrti kao što su slučajevi kod sv. Padra Pija, sv. Bernardice iz Lurda, i dr.? Naravno, ne bi to mogao objasniti, on jednostavno ne želi o tome ni čuti, i točka. Baš ne vidim u tome previše razuma na koji se ateisti toliko pozivaju.

Čovjek je stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27), što znači da je obdaren razumom, slobodnom voljom i besmrtnom dušom (za razliku od životinje). Čovjek je pozvan da prosuđuje i donosi zaključke i odluke koje su mu na dobrobit. On je pozvan urediti svoj život na najracionalniji moguć način. Katolička vjera je taj način života, ona je racionalnija od svih drugih vjera, jer ne počiva na oholosti, mitu, legendi ili nečijoj bujnoj mašti, već na stvarnosti, povijesnoj zbilji, logici, racionalnoj utemeljenosti, i naravno, na poniznosti i otvorenosti srca. Katolička vjera se ne oslanja na emocije, već primat daje razumuOna se ne temelji na ljudskim pretenzijama, već na Božjoj objavi, katolici ne slijede samozvane proroke, oni ne slijede čovjeka, već Boga, Isusa Krista, koji je "Put i Istina i Život" (Iv 14,6). Zato, budi katolik!


Doc. dr. sc. Ivan Poljaković

 

 

[1] Ovdje i dalje u tekstu riječ "Židovi" se ne koristi u smislu nacionalne pripadnosti, već u smislu pripadnika judaizma.

[2] Ovo se uglavnom odnosi na protestante. Pravoslavce dijeli od jedinstva s Katoličkom crkvom jedino priznanje papinskog primate – a starokatolike Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava jedino razlika u disciplini obveznog celibata za sva tri stupnja sv. reda, onako kako je to bilo u katoličkoj starini, neovisno da li se prima prije ili poslije ženidbe kurziv dodao autor župnog listića).

[3] Didache, jedan od najstarijih crkvenih spisa napisan još za vrijeme apostola oko 70. god.; Prvo pismo Korinćanima napisano od svetog Klementa (za svećenika zaređen od sv. Petra), četvrtog po redu pape, kojeg je crkva u Korintu pozvala da riješi unutarnji spor iako im je Ivan apostol bio puno bliži (u to vrijeme još živ -  ali u nemogućnosti da djeluje, naime apostol Ivan je u  95. godini života bio uhićen i podvrgnut teškom mučenju, prognan je na otok Patmos, a Klement poslanicu piše 96. godine. Zasigurno ju Klement ne bi pisao da je sv. Ivan mogao djelovati – kurziv dodao autor župnog listića); djela svetog Ignacija Antiohijskog, učenika Ivana apostola, trećeg biskupa Antiohije, nakon Evodiusa direktnog nasljednika svetog Petra; Prva obrana, djelo napisano od svetog Justina Mučenika; Protiv hereza, napisano od Ireneja, učenika svetog Polikarpa koji je bio učenik Ivana apostola; djela Tertulijana, Origena, itd.




DIKASTERIJ ZA RAZARANJE VJERE




Nečastivi u Vatikanu
kardinal Victor Emanuel Fernandez
izvršna ruka heretičkog pape Franje


Dikasterij za razaranje vjere: uza zvukove dvosmislenosti Fernández pokrštava rodni identitet

Kako postupiti ako su krštenik, kum ili kuma homoseksualac ili transseksualac? Između gubitka pamćenja (amnezije) i smicalica kardinal Predstojnik spominje i svece kako bi podržao svoju agendu.

Srž odgovora predstojnika Dikasterija za učenje vjere (popis isprava ovdje) na neka pitanja koja je 14. srpnja ove godine postavio santoamarski biskup (Brazil) msgr. José Negri tko zna koji je put dokaz njegove želje da ide svojim putem, koji se nažalost ne poklapa s onim Katoličke Crkve. U biti, za kardinala Fernándeza, s Papinim odobrenjem, ne bi bilo problema krstiti bilo transseksualne bilo homoseksualne osobe koje žive zajedno, niti im dopustiti da budu krsni ili krizmani kumovi ili svjedoci na vjenčanju. Jedina mjera opreza bila bi da se ne "proizvede javna sablazan ili dezorijentiranost među vjernicima".

Odgovor, koji je Papa potpisao 31. listopada 2023., napisan na jednostavnim bijelim listovima papira bez zaglavlja i bez prenošenja teksta msgr. Negrija, obustavlja najočitije odgovore koje treba dati ako se uzmu u obzir učenje Crkve i kanonsko pravo. A to je da se krštenje može podijeliti odrasloj osobi samo ako je prikladno raspoložena u ispovijedanju vjere i ćudorednom životu. Naziva se "katekumenat", što nije tečaj obuke koji donosi diplomu ako se pohađaju dvije trećine predavanja, nego ozbiljan hod u kojem se osobu prati kako bi stekla raspoloženja za suradnju s milošću koju kani primiti. Stoga je utvrđena činjenica da se ondje gdje nema volje za prekid života u grijehu, krštenje mora odgoditi.

Drugo pitanje tiče se uloge kuma ili kume. Kanon 874. § 1. jasno određuje uvjete koje kum mora ispunjavati: "Da bi se komu dopustilo da preuzme službu kuma, potrebno je da je… prikladan… da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom." Daljnja razjašnjavanja nisu potrebna. Drukčiji je međutim svjedok vjenčanja koji po sebi može i ne biti katolik, njegova je dužnost zapravo jednostavno svjedočiti razmjeni privolâ (ženidbenih obećanja) između vjenčanikâ.

Tu je i dvosmislen odgovor na četvrto pitanje. Msgr. Negri pitao je mogu li se "dvije homoafektivne osobe pojaviti kao roditelji djeteta koje treba krstiti, a koje je posvojeno ili stečeno drugim metodama kao što je iznajmljena maternica". Čini se da je odgovor izvan teme: "Da bi dijete bilo kršteno, mora postojati utemeljena nada da će biti odgajano u katoličkoj vjeri." Ali nije stvar u tome može li se dijete povjereno dvjema homoseksualnim osobama koje žive u suložništvu krstiti ili ne, nego mogu li se oni koji nisu roditelji pojaviti kao takvi. A odgovor može biti samo niječan, jer stvarnost je stvarnost: kao roditelj se može pojaviti samo osoba koja to možda jest; ali jasno je da barem jedan od njih dvojice, ako ne obojica, ili jedna od njih dvije, ako ne i obje, nisu roditelji djeteta za koje se traži krštenje.

Posljednji odgovor predstojnika Dikasterija za učenje vjere izaziva više nego jednu sumnju u njegovu umnu čestitost (intelektualno poštenje) (jer smo u njegovo katolištvo već od prije svi bili malo uvjereni). U ovom odgovoru zapravo postoji filigranski vid koji daje jasno razumjeti zašto biskupi moraju ustati i zatražiti neposrednu smjenu Fernándeza da očituju neprikladnost za obavljanje uloge predstojnika Dikasterija za učenje vjere: ne postoji ni jedan jedini navod extra Franciscum (osim Franjinih), koji nije iskrivljen u svom sadržaju i usmjeren da podupre unaprijed smišljenu zabludnu tezu.

Prije svega, odgovor počinje ovako"Odgovori koji slijede u bitnome iznova iznose temeljne sadržaje onoga što je ovaj Dikasterij već prije ustvrdio o ovoj stvari." Očekivalo bi se pozivanje na možebitne bilješke, odgovore, obavijesti, pravila, pisma ili naputke Zbora za učenje vjere o toj temi. A umjesto toga? Umjesto toga Fernández se poziva na Bilješku u vezi s nekim kanonskim pitanjima koja su svojstvena transseksualizmu od 21. prosinca 2018., sub secreto pontificio (pod papinskom tajnom). Riječ je, dakle, o tajnoj povjerljivoj bilješci, čiji je sadržaj nepoznat i u odnosu na koju Fernández tvrdi da se slaže "u bitnome", a da se uopće nije potrudio prenijeti ijedan navod. To bi trebao biti dokaz navodne neprekinutosti.

Osim šutnje o odgovoru, ovaj put javnom, koji je sam Zbor za učenje vjere dao 2015., a koji se ne može pronaći na njegovoj mrežnoj stranici, ali je naveden u Priopćenju od 1. rujna 2015. cádiškoga i ceutskoga biskupa msgr. Rafaela Zornoze Boya. Biskup je izložio slučaj transseksualne žene koja je tražila da bude "kum" svomu nećaku. Zbor za učenje vjere dao je odgovor dijametralno suprotan Fernándezovu:

"U ovoj stvari obavještavam Vas kako nije moguće da bude pripuštena kumovanju. Samo transseksualno ponašanje javno otkriva stajalište koje se suprotstavlja ćudorednomu zahtjevu razrješenja vlastita problema spolnoga identiteta prema istini svoga spola. Stoga je očito kako ta osoba ne ispunjava potreban zahtjev za životom u skladu s vjerom i obvezom kuma (Zakonik kanonskoga prava, kan. 874. § 1., točka 3.) te stoga ne može biti pripuštena u službu ni kume ni kuma."

Vratimo se na Povjerljivu bilješku. Prema našim izvorima ona se bavila mogućnošću da dijete čiji su "roditelji" istoga spola primi krštenje. Podsjetili su se i na jasna načela, točnije na potrebu provjere postoji li "jamstvo da će dijete koje primi krštenje primiti i kršćanski odgoj što ga sakrament zahtijeva" i postoji li "dobro utemeljena nada da će krštenje uroditi svojim plodovima", kako objašnjava Naputak Pastoralis actio o krštenju djece iz 1980., br. 30 (ovdje, str. 515). Ista mjerila nalazimo i u Responsio od 13. srpnja 1970. kardinala Franje Šepera (usp. Notitiae, veljača 1971., godište VII., br. 61, str. 64–73, i ovdje, str. 514–515 u bilješki). To su drugi tekstovi Zbora za učenje vjere koje je Tucho zaboravio.

Tuchov gubitak pamćenja tu ne prestaje. Da bi podupro kako se krštenje može primiti čak i kada nema kajanja za grijehe, on uzima kao izliku Sumu teologije, III. dio, 69. pitanje, 9. članak, koji s tim ima isto toliko veze koliko i kupus za marendu; zapravo, u članku sveti Toma ne pita može li se krštenje podijeliti neraskajanu grješniku, nego samo sprječava li pretvaranje (nedostatak vjere, prijezir prema sakramentu, nepoštovanje obreda, nedostatak pobožnosti, tj. odvojenosti od grijeha) učinak krštenja. Umjesto toga, Predstojnik zaboravlja iznijeti jedini pripadajući tekst Sume teologije, III. dio, 68. pitanje, 4. članak, u kojem Toma objašnjava da ako pod grješnikom mislimo na nekoga tko ima volju griješiti i namislio je ustrajati u grijehu – sakrament krštenja ne treba podijeliti":

"Nitko tko ima volju griješiti (voluntatem peccandi) ne može se ujedno (simul) očistiti od grijeha (a peccato mundari), na što je krštenje usmjereno, jer bi to značilo navesti da je istodobno proturječan (ponere contradictoria esse simul)… Iz činjenice da se čovjeku nudi da se opere krštenjem, označava se da se on priprema za unutarnje pranje. To se ne događa onome koji ima namisao ustrajati u grijehu [Quod non contingit de eo qui habet propositum persistendi in peccato]. Stoga je jasno da se takvima sakrament krštenja ne smije podjeljivati [talibus sacramentum Baptismi non est conferendum]."  (Suma teologije, III. dio, 69. pitanje, 9. članak, odgovor, izvor).

Toma je također istaknuo kako osoba nikada nije raspoložena za milost utiskivanjem krsnoga biljega sve dok ona očituje htijenje za grijehom:

"Krštenje je sakrament vjere. Ali za spasenje nije dovoljna mrtva vjera [fides informis], niti je ona temelj, nego samo živa vjera [fides formata], ljubavlju djelotvorna (Galaćanima 5, 6, koja djeluje kroz ljubav), kako kaže Augustin u knjizi o vjeri i djelima [de fide et operibus]. Stoga ni sakrament krštenja ne može donijeti spasenje s voljom za griješenjem [cum voluntate peccandi], koja isključuje živu vjeru. Ali nitko ne može biti sklon milosti [disponendus ad gratiam] utiskivanjem krsnoga biljega sve dok se u njemu pojavljuje volja da griješi [quandiu apparet in eo voluntas peccandi], jer Bog nikoga ne prisiljava na krjepost, kako kaže Damaščanin"  (Suma teologije, III. dio, 69. pitanje, 9. članak, odgovor na 3. poteškoću, izvor).

No nije sveti Toma jedini kojega se ismijava. Ni sveti Augustin nije imao bolju sudbinu. Navedeni tekst (Govor vjernicima Crkve u Cezareji, točka 2: Patrologia Latina, svezak 43, stupci 691–692; talijanski ovdje) jednostavno kaže da biljeg utisnut krštenjem ostaje biljeg Presvetoga Trojstva, čak i ako se oni koji su ga primili pridružuju donatističkomu raskolu. Ni na koji način ne tvrdi da se krštenje treba podjeljivati onima koji ne žele slijediti nauku Krista i Crkve:

"Mi ih, dakle, ne prihvaćamo onakvima kakvi jesu: nikada ih ne prihvaćamo jer su heretici. Umjesto toga, prihvaćamo ih kao katolike: promijene li se, dobrodošli!"

Posljednje jasno i senzacionalno nasilje počinjeno je nad učenjem svetoga Ivana Pavla II. Tucho iznosi šest riječi iz Pisma od 22. ožujka 1996. (talijanski), upućena kardinalu Williamu Baumu i sudionicima godišnjega tečaja o foro interno (unutarnjem sudištu) koji priređuje Apostolska pokorničarna. Prema Fernándezu Papa bi nas u tom pismu poticao da se zadovoljimo "odlukom za popravkom" koja se "u pokorniku ne pokazuje na posve očit način". Umjesto toga, tekst govori upravo suprotno: zahtijeva "ozbiljnu odluku da se [grijeh] više ne počini u budućnosti", bez koje odluke "u stvarnosti ne bi bilo pokajanja"; govori o "čvrstoj i velikodušnoj odluci da će se popraviti" i tek tada precizira da se "u odanosti namisli da se više ne griješi" ipak može javiti strah od novih padova, koji međutim "ne dovodi u pitanje istinitost odluke, kada je s tim strahom sjedinjena volja, poduprta molitvom, učiniti što je moguće da izbjegne krivnju". Upravo suprotno od onoga što Fernández tvrdi.

On ne oklijeva vaditi tekstove iz njihova konteksta i služiti se njima za izvrtanje katoličke nauke. Sramotno.

 

Luisella Scrosati





UKLANJANJE PRAVOVJERNIH 

Papino uklanjanje biskupa Josepha E. Stricklanda iz Tylera u Texasu, je mračan dan za Crkvu i očita nepravda. Čak i Stricklandovi neprijatelji znaju da su optužbe protiv njega, a to su: administrativni problemi, vrijeđanje ljudi, paljenje mostova i neposlušnost papi Franji neutemeljeni, i korišteni su kao izgovor da se ušutka neugodan proročki glas unutar Crkve. U isto vrijeme, oni biskupi koji javno podupiru krivovjerje, liturgijske zloupotrebe i rodnu ideologiju i koji otvoreno pozivaju svoje svećenike da blagoslivljaju homoseksualne parove, Svetoj Stolici (= Franjo) uopće ne smetaju niti ih sankcionira. Strickland bi mogao ući u povijest kao ''Atanazije crkve u Americi, kojeg za razliku od sv. Atanazija ne progoni svjetovna vlast već sam papa.'' Za nadbiskupa Atanazija Schneidera, svojevrsna čistka katoličkih biskupa koja traje već neko vrijeme, sada je došla u odlučujuću fazu.

Rim čisti pravovjerne katoličke biskupe, ušutkavaju se proročki glasovi, blokiraju stranice na kojima pravovjerni pokušavaju izraziti svoje stavove. Vatikansko podrivanje pologa vjere sada je i više nego očito. Slijediti Isusa znači distancirati se od vatikanskog krivovjerja, upravo onako kako to čine pravovjerni rimokatolički biskupi kao i katolički biskupi Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava.

Papa Franjo potpisao je prije nekoliko dana da ''ako to ne bi uzrokovalo skandal i dezorijentiranost kod vjernika, transseksualci mogu biti kršteni i mogu postati kumovi na vjenčanju.'' Dakle, dobrodošla ''istanbulska'' djeco u rimokatoličanstvo. Radujte se narodi! Svjedočimo fazama propadanja Zapada, to traje već duže vrijeme, kako to obično biva s propadanjem civilizacija. ''Bravo'' Franjo, odrađuješ svoj posao!

Stoga će kardinal Raymond Burke reći: ''Svaki izraz doktrine ili prakse koji nije u skladu s Božjom objavom, sadržanom u Svetom pismu i u Tradiciji Crkve, ne može se smatrati autentičnim vršenjem apostolske ili Petrove službe i vjernici ga trebaju odbaciti (...) U naše vrijeme Crkva proživljava jednu od najvećih duhovnih epidemija, odnosno gotovo sveopću doktrinarnu zbrku i dezorijentiranost, što je ozbiljna zarazna opasnost za duhovno zdravlje i vječno spasenje mnogih duša. U isto vrijeme treba prepoznati raširenu letargiju u vršenju Učiteljstva na različitim razinama hijerarhije Crkve u naše dane (...) Došlo je do raspada središnjeg učiteljskog autoriteta rimskog pape. Nasljednik svetog Petra obnaša bitnu službu poučavanja i stege, a papa Franjo je u mnogim aspektima odbio obnašati tu službu.''

Kardinal Müller: ''Danas mnogi kršćani više nisu ni svjesni temeljnih nauka vjere, pa je sve veća opasnost da promaše put u vječni život.''

Umjesto uzrečice ''Rim je rekao. Stvar je završena'' (Roma locuta. Causa Finita est), danas vrijedi ''Rim je kazao. Zabuna raste'' (Roma loquitur. Confusio augetur). Otuda i činjenično stanje da se pod ovim papom ''Krist pomiče iz središta.''

Smijenjeni biskup Strickland otkrio je, u intervjuu koji je dao nedugo nakon što je Vatikan objavio da ga je papa Franjo razriješio ''pastoralnog upravljanja'' svoje biskupije u Teksasu, što smatra razlogom svog uklanjanja s dužnosti: ''Zaista ne mogu pronaći nikakav razlog osim što sam zaprijetio nekima od moćnika istinom Evanđelja.'' Strickland je nekoliko sati nakon smjene u internetskom videointervjuu s John-Henryjem Wetenom, s katoličkog portala LifeSiteNews, rekao kako njegova biskupija dobro stoji, financijski je zdrava i ima mnogo sjemeništaraca. Smijenjen je, kako smatra, zato što je bio prijetnja onima koji manevriraju oko pape kako bi promijenili istinu katoličkog nauka. Strickland nastavlja:

''Postoje snage u Crkvi koje ne žele istinu Evanđelja, žele je promijeniti žele je se riješiti. Ali Istina neće nestati jer Istina je Isus Krist. Moramo zapamtiti da u svijetu djeluju ogromne i moćne sile zla. Sv. Pavao nas podsjeća da se 'mi ne borimo protiv ljudskih bića, od krvi i mesa, nego protiv sila i poglavarstva zla'. To je istina. To je stvarno. Zlo ne želi istinu Isusa Krista. Ima ljudi u Crkvi koji, umjesto da se hvale Kristovom vjerom, žele izbrisati značajne dijelove Svetoga pisma, govoreći: 'pogriješili su' ili 'mi to jednostavno možemo zanemariti'. Sveci, dvije tisuće godina, oni to nisu 'pogrešno shvatili'. Doktrina, njezino razumijevanje se razvija, ali u smislu produbljivanja, a ne preokretanja svog smjera. Ali postoje sile koje žele promijeniti smjer, promijeniti moralna učenja, potpuno preustrojiti Crkvu. Papa je taj koji donosi odluke, ali on je čovjek, samo čovjek. Nitko od nas nema supermoći. Imamo dar Duha Svetoga koji nas vodi ako otvorimo svoja srca. Ali postoje sile koje moramo prepoznati, koje se suprotstavljaju tome.''

Slijedimo Isusa!




O  NOVIM STRANPUTICAMA CRKVENIH NOVOTARIJA 


Žalosno je kad se pored ''zdravog razuma'' koji očito postaje nezdrav, opet u Crkvi mijenjaju vjekovne zasade. Vidimo i pratimo sve radikalnija suprotstavljanja unutar rimokatolicizma, a čija je pozitivna predvodnica kardinal Raymond Leo Burke s ostalom grupom kardinala, kao i nadbiskup Athanasyus Schneider, koji ostaju na zdravom katoličkom temelju nauke. S druge strane, a što je paradoksalno, imamo papu Franju koji na Sinodi o sinodalnosti destruktivno destabilizira rimokatoličku crkvu, potičući ju,  gotovo eksplicitno, na prihvaćanje sodomitskog nauka (pastoralnog?) što je po samoj vjekovnoj tradiciji te iste Crkve kojoj predsjeda doktrinalno nezamislivo  - da bude babilonska bludnica koja blagoslivlja sodomite, odnosno one zbog kojih je Bog uništio Sodomu i Gomoru jer se nisu obratili od sodomije. Franjo bi tako zaustavio Lota u bijegu i škropio sodomite, u ime ''razumijevanja novih vremena.''

Kada bi na Sinodi o sinodalnosti sve i osalo samo na razgovorima bez odluka, opet je to toliko strašno da se uopće kao protubožanska tema našla na dnevnom redu  i da se o tome odvaguje.

To vaganje je vaganje odluke između prihvaćanja Boga ili Vraga, trećega jednostavno nema. Postavlja se pitanje kakvi su to pastiri koji podržavaju ljude u smrtnom grijehu, dapače, i ojačavaju ih u tome blagoslovima? Takvih ima po raznim vjerskim zajednicama, ali sada, eto ga na, kreće i iz samog vrha Rima. 

Istospolstvo je daleko od Božje volje a što nam potvrđuje Sveto pismo u Starom i Novom zavjetu, kao i crkvene zapovijedi.

Prema Božjoj objavi, posvjedočenoj u Svetom pismu, koju Crkva ''po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga pobožno sluša, sveto čuva i vjerno razlaže''  (Dei Verbum 10): ''U početku'' Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku, muško i žensko, stvori ih i blagoslovi, da budu plodni (usp. Post 1, 27-28), za koje apostol Pavao uči da je nijekanje spolne razlike posljedica nijekanja Stvoritelja (Rim 1, 24-32). Crkva ne može odstupiti od objavljenoga učenja Svetoga pisma te ne može prihvatiti kao ''moguće dobro'' objektivno grešne istospolne postupke.


To nam jasno potvrđuje Biblija.

 

U Starom zavjetu:

U Knjizi postanka, Sodoma i Gomora spomenuti su kao gradovi čiji stanovnici čine opačine. Riječ ''sodomija'', obično korištena kao naziv za analni snošaj, nastala je od naziva peccatum Sodomiticum, jer Biblija spominje dvojicu anđela koji su došli u kuću Abrahamova nećaka Lota, a koje su građani Sodome zatražili:

''Još ne bijahu legli na počinak, kad građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: "Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo?... (Post 19, 5) ... a ljude pred vratima [građane Sodome], mlade i stare, zabliješte [anđeli] tako da nisu mogli naći vrata. (Post 19, 11) ... Jer mi ćemo [anđeli] zatrti ovo mjesto: vika je na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uništimo...'' (Post 19, 13)

''Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.'' (Lev, 18,22)

''Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih.'' (Lev, 20:13)

Premda Levitski zakonik ne spominje žensku homoseksualnost, stvar je jasna po recipročnosti. Spomen muških odnosa koristi se u Talmudu za osudu lezbijskih odnosa.

 

U Novom zavjetu:

''Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja. I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni.  Znaju za odredbu Božju - da smrt zaslužuju koji takvo što čine - a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine.'' (Rim 1, 24-32)

 

U crkvenim zapovijedima:

Katekizam Katoličke crkve u broju 1867 govori o teškim, u nebo vapijućim grijesima. To je posebna kategorija grijeha prisutna u kršćanskoj tradiciji. Četiri su grijeha koja vape u nebo:

 

- hotimično ubojstvo (krv Abelova)

- tjelesni protunaravni grijeh (sodomski grijeh)

- tlačenje ubogih, sirota i udovica (jauk potlačenog naroda u Egiptu)

- zadržavanje i umanjivanje zaslužene radničke plaće (nepravda prema zaposlenom radniku).

 

Dakle, stvar je sasvim jasna i nedvosmislena, nema mjesta drugačijem tumačenju. Tko to prihvaća, čini dobro, tko ne prihvaća navlači na sebe gnjev Božji.

Sveto pismo ne dozvoljava nam prihvaćati nemoral ili, ''moral drugačijih stavova'' – tu tipičnu Đavlovu podvalu u celofanu ''drugačijeg stava''. Svi otpali Đavlovi anđeli pristaše su ''morala drugačijeg stava'' nasuprot onom moralu kojega je odredio Bog.  

Kalvarija nije Areopag. Objava nam donosi vječne mjerodavne istine, nasuprot skandaloznih prijedloga koji danas postaju općeprihvaćeni od strane Juda Iškariotskih, pa i sa samog vrha rimokatoličke hijerarhije.

U Isusovo vrijeme bio je samo jedan Juda Iškariotski, u naše vrijeme ima ih mnogo koji su  zanijekali nauk Isusov zbog novca. Plaćeno im je, dobili su razne beneficije, razne pogodnosti, te su posrnuli i izdali Isusa jer vole novac više od Isusa. Moramo se stidjeti takvih ''predvodnika'', sramiti ih se.

Ako se ne obratimo, ako se ne vratimo Isusu Kristu, ovaj svijet zadesit će potpuno razaranje, apsolutna destrukcija. Nuklearno oružje biti će korišteno u bliskoj budućnosti ako se ne pokajemo.  

Budimo teološki utemeljeni, moralno hrabri, crkveno jasni. Odgovorno vodimo povjerene nam duše.  Ne ustručavajmo se reći ili napisati ono što Bog traži. Nastupajmo neustrašivo, istinito i razgovijetno.





ZAŠTO NAM JE OVAKO KAKO JEST?


Kći Billy Grahama, poznatog propovjednika, je intervjuirana u jutarnjem program američke televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala (u vezi s tragedijom u New Yorku 11. 9. 2001. godine):

''Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo? ''

Anne Graham je dala zadivljujući odgovor:

''Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?

Čini se da je sve počelo kada je Madeline O’Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: 'Bolje je ne čitati Bibliju u školama.' Bibliju koja kaže: 'Ne ubij', 'ne kradi', 'ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga'…, a mi smo se s tim složili.

Onda je dr. Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin dr. Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: 'U redu!', jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.

Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se bezobrazno ponaša. Mi smo se i tada složili.

Kasnije je opet netko rekao: 'Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima'. I s time smo se složili.

Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: 'Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi.' Opet smo se složili.

Tada su i mnogi od izabranih na izborima rekli: 'Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli.' Složivši se s njima mi smo rekli: 'Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.'

Posije toga netko je rekao: 'Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela.' Opet smo rekli da je i to u redu.

Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim ih korakom stavio na internet. Mi smo rekli 'dobro', jer oni imaju pravo na slobodu riječi.

Zatim je industrija zabave rekla: 'Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje, neka svatko bude što hoće i tko hoće: žene mogu biti muškarci a muškarci žene, a mogu biti i neutralni rod.' Mi smo tada odgovorili: 'Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed, naprijed…'

Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju ubijati svoje kolege iz razreda ili sebe same?

Odgovor je jednostavan: 'Žanjemo ono što smo posijali - nitko ne živi po zakonu Božjem nego po svojoj samovolji baš onako kako Đavao upućuje: 'ja sam bog, činim što hoću' - to je zakon đavolji nasuprot Deset zapovijedi Božjih!

'Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici?', pita neki student? A Bog odgovara: 'Dragi zabrinuti student, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav, tvoj BOG'.

Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine a kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija.

Neshvatljivo je kako netko kaže: 'Vjerujem u Boga', a ipak slijedi Sotonu.

Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni.

Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati.

Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi, vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše zabranjene zakonom.

Bizarno je da se netko može 'zapaliti' za Krista u nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna.

Teško je shvatljivo da smo više zaokupljeni time što će ljudi misliti o nama, nego što će Bog misliti o nama.''






DIREKTNO POTKOPAVANJE BOŽJEG PLANA KAKVOG NAM GA JE BOG PREDAO


Prenosimo govor oca Calvina Robinsona, održanog na Oxford union 15. 2. 2023. radnog naslova ''DIREKTNO POTKOPAVANJE BOŽJEG PLANA KAKVOG NAM GA JE BOG PREDAO.'' Govor je jasan i prijeko potreban u današnje vrijeme, u kojem Sotona tako jasno otima duše pred očima klera i biskupa, a oni ne samo da to ne vide jer su duhovni slijepci, nego to i podržavaju, očitujući se tako kao službenici Sotone.

 

Čujmo oca Calvina:

''Mi zamjenjujemo Njegov autoritet sa svojim. Ženidba više nije između jednog muškarca i jedne žene. Da li smo otvoreni ideji poligamije? Ne slažemo se s heteroseksualnim aspektom, zašto onda ne i s monogamnim aspektom također? ''Ljubav je ljubav'' kako stalno čujemo da se govori. Tko će reći da se tri muškarca ne vole? Nije li to veća ljubav nego ljubav između dvoje muškaraca? Siguran sam da je netko večeras u ovoj prostoriji spomenuo riječi ''ljubav je ljubav.'' Ovdje se ne radi o tome da je ljubav ljubav, nego o ženidbi, o sakramentu svete ženidbe. Ona je direktno povezana s ljubavlju ali nije definicija ljubavi. Previše ljudi koristi ovu riječ i tako zbunjuju značenje smisla ljubavi. ''Agape'' -  biblijski kontekst ljubavi je božanska ljubav, to je požrtvovna ljubav a ne požudna. Ljudi često spajaju seks s ljubavlju ali to je vrlo promašeno. Čuli smo dio takvog govora. Ateisti često koriste riječi ''Bog je ljubav'' i večeras smo također čuli takve riječi, i sve to opet bez ikakvog razumijevanja.

Da, Bog jest ljubav, ali On određuje uvjete a ne mi.

Također smo čuli govor da je On – Bog – uključiv, inkluzivan – pa treba i Crkva, shodno tome, biti više inkluzivna? Ponovno je to igra riječima. Crkva treba apsolutno biti uključiva: Krist je provodio vrijeme s carinicima i prostitutkama, ali oni su ti koji su krenuli na put promjene i obraćenja a ne Krist. Mi smo pali ljudi i Crkva je otvorena grešnicima, to je jasno, to je svrha Crkve. Ali ne bi trebala poticati ljude da ustraju u grijehu. Naša je dužnost da kao klerici pomognemo voditi ljude Kristu, voditi ih dalje od grijeha a ne da ga prigrle i prihvate. Znam mnoge LGBTQ osobe koje žive svoje živote u Kristu – one se uzdržavaju od seksualnih zadovoljenja kako bi bile bliže Bogu, i to nije lako, zaista nije, to možda nije ni pošteno s nekog stajališta, ali to je ispravno i to je dobro. Ljudi su mi plakali govoreći kako su se mogli udati ali su učinili ono što Crkva uči da je ispravno, a sada (moderna) Crkva govori da su oni u krivu cijelo vrijeme, da su se mogli istospolno udati, te da su zapravo potrošili cijeli život ukrivo.

Kao kršćani pozvani smo biti u svijetu ali ne od svijeta. U civilnom – sekularnom svijetu mi već imamo pravnu jednakost: ljudi mogu ući u civilno istospolno zajedništvo ili čak ''homoseksualni brak'' izvan Crkve. Na vjeru se gleda kao samu po sebi diskriminirajuću, na Boga kao diskriminatora jer da On postavlja uvjete na naš ulaz u kraljevstvo nebesko. Da, Kraljevstvo Božje nije otvoreno za svakoga – moramo se okrenuti od grijeha, pokajati i slijediti Krista. Potrebno je naglasiti da je grijeh taj koji je problem, ne grešnik. Bog voli svakog grešnika i oprašta nam sve naše izopačenosti, ali mi se moramo okrenuti od svoje grešnosti i okrenuti se Njemu.

I čini se da su oni koji se ne slažu sa mnom, zaboravili razlikovati grijeh od grešnika. Grijeh moramo osuditi te istodobno poželjeti dobrodošlicu obraćenom grešniku. Mnogi nas vode pogrešnim putem, vode ljude pogrešnim putem, to su vukovi u ovčjoj vuni. Ne budite lažni učitelji na koje nas Biblija upozorava – sjetite se svoje obveze da branite vjeru: prekinite podučavati o uključivosti, raznolikosti i jednakosti, vratite se na učenje o otkupljenju i spasenju  - sve izvan toga je duhovno zastranjenje. Pomognite ljudima govoreći im istinu. Podržite ljude u njihovoj borbi protiv grijeha i podsjetite ih da Krist trpi s njima. Budite suosjećajni vodeći ih Kristu. Kada svijet pokušava odvesti ih od Krista, tada Crkva implodira i vjerničke mase prestaju dolaziti na nedjeljne mise. Vidimo najveći pad kršćanstva u ovoj zemlji koji je ikada do sada viđen. Ne ubrzavajte s herezama. Vi nemate autoritet da blagoslivljate grijeh. Kada čujem biskupa londonskog kako govori: ''Ove nove molitve znače da svećenik može blagosloviti istospolne'' ja čujem Đavla na djelu! Biskup promovira ideju sakramentalne sodomije! NEKA JE ZATO PROKLET - ANATEMIZIRAN! I za neke od vas, nemam sumnje da ćete me smatrati transfobnim i homofobnim fanatikom, ali ja nisam ništa od toga. Ja jednostavno slijedim Krista i kao kršćanin sam prirodno prokulturalan. I ukoliko su takozvani liberali zaista tolerantni u različitosti, zagrliti će nas kao što grle sve druge. Sve je veći kristofobni stav i sve veći stupanj hipokrizije. Poziva li tko da Quran bude prilagođen današnjim modernim društvenim normama? Oni isti koji pokroviteljski podržavaju druge vjere istodobno su netolerantni prema kršćanima! To je sramotno! Sv. Atanazije aleksandrijski kaže:  ''Ako je svijet protiv istine, onda sam ja protiv svijeta!''

 

Cijeli govor oca Calvina možete poslušati na ovom linku: https://www.youtube.com/watch?v=TfgTPTS5Aa8




KRISTOVA SPASENJSKA  JEDINCATOST


Postoje ljudi koji odbijaju Boga, koji jednostavno ne žele ništa s Bogom. Ako ne želiš imati nikakvog posla s Bogom, postoji mjesto pripravljeno za one koji ne žele nikakve veze s Njime – to mjesto je Pakao. Pakao je grozno mjesto, jer Boga tamo nema:

Bog je svijetlo -  tamo je mrak;

Bog je milost - tamo milosti nema;

Bog je ljubav - tamo je mržnja;

Bog je zdravlje - tamo je bolest...

 

Pakao je tako strašan jer Božjih dobara tamo nema. To je mjesto suprotno od Boga, suprotstavljeno Bogu.

 

Isus je otišao na križ da mi ne moramo ići u to mjesto muka. Budimo prezahvalni na križu Isusovu. Da On nije otišao na križ, svi bismo mi bili u Paklu, svatko od nas. Pakao je napravljen za Đavla i njegove anđele, ali čovjek će također ići tamo ako  to izabere, ako odbije jedincatu nadoknadu za svoje grijehe, a to je isključivo Gospodin Isus Krist.

 

Đavli nas tako jako mrze (ljude) jer smo stvoreni na sliku Božju a đavli mrze Boga. Sva zla i bolesti u svijetu dolaze od demonskog carstva, sve to nije od Boga koji je zdravlje. Krist je došao da imamo život, Sotona dolazi da otme i uništi. Bog je darovatelj života, od njega ne dolazi nikakvo zlo.

Sve što je lijepo, čisto, uredno, skladno, zdravo itd. – pakao  je suprotnost toga. To je mjesto vječne dezorijentiranosti, smrada i mučenja... Svatko od nas ima posla za obaviti za Gospodina i nitko nije važniji od drugoga. Mi smo svi podjednako važni.

Možda nam je neugodno svjedočiti neke stvari u prilog Gospodina, ali, kao što Bog reče jednom izabraniku: ''Ne radi se o tome da li ti je neugodno, nego se radi o tome jesi li mi poslušan da to učiniš?'' Nije bitno hoće li netko vrtjeti očima na naša svjedočanstva, jer ako naše svjedočanstvo spasi samo jednu osobu da ne ide u mjesto muka, samo jednu, naše svjedočanstvo je uspjelo i trebalo je svjedočiti.

Nije naš posao da uvjeravamo ljudska srca, to je posao Duha Svetoga. Naše je samo da idemo i svjedočimo.

Nemamo mnogo vremena u ovom životu, ali ono što učinimo u ovom životu Bog će računati za vječnost. Što je najvažnije u životu? Služiti Gospodinu je najvažnije: svjedočiti, biti član crkve, hraniti siromašne, propovijedati evanđelje... sve čime možemo Bogu pomoći. Mi imamo riječi navještaja, mi imamo Njegove riječi, stoga otvorimo usta.

Neki ljudi kažu da su dobri i da moraju ući u raj iako su nevjernici i ne vjeruju da je Isus Sin Božji. Ali to je isto kao da dođeš na vrata neke bogate kuće, kucaš na vrata i kažeš ''Oprostite, ja sam dobra osoba, želim se useliti kod vas.'' Što mislite da bi vlasnik odgovorio? Ne! Naravno da ne, zato jer nemate kontakta s njime, niste s vlasnikom povezani.

Na isti način možete proći životom i ne imati ništa s Bogom, poričete da je Isus Sin Božji, a onda na kraju života dođete kucati na Njegova vrata i kažete: ''Oprostite, ja se useljavam kod vas, ja sam dobra osoba.'' Ne radi se samo o tome da budem dobar nego da li smo oblikovali kontakt, odnos s Bogom, da li ga znamo, a on nudi sebe da bude naš Otac. Ali vi ga odbijate stalno i nanovo. On je tada vaš Stvoritelj ali nije vaš Otac. Sinovi Božji postajemo po vjeri u Krista Isusa (Gal 3, 26; Rim 9, 7-8; Iv 1, 12; 8, 44): On je naš Stvoritelj ali postaje naš Otac tek kad pozovemo Isusa u naša srca.

Arogantan čovjek očekuje da će živjeti u nečijoj kući iako uopće ne poznaje vlasnika.  Takav čovjek nema prava. Takvi ljudi kažu da smo mi kršćani uskog uma i da uvažavamo samo naše stavove. Međutim, zamisli da neki prijatelj želi doći kod tebe na ručak, i ti mu kažeš: ''Vozi ravno, onda skreni lijevo na semaforu, pa opet ravno tri ulice, i nakon toga lijevo prema brdu. Točno tamo na brdu je moja kuća, i to je jedini način da dođeš u moju kuću.'' A prijatelj ti odgovori: ''Znaš što, mislim da ću na semaforu skrenuti desno, pa ću ići pet ulica ravno, pa onda opet desno pa ravno petnaest ulica, zato jer ja mislim da svi putovi i ceste vode prema jednom cilju, prema Tvojoj kući, to ja mislim.'' A ti mu odgovoriš: ''Prijatelju, dajem ti jasan plan vožnje prema mojoj kući.'' Dakle, Bog zna gdje živi, i daje nam jasne upute. Sve što mi moramo je pratiti te uputu i doći ćemo k Njemu. Ako ne, šaljemo sami sebe u Pakao. To nije suženi pogled ili uskogrudnost (kršćana) to je ciljano i jasno usmjerenje prema kući Očevoj, prema Raju. Bog je jasan sa svojim uputama.

Pitaju, ako ima Boga kako to da ima toliko zla u svijetu? Ali ne pitaju, ako nema Boga kako to da ima toliko dobra u svijetu? Odakle sve to dobro dolazi?

Kažu mnogi: ''Dobro, ja sam grešnik, ali nisam nikoga ubio, zar ne može Bog progledati mi kroz prste?'' Ne, ne može iz dva razloga:

Kao prvo, ni na zemlji dobar sudac ne bi bio smatran dobrim kada bi dopustio da kriminalci budu slobodni. Dakle, zločin treba biti kažnjen, isto  tako i naš grijeh treba biti kažnjen. Tako i jest, Isus je preuzeo našu kaznu na sebe. Dakle, ti možeš dopustiti Isusu da preuzme tvoju kaznu ili ju ti možeš preuzeti, ali onda moraš platiti za nju i to kroz svu vječnost, obzirom da nikada ne možeš platiti za grijehe.

Drugi razlog zašto On ne može progledati nam kroz prste zbog grijeha jest: ''Bog je naš oganj što proždire'' (Hebr 12, 29), npr. pokušajte staviti ruku u oganj da nešto dohvatite, opeći će vas, jer je narav ognja da izgara, da gori. Vaša ruka i oganj nisu kompatibilni. Isto je s Bogom. Bog i grešan čovjek nisu kompatibilni. To je problem za nas grešnike. Možemo se pokazati u Njegovoj prisutnosti, ali bit ćemo sprženi jer je On vatra koja proždire. Kako onda čovjek može ikada stajati pred Svetim Bogom? Samo na jedan način. Da se pojavimo pred Njim bez grijeha. Kako se to može učiniti? Samo na jedan način: Netko se mora pojaviti i živjeti perfektnim životom, i nikada ni jednom ne zgriješiti, taj netko je Isus. On stoji ispred Boga i govori: Ja sam živio perfektnim životom. Ja ću zamijeniti njihovu grešnost svojom pravednošću, ako budu vjerovali u mene a ne u svoja djela (Tit 3, 5). Svojom milošću Isus nas je spasio. Ako dakle vjerujemo u Kristovo djelo spasenja, a ne u naša djela, on tada oduzima naše grijehe i ispire ih svojom krvlju. Tako možemo stajati ispred Boga kao da nismo nikada zgriješili, jer je naš grijeh opran po Krvi Kristovoj. Slava Bogu koji je došao k nama s ovim blagoslovljenim planom!

Ljudi se žale i kažu da im se ne sviđa ovaj način kršćanskoga puta, umjesto da su sretni što uopće ima puta. Bog je napravio put k nama, taj put je Krist.

To je jedini putokaz za put u raj: ''Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.'' (Iv 3, 36) Gnjev Božji ostaje na njemu! Način na koji ulazimo u milost Božju jest da kažemo Bogu: ''Bože, ja se prepoznajem, ja sam grešnik, je ne mogu spasiti samoga sebe, ja ne želim više griješiti, želim slijediti Tebe'': ''Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.  Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava.'' (Rim 10, 9-10) To je put u nebo. ''Ja sam put, istina i život, nitko ne dolazi Ocu osim po meni'' (Iv 14, 6), Isus je jedini put, nema drugog puta! Jedini put.

Ali to je vaš izbor, Bog daje čovjeku izbor, jer to ljubav čini, daje izbor. Mogao nas je napraviti robotima, ali nije. Dao je čovjeku slobodnu volju da može slobodno izabrati. ''Tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno.'' (Otk 20, 15) Bog ima knjigu. I na sudnji dan, tko ne bude spašen i ne bude stao ispred Njega, čuti će strahovitu riječ: ''Tvoje ime nije u ovoj knjizi, odlazi od mene u vječnu vatru, pripravljenu đavlu i njegovim anđelima.'' To bi mogle biti najgore riječi koje ćete ikada čuti, jer su za vječnost.

Zato si postavite pitanje: Da li je vaše ime upisano u toj knjizi? Ako želite da vaše ime bude upisano u toj knjizi, ponavljajte ovu molitvu, iz sveg svog srca:

Dragi Bože na nebesima. Znam da sam grešnik, i ne mogu spasiti samoga sebe. Vjerujem da si poslao svoga Sina Isusa, da umre na križu za mene. Da je raspet, umro i pokopan, te da je uskrsnuo. Molim Te da da mi oprostiš grijehe. Kajem se. Odričem se svojih grijeha. Molim Te da dođeš u moje srce. Primam Te kao svojeg Gospodina i Spasitelja. Hvala Isuse što si prolio Svoju Krv da ispereš moje grijehe. Vjerujem da sam sada nanovo rođen kršćanin. Želim ići u Nebo. Hvala Ti Isuse što si me spasio. To te Oče nebeski molim u Ime Isusovo. Amen

To je najmudrija odluka koju si ikada donio. Tvoj duh je sada živ pred Bogom i ti si postao dio Božje obitelji. To je prvi korak.

Postoji nekoliko stvari koje su zaista važne:

Prvo, čitaj Bibliju svakog dana, posebno Novi zavjet, jer će te to izmijeniti iznutra prema van kada počneš činiti ono što Pismo uči, a to su Božje instrukcije za ljudski život.

Drugo, uči o svemu što je Isus prošao za nas i platio za nas, uči o Božjoj velikoj ljubavi i Njegovoj milosti u Kristu, o snazi koju nam je dao da nadvladamo grijeh, o ovisnosti i požudama naših života.

Ali to se ne događa automatski. Ti moraš doprinijeti svoj dio u izgradnji povezanosti s Bogom, povezati se s drugim vjernicima, ići u pravovjernu Crkvu koja ne prihvaća modernih devijacija blagoslova istospolnih parova i ostalih Bibliji stranih praksi (pomutnja babilonske kule je opet aktualna) te se maknuti od bezbožnih povezanosti kako ne bi bili ponovno povučeni natrag u grijeh, u stari način života.

Upamti, ako uprskaš i zgriješiš, nikad ne bježi od Boga. Isus kaže: ''Neću vas nikada ostaviti, ni napustiti.'' Odmah tražite da vam oprosti i potrčite mu u zagrljaj. On će vam pomoći svaki puta, bez obzira o čemu se radilo. Neka On uvijek bude na prvom mjestu. Slijedi ga i ti ćeš tada zaista živjeti.




CRKVA SE MORA VRATITI SVOJOJ ORIGINALNOSTI

Draga braćo i sestre,

15. VIII. proslavili smo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, odnosno Velu Gospu. Marija predstavlja predragocjeni dragulj u Božjoj ekonomiji spasenja.

Međutim, da li ste ikada razmišljali o tome, zašto se ta svetkovina ne zove: svetkovina Uznesenja Blažene Bogorodice Marije?, zašto se u prvi plan ne stavlja Bogomajčinstvo nego djevičanstvo? Dakle, Rimokatolička crkva djevičanstvo stavlja ispred Bogomajčinstva.  Sasvim je jasno da je to s biblijskog gledišta potpuno krivo. Općenito se djevičanstvo uzdiže u rimokatoličkoj crkvi. Na primjer da li ste ikada čuli da je netko rekao: sveti Petar oženjeni!? Niste, niti ćete čuti, osim na ovim stranicama.

O čemu je naime riječ. Riječ je o tome da je mnogo toga poganskog iz starog politeističkog poganskog Rima prešlo u običaje Rimokatoličke crkve, te je kroz povijest suobličavano njezinoj vlastitosti i kao takvo sraslo kao sastavni dio njezina identiteta. To se sada, iako krivo, uzima zdravo za gotovo.  

Naime, pored ostalih poganskih kultova u starom Rimu postojao je i poganski kult tzv. Vestalki (lat. Virgo Vestalis ili samo Vestalis). Riječ je o kultu ili redu žena koje su bile jako poštovane i smatrane sveticama. Djevičanstvo je bila njihova odlika koja ih je činila posebnima i cijenjenima. Uživale su mnoge časti i povlastice, a njihov status u društvu budio je strahopoštovanje kod mnogih građana Rima. Vjerovalo se da su one zaslužne za nastanak i postojanje Rima, te se smatralo da će Rim prosperirati i živjeti u blagostanju sve dok one postoje i redovito i pravilno obavljaju svoje dužnosti. Vestalke su simbolizirale vatru, nevinost, ali i majku, tj. skrbnicu, rimskog naroda. Prema legendi je svećenica Vestalka rodila Romula, mitskog osnivača Rima. Primarni zadatak tog kulta svećenica djevica bio je očuvanje svete vatre koja je gorjela u ognjištu u Vestinom hramu. To su činile od mitskog nastanka Rima (oko VIII. st. pr. Kr.) do 380. godine kad je kršćanstvo postala službena religija, ediktom rimskog cara Teodozija,  a štovanja svih poganskih božanstava bila zabranjena. Ova vatra simbolizirala je srce Rima te su sva ostala kućanstva ložila vatru u svojim domovima, jer je ona predstavljala toplinu, blagostanje i čistoću. Slučajno gašenje vatre u Vestinom hramu Rimljani su smatrali lošim znakom, znamenom koji je nagoviještao neko zlo koje se približava, odnosno pad u nemilost bogova. Zbog toga su više puta i same svećenice bile kažnjavane. S jedne strane Vestalke su bile zatvorene poput redovnica u svojoj kući blizu hrama na Forumu, a s druge strane su bile samostalne i slobodne te su morale paziti da se vatra ne ugasi. Vatra je značila život.

Iako su poganski kultovi bili zabranjeni od 380. godine, ipak se mnogo toga infiltriralo u Rimokatoličku crkvu, a što nije čudo obzirom da se ona oblikovala u poganskom Rimu. Tako se infiltrirao između ostalih običaja i običaj držanja na visokoj cijeni djevičanskog života kakvog su živjele Vestalke, od davnina štovane u poganskom Rimu. U transfer takve infiltracije  uklapali su se neki biblijski tekstovi koji spominju djevičanstvo, npr. : ''Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!'' (Iz 7, 14; Mt 1, 23); ''U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.'' (Lk 6, 26-27)

Pri tom međutim valja znati, da je izraz biblijske čednosti djevičanstvo kao predbračna čistoća, ali ne u Rimskom Vestalskom smislu. Naime, izraz biblijskog starozavjetnog blagoslova je blagoslov Božji očitovan između ostaloga u mnoštvu djece, odnosno potomaka, kao što vidimo pri obećanju Božjemu danom Abrahamu: ''Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov.'' (Post 12, 2); ''Tvoje ću potomstvo umnožiti kao zvijezde na nebesima i tvome ću potomstvu predati sve ove krajeve, tako da će se tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje'' (Post 26, 4). Prema tome, obiteljski život i potomstvo (ne samo u duhovnom smislu) je biblijska perspektiva blagoslova, ali to ne pretpostavlja trajno djevičanstvo (vestalsko) nego privremeno u smislu priprema za ulaz u bračni život.

Sjetimo se također da Isus među dvanaestoricu apostola nije izabrao ni jednog djevca ili celibatarca iz  Kumranskih esena, nego je izabrao oženjene ljude, ribare, pri čemu je na jednom oženjenom čovjeku - Petru - sagradio i Crkvu svoju. Samo je sv. Ivan bio neoženjen iz razloga što je još bio premlad.

Također, možemo isto tako postaviti pitanje načina rođenja Kristova. Da li je on rođen na čudesan način bez povrede majčina djevičanstva ili je rođen kao i svako drugo ljudsko dijete? Zar je to za naše spasenje uopće bitno? Naime, ako se Bog toliko ponizio da se utjelovio ne vidimo razloga da bi mu obično ljudsko porođenje bilo veće poniženje. Jedini razlog takvom uzdizanju djevičanstva od strane raznih monahinja i monaha odnosno djevica, djevaca i općenito celibataraca jest da nesvijesno nastave održavati kult štovanja starih Vestalki ali sada u obrazcu kršćanskog djevičanstva. Pri tome djevičanstvo postaje svrha samome sebi, potpuno suprotno biblijskom blagoslovu danom Abrahamu. Također, ne bi imalo nikakvog utjecaja na naše spasenje i to da je Bogorodica pored Isusa (kojeg je začela djevičanski i kao djevica) imala kasnije s svojim mužem Josipom i ostalu djecu, dapače, sve bi se sasvim uklopilo u tradicionalnu židovsku obitelj.

Prema tome, djevičanstvo samo po sebi nije krepost. Dapače, može biti izraz bolesti, frigidnosti. Ona postaje krepost ako je slobodan izbor iz razloga misionarskog crkvenog života odnosno misionarskog pastoralnog poslanja, tj. zbog navještaja kraljevstva Božjega ondje gdje nema organizirane vjerničke zajednice: ''Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati.'' (Mt 19, 12) Iz ovog je shvatljivo da misionari ne mogu biti oženjeni jer oni utemeljuju crkvu u udaljenim krajevima. Stoga je celibat za njih razumljiv, jer takav službenik Crkve je sad amo – sad tamo. Apostoli su kasnije također živjeli celibatarno zbog svog misionarskog djelovanja, ali bili su izabrani iz baze oženjenih ljudi, te se time celibatarni način života nije uzvisivao nego se zbog pastoralne praktičnosti pretpostavljao u onom razdoblju u kojem bi izbivali.

Djevičanstvo je imalo smisla i u neposrednom iščekivanja kraja svijeta, stoga Pavao i govori kako je bolje ne ženiti se obzirom da je kraj svijeta ''sutra.'' Međutim paruzija je izostala a život je morao krenuti dalje. Preuzetno iščekivanje paruzije dovelo je do dodatnih krivih interpretacija kršćanskog načina života, tj. djevičanstva. Trezven stav oko kršćanskog života vidimo u Pavlovom govoru Timoteju: ''Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom (biskupstvom), časnu službu želi. Treba stoga da nadglednik (biskup) bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati.'' (1 Tim 3, 1-2) Ženidba je dakle legitimni sastavni dio kršćanskog života biskupa.

Samo u kontekstu misionarskog djelovanja crkve može se shvatiti krepost djevičanstva odnosno celibata, kada govorimo o kontekstu crkve kao takve. Poslanje Crkve svakako nije u življenju svojevrsnog ''istospolnog''  monaškog ili celibatarnog zajedništva. To je suprotstavljeno već samoj slici čovjeka u knjizi Postanka, odnosno Adama i Eve koji su usmjereni jedno na drugo kao bića kroz koja nastaje novo bogomdano biće. Kako bi se ostvario Božji plan napučenja zemlje da su Adam i Eva živjeli celibatarno? Nikako!

Dokle god se sveti red u nekim crkvama bude uvjetovao prihvaćanjem celibata dotle se neće moći reći da su kandidati potpuno slobodno prihvatili celibat jer su ga prihvatili - uglavnom -  ne radi celibata kao takvog već zbog svetog reda kojem su težili.

Draga braćo i sestre, ono što je bitno jest da usmjerimo svoj pogled na suštinu stare katoličke ispravne vjere i ispravnog vjerničkog načina života, a ne da ponovo robujemo poganskim (Vestalskim) elementima koji su poput trojanskog konja ušli u katoličku nauku o celibatu (djevičanstvu) te su kasnije podupirani iskrivljenim monaško-celibatarnim teološkim devijacijama. To što je Marija Bogorodica nemjerljivo je vrednije od toga da je (eventualno) i djevica.

Međutim, u Rimskoj crkvi, na žalost, djevičanstvo ima prvenstvo pred Bogomajčinstvom, stoga ona u naslovu ostaje Blažena Djevica Marija a ne Blažena Bogorodica Marija.






ISTINA CRKVE 

Draga braćo i sestre,

koga da se bojimo i pred kim da strepimo? Niti se imamo koga bojati niti pred kime strepiti, jer Bog je s nama, i istina Crkve je s nama. Sveti nauk Svjetskog sabora Narodnih katoličkih crkava ima duboko i osnovno utemeljenje u nauku Crkve.

Može li se sazvati sud zbog tog nauka? Može li netko opovrgnuti jedini ispravan nauk svete Crkve?  Mi smo otvoreni za dijalog i restauraciju odnosa koliko god je do nas. Međutim, čini nam se kako mora biti svakome jasno da smo mi podržani od strane tisućljetnog života Kršćanstva, tisućljetne crkvene povijesti prvog milenija. Stoga je naša pozicija jača od njihove: oni su u suprotnosti s drevnom tisućugodišnjom crkvenom povijesti kada s odlukom o obveznom celibatu donesenom na Drugom lateranskom saboru (1139.) prkose životu stare crkve kao i svetom Petru direktno, jer je Petar bio oženjen, kao što su također u velikoj suprotnosti s crkvenom doktrinom po Prvom vatikanskom saboru (1869.-1870.) s dogmom o nezabludivosti rimskog biskupa kao nasljednika svetoga Petra, jer bi na takvu jednu ''nezabludivost'' primarno pravo imao prije svega antiohijski patrijarh, obzirom da je sveti Petar utemeljio prvu biskupiju u Antiohiji a ne u Rimu. A i sama ta nezabludivost po sebi čini nepotrebnim crkvene sabore, jer, što će nezabludivima sabori - oni su valjda tu da ih ispravljaju...

Međutim znamo da na prvom saboru u Jeruzalemu (oko 50. godine) nije bilo nezabludivih, stoga je sabor i održan, u suprotnom on ne bi imao smisla. 

Prema tome, stvari nisu crno bijele nego su u boji. To što netko ne mari za crkveno-povijesne činjenice nego radije vjeruje u iskrivljenu sliku crkvene stvarnosti, govori o duševno-mentalnom stanju njega samoga, jer crkvena povijest govori sama za sebe. A on (Isus) im reče: "Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.'' (Mk 7, 6-8)

Kad je o Istini riječ, onda je nebitan broj ljudi (vjernika) koji ju podržava, već je bitna Istina sama – Istina je vrijednost sama po sebi!

Tragikomično je upravo to što u razgovorima s rimokatoličkim prelatima oni potvrđuju čitav ovaj tekst, međutim dodaju ono: ne talasaj! (sic!) Oni ne žele talasati da talasi ne izbace na zavod za zapošljavanje. ''Ne talasaj'' kažu! Za takve je Isus previše talasao pa je prošao kako je prošao. 

Stoga ostaju samo riječi stare pjesme: ''Ra-ra radnička odmara se klasa, pla-pla plavi se Jadran talasa!'' Mnogi koji ne talasaju sada se talasaju na talasima plavog Jadrana, i pripremaju uzaludne  tekstove kao doprinos svojim ranijim uzaludnim tekstovima povijesnoj knjižnici promašaja.  

Pametnom dosta!


Iz Crkveni listić br. 449












Nadbiskup Vigano: O planu depopulacije svijeta, dubokoj državi i dubokoj crkvi, te Luciferijanskoj matrici Novog Svjetskog Poretka

Vigano – LIBERA NOS A MALO (IZBAVI NAS OD ZLA) – “Već više od godinu i pol dana bespomoćni asistiramo neskladnim zbivanjima kojima velika većina nas nije u stanju da pruži uvjerljivo opravdanje.

1. Od nauke do scijentizma
2. Zločinački um (la mens criminale)
3. Duboka država i duboka crkva (Deep state e deep church)
4. Opasne veze (Liaisons dangereuses)
5. Plan depopulacije svijeta
6. Smetnje duboke države (deep state)
7. Luciferijanska matrica Novog Svjetskog Poretka
8. Zajednički ideološki korijeni ekumenizma
9. Globalistički panteizam Teilharda de Chardina
10. Naš odgovor na krizu autoriteta
11. Zaključak

Pandemijsko stanje hitnosti učinilo je posebno evidentnim posebnosti kontradikcije i nelogičnosti mjera koje su nominalno shvaćene kao ograničavanje zaraze kao što su to lockdown, policijski sat, zatvaranje privrednih djelatnosti, ograničavanje javnih servisa, izbornih procesa, suspenzije prava građana, ali koje na svakodnevnom nivou bivaju dezavuisane od strane uznemirujućih glasova, kao i evidentnih dokaza i kontradikcija od strane samih zdravstvenih autoriteta.

Beskorisno je navoditi spisak mjera koje su primijenile gotovo sve vlade svijeta, a da nisu dobile obećane im rezultate.

Ako se ograničimo na navodne prednosti koje je genski serum trebao da donese društvu i zajednici, i to iznad svega imunitet na virus, pa na novostečenu slobodu kretanja, otkrivamo da jedno istraživanje univerziteta Oksford, objavljeno u časopisu Lanset, govori da je virusno opterećenje onih koji su vakcinisani sa dvije doze 251 puta veće u odnosu na prve sojeve virusa, što ide na štetu izjava svjetskih lidera počev od premijera Italije po imenu Mario Dragi, po kome: ko se vakciniše taj živi, a ko se ne vakciniše taj umire.

Kolateralni efekti genske terapije, mudro prerušeni ili namjerno ne registrirani od strane državnih zdravstvenih autoriteta, izgleda da potvrđuju opasnost od davanja (genske terapije) kao i uznemirujuće nepoznanice po zdravlje građana sa kojima ćemo se morati uskoro suočiti.

OD NAUKE DO SCIJENTIZMA

Medicinska umjetnost, koja nije nauka već primjena naučnih principa u slučajevima koji su svaki put drugačiji na iskustvenim i eksperimentalnim osnovama, izgleda da se odrekla vlastite opreznosti, a u ime jedne hitnosti koja ju je podigla do nivoa svećeništva, nivoa jedne religije, baš ta nauka, koja da bi bila takva morala se ogrnuti dogmatizmom koji graniči sa praznovjerjem.

Ministri ovoga kulta su se konstituirali kao kasta nedodirljivih, izuzeti od svake kritike, čak i onda kada njihove izjave bivaju opovrgnute dokazima o činjenicama.

Medicinski principi, koji se smatraju univerzalno validnim sve do kraja februara 2020 godine, popustili su, iznenada, do te mjere da sada čujemo kako nam se preporučuje vakcinacija u toku pune pandemije, potom obaveza nošenja maski, a za koje se kaže da su beskorisne, primjena cerebralne udaljenosti, isključenje i zabrana liječenja sa efikasnim lijekovima i nametanje genskih eksperimentalnih terapija, sve to ne uzimajući u obzir uobičajene sigurnosne protokole.

I kako to postoje novi svećenici kovida, tako postoje i novi heretici. Odnosno, oni koji odbacuju novu pandemijsku religiju i žele ostati vjerni Hipokratovoj zakletvi. Nerjetko, aura nepogrešivosti koja okružuje virologe i druge naučnike, a koji jesu u većoj ili manjoj mjeri naslovljeni, ne dovodi se u pitanje njihovim sukobom interesa, niti upadljivim pritiscima farmaceutskih kuća, a to je nešto što bi u normalnim uslovima bilo skandalozno i kriminalno. Ono što mnogi ne uspijevaju da shvate jeste nesklad između izjavljene svrhe i sredstava, koja iz slučaja u slučaj bivaju primjenjena da bi se ista ta svrha postigla.

Ako u Švedskoj nedostatak zaključavanja i maski nije uzrokovao uvećanje zaraznosti u odnosu na zemlje koje su ograničile kretanje i zatvorile ljude u kuće, ili gdje su se na primjer stavile maske i u osnovnim školama, ovi elementi ne bivaju uzeti u razmatranje kao dokaz neefikasnosti takvih mjera.

Ako je na primjer u Izraelu ili Velikoj Britaniji masovna vakcinacija povećala broj zaraženih i učinila ih još zaraznijima, njihov primjer ne potiče vladare drugih zemalja da budu oprezni sa vakcinacijskom kampanjom, već ih štaviše gura u smjeru uvođenja obaveznosti davanja (vakcina).

Ako se ivermektin ili hiperimunska plazma pokazuju kao validna njega, gle čuda, to nije dovoljno da ih se odobri niti da ih se barem preporuči. Ako si postavlja pitanje čemu takva obeshrabrujuća iracionalnost, završava tako što se suzdržava davanja suda svrstavajući se u nekoga ko slijepo prihvata doktrinu izgovorenog od strane kovid svećenika.

Ili, sa druge strane, smatrajući liječnike za nepouzdane viještce. Jedan jedini scenarij pod jednom jedinom režijom. Kako sam već prethodno rekao, ovdje se nalaziomo pred jednom kolosalnom prevarom, koja je zasnovana na laži i prevari. Ova prevara polazi od premise da opravdanja koja si uzimaju autoriteti kao vid podrške vlastitim djelima, a sve u odnosu na nas, jesu iskrena.

Jednostavnije rečeno, greška se sastoji u smatranju vladalaca poštenim ljudima.

I u pretpostavci da nam ne lažu.

Pa smo uporni u pronalaženju koliko toliko mogućih opravdanja, a sve sa jedinim ciljem da ne priznamo da smo objekt jedne zavjere koja je isplanirana do najsitnijih detalja.

I dok si pokušavamo racionalno objasniti iracionalna ponašanja, dok pokušavamo pripisati logiku nelogičnom djelovanju onih koji nama vladaju, kolektivni nesklad nas vodi ka zatvaranju očiju nad realnošću, i vjerovanju u još više besramnih laži.

Morali smo shvatiti, a pisao sam već o tome prije nekog vremena, da plan Velikog reseta nije bio plod buncanja nekog zavjerenika, već sirovi, grubi dokaz kriminalnog nacrta začetog decenijama prije, i okrenutog ka uspostavljanju jedne univerzalne diktature u kojoj jedna manjina osoba, koje su nemjerljivo bogate i moćne, namjerava da porobi čitavo čovječanstvo i podvrgne ga globalističkoj ideologiji.

Budući da je optužba za “urotu” možda mogla imati smisla kada zavjera još nije bila očigledna, dok je danas negiranje onoga što je elita planirala još od pedesetih godina (prošloga vijeka) neopravdano.

Ono što su još od rata tvrdili Kalergi, Rothschildi, Rockefelleri, Klaus Schwab, Jacques Attali i Bill Gates, objavljeno je u knjigama i novinama, komentirano i prihvaćeno od strane međunarodnih tijela i zaklada, učinjeno baš od strane partija i većina u vladama.

Ujedinjene države Europe, nekontrolirano useljavanje, smanjenje plaća, ukidanje sindikalnih jamstava, odricanje od nacionalnog suvereniteta, jedinstvena valuta, kontrola građana pod izgovorom pandemije, smanjenje broja stanovnika korištenjem cjepiva s novim tehnologijama, to nisu novi izumi, već su rezultat planiranog, organiziranog, koordiniranog djelovanja.

Znači, djelovanje koje se jasno očituje, savršeno se pridržavajući jednog jedinog scenarija pod jednom jedinom režijom.

ZLOČINAČKI UM (LA MENS CRIMINALE)

Jednom kada se pojmilo da su ova događanja željena da bi se postigli određeni rezultati – i posljedično tome da bi se slijedilo određene interese jednog manjinskog dijela čovječanstva, a sa nemjerljivom štetom po njegov većinski dio – moramo imati poštenja te prepoznati i zločinački um (la mens criminale) samih autora ovoga plana.

Ovaj kriminalni dizajn također nas upućuje na razumijevanje zlobe autoriteta u predstavljanju određenih mjera kao neizbježnog odgovora na nepredvidive događaje, kada su događaji vješto stvoreni i uvećani s jedinom svrhom legitimiranja ove revolucije – koju Schwab identificira kao četvrtu industrijsku revoluciju – željenu od elite, a na štetu cijeloga čovječanstva.

Udovoljavanje vlasti, rezultat je s druge strane procesa koji je započeo još ranije, s Francuskom revolucijom, i koji je učinio političku klasu slugom, ali ne Boga (čije gospodstvo prezirno zanemaruje) niti suverenog naroda (koji prezire i koristi samo za legitimiranje), već je okrenuto udovoljavanju ekonomskim i financijskim moćnicima, međunarodnoj oligarhiji bankara i lihvara, te multinacionalnih i farmaceutskih tvrtki.

U stvarnosti, pomnijim pregledom, svi ti subjekti pripadaju malom broju vrlo bogatih i poznatih nam obitelji.

 Jednako podčinjavanje očituje se i u svijetu informacija: novinari su prihvatili – bez imalo grižnje savjesti – prostituirati se moćnicima, idući tako daleko da cenzuriraju istinu i šire besramne laži, a da im čak ni ne pokušavaju dati privid vjerodostojnosti.

Ako su do prošle godine novinari brojali “žrtve” Kovida predstavljajući one koji su pozitivni kao terminalne bolesnike, danas oni koji umiru posle vakcinacije su se samo “osjetili loše”, na način da se još prije izvođenja post mortem nalaza, po službenoj dužnosti odlučuje da nema nikakve korelacije sa davanjem genskog seruma.

U slučajevima kada istina ne potvrđuje narativ, oni je nekažnjeno izvrću prilagođavajući je vlastitim ciljevima.

Ono što se događa već godinu i pol dana bilo je naširoko najavljeno, do najsitnijih detalja, od strane istih tvoraca priče o Velikom resetu; baš kao što su nam najavljene i mjere koje će se morati primjeniti.

Dana 17. veljače 1950., pred Senatom Sjedinjenih Država, poznati bankar James Warburg rekao je:

„Imat ćemo svjetsku vladu, sviđalo se to vama ili ne. Jedino pitanje koje se postavlja je hoće li ova svjetska vlada biti uspostavljena konsenzusom ili silom.”

Četiri godine kasnije rođena je Bilderberg grupa koja je među svoje članove ubrajala likove kao što su Agnelli, Kissinger, Mario Monti i Mario Draghi, sadašnji talijanski premijer.

1991. David Rockefeller je napisao: “Svijet je spreman da dostigne svjetsku vladu. Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara svakako je bolji od nacionalnog samoopredjeljenja koje se prakticiralo u prošlim stoljećima.”

I dodao je: “Na pragu smo globalne transformacije. Sve što nam treba je “prava” globalna kriza i nacije će prihvatiti Novi Svjetski Poredak ».

Danas možemo potvrditi da se ta “prava” kriza “poklapa s pandemijskom hitnosti i korakom zaključavanja koji je još od 2010. godine zacrtan dokumentom Rockefellerove zaklade – „Scenariji za budućnost tehnologije i međunarodni razvoj“, a u kojem su anticipirani svi događaji kojima danas svjedočimo.

 Ukratko, oni su stvorili lažni problem kako bi mogli nametnuti mjere kontrole stanovništva kao prividno rješenje, zbrisati mala i srednja poduzeća sa “blokadom (Lockdown)” i “zelenom propusnicom (Green Pass)”, a sve u korist nekolicine međunarodnih (interesnih) grupa, srušiti obrazovanje s “učenjem na daljinu”, smanjiti troškove radne snage i zaposlenih s “pametnim radom (Smart Working)”, privatizirati javno zdravstvo u korist “velike farmaceutike (BigPharme)”, omogućiti vladama da koriste izvanredno stanje za donošenje zakona uz odstupanje od prava, i nametnuti takozvana cjepiva cijelom stanovništvu, a na način da se građani mogu pratiti u svim njihovim kretanjima, bilo da su kronično bolesni ili sterilni.

Sve što je elita htjela učiniti, učinila je.

I ono što je neshvatljivo je da usprkos dokazima o namjeri ovog strašnog zločina protiv čovječnosti, koji vidi vođe gotovo iz cijeloga svijeta kao suučesnike i izdajice, nema niti jednog tužioca/suca koji protiv njih otvara spis kako bi utvrdio istinu i osudio krivce i suučesnike.

Oni koji se ne slažu sa tim, ne samo da nisu cenzurirani, već su istaknuti kao javni neprijatelji, kao klevetnici, kao ne-osobe čija se prava ne priznaju.

DUBOKA DRŽAVA I DUBOKA CRKVA (DEEP STATE E DEEP CHURCH)

Sada, suočeni s tim i takvim kriminalnim planom, bilo bi barem logično prijaviti ga i obznaniti, kako bi ga se potom moglo spriječiti i suditi krivcima.

Popis izdajnika trebao bi započeti s šefovima vlada, ministrima i saborskim/skupštinskim zastupnicima, a zatim se nastaviti s virolozima i korumpiranim liječnicima, sa funkcionerima kao saučesnicima, s čelnicima oružanih snaga koji nisu sposobni suprotstaviti se kršenju Ustava, s novinarima koji su se prodali, s kukavičkim sudijama i tužiocima i udvorničkim sindikatima.

Na tom podužem popisu koji će možda jednog dana biti sastavljen trebali bi se navesti i čelnici Katoličke crkve, počevši od Bergoglia,( aktuelni Papa) a ne nekoliko biskupa, koji su postali revni izvršitelji kneževe (prinčeve) volje protiv mandata primljenog od Krista..

I zasigurno, na tom bi se popisu, znao opseg zavjere i broja zavjerenika, kao povrde krize autoriteta i izopačenosti građanske i vjerske moći.

Ukratko, razumjelo bi se da su korumpirani dio civilne vlasti – duboka država (deep state) – i crkvene vlasti – duboka crkva (deep church) – dvije strane istog novčića, obje instrumenti za uspostavu Novog Svjetskog Poretka.

Međutim, da bismo razumjeli taj savez između civilne moći i vjerske moći, potrebno je prepoznati duhovnu i eshatološku dimenziju sadašnjeg sukoba, uokvirujući je u ratu koji je Lucifer, od svog pada, pokrenuo i vodio protiv Boga.

Ovaj rat čiji su rezultati odlučeni “ab aeterno” s neumoljivim porazom Sotone i Antikrista i neumoljivom pobjedom Žene okružene zvijezdama, sada se približava svom epilogu: baš zato su sile tame tako oslobođene, tako nestrpljive izbrisati ime našeg Gospodina sa zemlje, uništiti ne samo njegovu opipljivu prisutnost u našim gradovima rušeći crkve, rušeći križeve, suzbijajući kršćanske blagdane; već i uklanjanjem njezina sjećanja, brisanjem kršćanske civilizacije, preljubništvom njezina učenja, ponižavanjem njezinog kulta.

A za to je zasigurno prepreka prisutnost vjerne i hrabre „hijerarhije“, spremne na mučeništvo za obranu kršćanske vjere i morala.

Zbog toga je, od početne faze globalističkog plana, bilo bitno pokvariti „hijerarhiju“ u moralu i doktrini, infiltrirati je sa petim kolonama i spavačkim ćelijama, lišiti je svake nadnaravne čežnje, učiniti je ucjenjivom zahvaljujući financijskim i seksualnim skandalima ; i u perspektivi isključiti je i ukloniti, nakon što se postigne svrha, prema ustaljenoj praksi.

Krajem 1950 -ih, kada se oblikovao projekt Novog poretka, ova operacija infiltracije započela je poprimati oblik, a svoj rad na subverziji započela je nekoliko godina kasnije, s Drugim vatikanskim ekumenskim saborom, s obzirom na to da je izabran Roncalli i izbačen “papabilni” Siri, Pačelijev “delfin”, predstavljalo je to dakle razlog za entuzijazam kako za progresivnu i modernističku komponentu unutar Crkve, tako i za komunističku, liberalnu i masonsku komponentu građanskog svijeta.

II (drugi) Vatikan, predstavljao je unutar crkvenog tijela ono što je Palakordina prisega bila za civilno društvo: početak revolucije.

I ako sam u mnogo prilika želio istaknuti subverzivnu prirodu Vijeća, danas vjerujem da povijesna analiza u kojoj očito nepovezane činjenice dobivaju uznemirujuće značenje i objašnjavaju mnoge stvari, danas vjerujem da ista zaslužuje pozornost.

OPASNE VEZE (LIAISONS DANGEREUSES)
Kao što je Michael J. Matt izvijestio u nedavnom videu o “The Remnant” (Ostatak), danas počinjemo sastavljati sve dijelove mozaika i otkrivamo – samim priznanjem jednog od protagonista – da je mons. Hélder Câmara, nadbiskup Olinde i Recifea u Brazilu, imao tih godina sastanak s mladim Klausom Schwabom, utemeljiteljem Svjetskog ekonomskog foruma i teoretičarom Velikog reseta.

Schwab, budući da je poznavao Prelata po svom protivljenju tradicionalnoj Crkvi i svojim revolucionarnim i bijednim tezama, pozvao je istoga na Forum u Davosu, smatrajući njegovo sudjelovanje na ovom događaju iznimno važnim s obzirom na projekt Novog Poretka.

Znamo da je Hélder Câmara bio među organizatorima Pakta o Katakombama, koji je nekoliko dana prije zatvaranja Koncila, 16. studenoga 1965. godine, potpisalo četrdesetak ultra-progresivnih biskupa.

Među heretičkim tezama tog dokumenta postoji i suradnja u uspostavi “drugog Novog društvenog poretka” temeljenog na pravdi i jednakosti.

I ne čudimo se saznanju da je među potpisnicima bio i mons. Enrique Angelelli, pomoćnik Cordobe u Argentini, “referentna točka za tadašnjeg oca Jorgea Maria Bergoglia”(sadašnjeg Papu).

I sam Bergoglio izjavio je da dijeli instance Pakta o Katakombama, od samog početka Papinskog mandata.

Dana 20. listopada 2019., povodom Sinode za Amazon, ponovljeno je slavlje Pakta između zavjerenika u Katakombama Santa Domitilla, čime je potvrđeno da se plan započet na Vijeću našao u ispunjenju upravo u Jorgeu Mario Bergoglio(sadašnjem Papi).

Koji, daleko od toga da se distancirao od ultra-progresivnih koji ga podržavaju i koji su ga doveli do njegovog izbora na posljednjoj Konklavi, nikada ne propušta priliku pokazati savršenu usklađenost s planom Novog Svjetskog Poretka, počevši od suradnje institucija i Vatikanskih dikastrija za ambijentalizmom maltuzijanske matrica i sudjelovanja u Vijeću za Inkluzivni Kapitalizam, globalnom savezu s Rothschildom, Rockefellerovom zakladom i velikim bankama.

Tako se s jedne strane David Rockefeller s Trilateralnom komisijom, a s druge Klaus Schwab, u vezi s Rothschildima, sa Svjetskim gospodarskim forumom nalaze pod ruku s poglavarom Katoličke crkve kako bi uspostavili Novi Poredak kroz Veliki reset, kako je planirano od 1950 -ih.

PLAN DEPOPULACIJE SVIJETA
U ovaj pakt za zločin (pactum sceleris) moraju se uključiti i neki predstavnici Papinske akademije za život, koju je nedavno u svojoj organizacijskoj shemi preokrenuo Bergoglio, koji je uklonio najvjernije članove Učiteljstva zamijenivši ih teoretičarima depopulacije, kontracepcije i pobačaja.

Nije ni čudo što je podrška Svete Stolice cjepivima. Časopis Suvereni Nezavisni (Sovereign Independent) iz lipnja 2011. na naslovnoj stranici izvijestio je: “Depopulacija prisilnim cijepljenjem: rješenje za nulti ugljičnoi dioksid”.

Uz naslov, fotografija Billa Gatesa, propraćen je i ovim komentarom: “Svijet sada ima 6,8 milijardi ljudi. To će dovesti do 9 milijardi. Ako napravimo zaista dobar posao sa novim cjepivima, zdravstvenom zaštitom, uslugama reproduktivnog zdravlja [tj. pobačajem i kontracepcijom], možemo smanjiti populaciju za 10 ili 15 posto.”

Govorio je to prije jedanaest godina Bill Gates, koji je danas među dioničarima grupe Black Rock koja financira farmaceutske tvrtke koje proizvode cjepiva, jedan od glavnih sponzora WHO -a i bezbroj javnih i privatnih subjekata povezanih sa zdravljem.

Na njegovoj strani, zanimljivo, nalazimo Georgea Sorosa, “filantropa” Otvorenog društva koji je sa Zakladom Bill i Melinda Gates nedavno uložio u britansku tvrtku koja proizvodi tampone za otkrivanje Covida.

A budući da govorimo o ekonomskim pitanjima, želio bih vas podsjetiti da je Sveta Stolica držala dionice vrijedne oko 20 milijuna eura u dvije farmaceutske tvrtke koje su proizvodile lijekove za kontracepciju, a u novije vrijeme uložila je u fond koji je jamčio vrlo visoku dobit u slučaju geopolitičkih ili pandemijskih kriza zahvaljujući špekulacijama sa međunarodnim valutama, tzv. Geo-Risk-om kojim upravlja investicijska banka Merril Lynch, a koja ga je nakon prvih mjeseci pandemije s vrtoglavim prinosima koji su skočili do zvijezda morala zatvoriti.

Ostali kapitali, porijeklom iz Obolo-a San Pietra(Vatikana), korišteni su za financiranje različitih inicijativa, također u suradnji s Lapom Elkannom, uključujući autobiografski film Rocketman Eltona Johna.

Bez da pominjemo špekulacije sa nekretninama i kupnje londonske zgrade, na adresi Sloane Avenue 60, o čemu su nas mediji obilno obavijestili, a o čemu je odluka, iz sigurnog izvora koji je meni poznat, donio sam Bergoglio.

I opet: uvijek u ime dosljednosti i priči o “siromašnoj crkvi za siromahe”, toliko drage Bergoglio-u, postoje oni koji vjeruju da je Sporazum s Kinom koji su pripremili Jezuiti i bivši kardinal McCarrick donio znatna sredstva od komunističkog režima u Pekingu , u zamjenu za šutnju Vatikana o progonu katolika i kršenju ljudskih prava.

Isto se dogodilo s imigracijskim reketom: među onima koji profitiraju od prijema, osim zadruga Ljevice, su i Vatikanska tijela i Biskupske Konferencije, kojima države priznaju znatna sredstva za prihvat ilegalnih imigranata.

Užasan spomenik s prikazom brončane barke koji je Bergoglio podigao na Trgu sv. Petra, plastična je predstava licemjerja koje je zaštitni znak ovog pontifikata.

U jednom nedavnom obraćanju srijedom mogli smo čuti ove riječi: „Licemjer je osoba koja se pretvara, laska i dovodi u zabludu jer živi s maskom na licu, a nema hrabrosti suočiti se s istinom. […]

A posebno je odvratno licemjerje unutar Crkve. Nažalost, u Crkvi postoji licemjerje: mnogo je kršćana i mnogo licemjernih službenika.” Čini mi se da komentari nisu potrebni.

SMETNJE DUBOKE DRŽAVE (DEEP STATE)
Uplitanje duboke države u život Katoličke crkve bilo je višestruko. Ne možemo zaboraviti razmjenu elektronske pošte između Johna Podeste i Hillary Clinton, koja pokazuje namjeru da se Benedikt XVI izbaci iz papinstva i tako započne novo “Crkveno proljeće”, progresivno i globalističko, do čega se kasnije i došlo ostavkom Benedikta i izborom Argentinca.

Ne možemo zanemariti ni uplitanje entiteta i institucija koji su sve samo ne bliski religiji, poput B’nai B’ritha, u diktiranju linija „obnove” Crkve nakon II Vatikana, a u maksimalnoj mjeri pod ovim Papifikatom.

Konačno, treba se prisjetiti s jedne strane prezirnog odbijanja da se čuju od konzervativne politike i osobe u institucijama, a s druge strane strastvenih i nasmijanih susreta s pripadnicima ljevice i progresivizma, zajedno s izrazima oduševljenog zadovoljstva prigodom njihovog izbora.

 

Mnogi od njih svoj uspjeh duguju pohađanju sveučilišta koja vodi Društvo Isusovo ili krugova katolicizma koji bi se u Italiji mogli definirati kao dosetitski, gdje mreža društvenih i političkih odnosa čini neku vrstu progresivnog masonstva i osigurava blistave karijere za takozvane “odrasle katolike”, odnosno onima koji koriste kršćansko ime ali bez ponašanja u službi javnih poslova u skladu s vjerom i moralom: Joe Biden i Nanci Pelosi; Prodi, Monti, Conte i Draghi da imenujem samo njih.

Kao što vidimo, suradnja između duboke države i duboke crkve dugogodišnja je i sada već dala je rezultate koje su priželjkivali njeni pristaše, s vrlo ozbiljnom štetom po državu i religiju.

Zatvaranje crkava početkom 2020., čak i prije nego što su civilne vlasti uvele karantene; zabrana slavljenja misa i dijeljenja sakramenata za vrijeme pandemije; groteskna izvedba 27. ožujka na Trgu svetog Petra; inzistiranje na cjepivima i njihovo promicanje kao moralno legitimno unatoč tome što se proizvode staničnim linijama iz pobačenih fetusa; Bergogli-ove(Papine) izjave da genski serum predstavlja “moralnu dužnost” svakog kršćanina; uvođenje zdravstvene putovnice u Vatikanu, a u novije vrijeme i u katoličke škole i u neka sjemeništa; zabrana Svete Stolice biskupima da se izjasne protiv obveze cijepljenja, koju su odmah potvrdile neke biskupske konferencije, svi su elementi koji pokazuju podređenost duboke crkve poretcima duboke države i organskost „bergoljske crkve“ na globalističku razinu

Ako se to spoji s idolopokloničkim kultom pačamame (pachamama) pod svodovima sv. Petra; inzistiranje na irenističkom ekumenizmu, pacifizmu, pauperizmu; moralnost situacije i značajan legitimitet preljuba i konkubinata Amoris lætitia; proglašenje nezakonitosti smrtne kazne; odobravanje ljevičarskim političarima, revolucionarnim vođama, uvjerenim aborcionistima; riječi razumijevanja za LGBT pitanja, za homoseksualce i transseksualce; šutnje o ozakonjenju homoseksualnih zajednica i još više uznemirujuće o blagoslovu sodomitskih parova od strane njemačkih biskupa i svećenika; zabranom tridentske mise s ukidanjem Motu Proprio Summorum Pontificum Benedikta XVI., shvaćamo da Jorge Mario Bergoglio(Papa) izvršava zadaću koju mu je povjerila globalistička elita, koja ga smatra likvidatorom Katoličke crkve i utemeljiteljem filantropske sekte ekumensko masonske inspiracija koja bi trebala ustanoviti Univerzalnu Religiju kao potporu Novom Poretku.

Provodi li se ta radnja s punom sviješću, iz straha ili pod ucjenom, ne umanjuje težinu onoga što se događa, niti moralnu odgovornost onih koji je promoviraju.

LUCIFERIJANSKA MATRICA NOVOG SVJETSKOG PORETKA
Ovdje je potrebno razjasniti što se podrazumijeva pod Novim Svjetskim Poretkom, odnosno što njegovi tvorci namjeravaju po tim, bez obzira na to što javno tvrde i govore. Budući da je s jedne strane točno da postoji projekt, tko ga je osmislio i tko je zadužen za njegovu provedbu; ali sa druge strane, istina je i da nadahnjujuća načela tog projekta nisu uvijek priznata, ili se barem ne može priznati okruglo ko sat da je u bliskoj vezi s onim što se danas događa, jer bi to priznanje izazvalo protivljenje čak i u najmirnijim i najumjerenima.

U stvari, jedno je nametnuti zelenu propusnicu uz izgovor pandemije; drugo je prepoznati da je svrha zdravstvene putovnice naviknuti nas da budemo praćeni; a sasvim treće je reći da je ta potpuna kontrola “žig Zvijeri” koji se spominje u Apokalipsi (Otk 13, 16-18).

Čitatelj će mi oprostiti ako ću u argumentirnju svojih izjava morati pribjeći citatima takve težine i opakosti, da ću izazvati zaprepaštenje i užas: potrebno je razumjeti kakve su namjere arhitekata ove radnje, i koju epohalnu bitku oni vode protiv Krista i Njegove Crkve.

Da bismo razumjeli ezoterijske korijene misli u osnovi Ujedinjenih Naroda za kojima je dugo čeznuo Giuseppe Mazzini, ne možemo ne uzeti u obzir likove poput Alberta Pikea, Eliphasa Levija, Helene Blavatsky, Alice Ann Bailey ili drugih sljedbenika luciferijanskih sekti.(masoni)

Njihovi spisi, objavljeni već od kraja devetnaestog stoljeća, uveliko predstavljaju otkrovenje.

Albert Pike, Mazzinijev prijatelj i poput njega – mason, u govoru iz 1889. održanom u Francuskoj na najvišim stupnjevima masonerije, a zatim evociranim 19. siječnja 1935. u engleskom časopisu The Freemason, tvrdio je sljedeće:

«Ono što moramo reći gomili je da obožavamo boga, ali boga koji se štuje bez praznovjerja […]. Masonsku religiju, svi mi inicirani visokim stupnjevima, trebamo održavati u čistoći luciferijanske doktrine.

Da Lucifer nije bog, bi li ga Adonai [Bog kršćana] čiji postupci dokazuju njegovu okrutnost, podmuklost, mržnju prema čovjeku, barbarstvo i odbojnost prema znanosti, oklevetao sa svojim svećenicima?

Da, Lucifer je bog i na nesreću i Adonai je također Bog.

Po vječnom zakonu, prema kojem nema svjetla bez sjene, ljepote bez ružnoće, bijele bez crne, apsolut može postojati samo kao dva božanstva: tama je neophodna da bi svjetlo poslužilo kao kontrast, kao što je postolje potrebno do kipa i kočnice na lokomotivi … doktrina sotonizma je hereza; a prava i čista filozofska religija je vjera u Lucifera, ravnopravnog Adonaiu; ali Lucifer, bog svjetla i bog dobra, bori se za čovječanstvo protiv Adonaija, Boga tame i đavla» .

Ova vjera u božanstvo Sotone nije samo priznanje tko je to pravi Veliki Arhitekt kojega obožava Masonerija, već bogohulni politički projekt koji prolazi kroz koncilski ekumenizam, čiji je masonstvo prvi teoretičar: “Kršćanin, Židov , Musliman, Budist, sljedbenik Konfucija i Zoroastera mogu se ujediniti kao braća i pridružiti se u molitvi jedinom bogu koji je iznad svih drugih bogova “(usp. Albert Pike, Moral i Dogma, izd. Bastogi, Foggia 1984., volumen VI, stranica 153).

A tko je taj “jedini bog koji je iznad svih drugih bogova” dobro nam je objašnjeno u prethodnom citatu.

Još: “Oslobodit ćemo nihiliste i ateiste i izazvati ćemo strašnu društvenu kataklizmu koja će u svom svom užasu nacijama jasno pokazati učinak apsolutnog ateizma, podrijetlo barbarstva i krvave subverzije. Tada će, posvuda, građani, prisiljeni braniti se od svjetske manjine revolucionara, […] dobiti pravo svjetlo kroz univerzalno očitovanje čiste Luciferove doktrine, konačno otkrivene javnosti; manifestacija nakon koje će uslijediti uništenje kršćanstva i ateizma osvojenih i slomljenih u isto vrijeme! ” (vidi pismo od 15. kolovoza 1871. Giuseppeu Mazziniju, Biblioteka Britanskog muzeja u Londonu).

Neće nam promaći da “velika hereza odvojenosti” zvuči neobično u skladu s ekumenizmom koji je Pio XI osudio u enciklici Mortalium animos, usvojenoj koncilskom deklaracijom Dignitatis humanæ i nedavno spojenoj u doktrinu “uključivosti” koju su formulirali oni koji su dopustili da se u San Pietru napravi idolopoklonički kult „pačamame“.

I jasno je da se razdvojenošću u negativnom smislu želi označiti neophodno odvajanje dobra od zla, istinitog od lažnog, ispravnog od pogrešnog, što čini kriterij za moralni sud o ljudskom ponašanju.

Njemu se suprtstavlja uključivost, to jest namjerno dopuštajući si da se kontaminira zlom kako bi se falsificiralo dobro, izjednačavajući istinito i lažno da se pokvari prvo i da se da legitimitet drugom.

ZAJEDNIČKI IDEOLOŠKI KORIJENI EKUMENIZMA
Ako se ne razumije da su ideološki korijeni ekumenizma unutarnje povezani s masonskim luciferijanskim ezoterizmom, ne može se dokučiti poveznica koja povezuje doktrinarna odstupanja Vatikana II (drugog) s planom Novog svjetskog poretka.

Šezdeset osma je bila tužan primjer tih pacifističkih i ekumenističkih ambicija, u kojima je doba Vodenjaka u glazbi slavilo Hair in Aquarius (1969.), a zatim John Lennon s Imagineom (1971.).

“Zamislite da nema raja. Ako pokušate, lako je. Nema pakla ispod nas. Iznad nas samo nebo, zamislite sve ljude koji žive samo za današnji dan. Zamislite da nema domovina. Nije teško. Nema se za što ubiti ili umrijeti, a također nema ni religije. Zamisli da svi ljudi žive u miru. Moglo bi se reći da sam sanjar, ali nisam jedini. Nadam se da ćete nam se jednog dana pridružiti i svijet će biti jedan entitet. Zamislite da nema vlasništva. Pitam se može li se: nemati potrebe za pohlepom ili žudnjom, jedno bratstvo ljudi. Zamislite da svi ljudi dijele čitav svijet.»

Ovaj manifest masonskog nihilizma može se smatrati himnom globalizma i nove univerzalne religije.

Duša koja nije zalutala može osjetiti samo užas zbog ovih bogohulnih riječi.

A za one ništa manje bogohulne od one druge pjesme Johna Lennona, Bog (1970): “Bog je koncept po kojem mjerimo svoju bol. […] Ja samo vjerujem u sebe »,« Bog je pojam kojim mjerimo svoju bol. […] Vjerujem samo u sebe. ”

Razumijem da je mnogima uznemirujuće prihvatiti da je „Hijerarhija“ možda dopustila da je zavaraju njeni neprijatelji, čineći njihove zahtjeve svojim u pitanjima koja dotiču samu dušu Crkve.

Zasigurno je bilo masonskih prelata koji su uspjeli predstaviti svoje ideje Concilu (vijeću) prikrivajući ih, ali u potpunoj svijesti da će neumitno dovesti do spoznaje onog rušenja religije koje je pretpostavka za uspostavu nove ere – Doba Vodenjaka – gdje je naš Gospodin protjeran iz društva kako bi se dočekalo Antikrista.

Tada se može razumijeti ta primamljivost popuštanja mnogih crkvenih ličnosti – mislim na kardinale Martini-ja i Ravasi-ja, među mnogima od njih, – u odnosu prema Masoneriji, i njihovo protivljenje ekskomunikacijama koje su Pape obnovile protiv sekte.

Također razumijemo razlog entuzijazma loža pri izboru Bergoglia, i obrnuto, njihovu loše prikrivenu mržnju u odnosu prema Benediktu XVI., kojeg se smatralo katekonom koga treba ukloniti.

Također se treba sjetiti, s određenom nelagodom, da određene Ratzingerove izjave sugeriraju pokušaj “kristijanizacije” globalističkog projekta, a da ga ne osuđuju kao antikristovski i antikršćanski: “Neka vas uhvati za ruku dijete Betlehema, ne bojte se, vjerujte mu, životvorna moć Njegovog svjetla ohrabruje te da se posvetiš izgradnji Novog Svjetskog Poretka ”.

Ove riječi, nažalost, potvrđuju zabludu hegelijanske misli koja je utjecala na profesora od Tübingena do Prijestolja.

Zasigurno je ovaj propust da zauzme stav od strane Pape dopustio da se na neki način isti smatra saveznikom globalističkog plana, ako je Predsjednik Napolitano uspio potvrditi, u svom obraćanju na kraju godine Italijanima: “Postoji sklad između mene i Pape Benedikta XVI. u potpori Novog Svjetskog Poretka “(31. prosinca 2006.).

S druge strane, hegelovski proces sinteze teza-antiteza-sinteza odražava alkemijski moto “solve et coagula” (otopitii ujediniti), koji su usvojili Masonerija i luciferijanski ezoterizam.

Moto koji se pojavljuje na rukama Bafometa, paklenog idola obožavanog od strane vrhova sekte istim priznanjem svojih najautoritativnijih članova.

Philip Jones u svom eseju “Luciferov uspon” precizira da hegelijanska dijalektika “kombinira oblik kršćanstva kao teze s poganskim spiritizmom kao antitezom, što rezultira sintezom vrlo sličnom babilonskim misterijskim religijama”.

GLOBALISTIČKI PANTEIZAM TEILHARDA DE CHARDINA

Ekumenizam je jedna od ključnih tema globalističke misli.

To potvrđuje Robert Muller, koji je bio pomoćnik Tajnika Ujedinjenih naroda: “Moramo se što je brže moguće kretati ka jednoj jedinoj svjetskoj vladi, jednoj jedinoj svjetskoj religiji i jednom jedinom svjetskom vođi”.

Prije njega, jedan od zagovornika Lige Naroda, Arthur Balfour, stvorio je Sintetičko društvo, koje je imalo za cilj stvaranje “jedne jedine svjetske religije”.

I sam Pierre Theilard de Chardin s.j., jezuitski heretik koji je osuđen od Svete službe (Sant’Uffizio) i danas proslavljeni teolog progresivizma, smatrao je Ujedinjene Narode “progresivnom institucionalnom inkarnacijom svoje filozofije”, nadajući se “općoj konvergenciji religija na univerzalnom Kristu koji ih sve zadovoljava … čini mi se jedinim mogućim obraćenjem na svijetu i jedinim oblikom u kojem se može zamisliti religija budućnosti “, kako bi se” smanjio jaz između panteizma i kršćanstva njedreći ono što bi se moglo nazvati kršćanskom dušom panteizma ili panteističkim aspektom kršćanstva. ”

Ne može nam promaći da „pačamama“ i pripisivanje marijanskih konotacija Majci Zemlji čine te koncepte Theilarda de Chardina uznemirujućom stvarnošću.

Nije dovoljno: Robert Muller, teoretičar svjetske vlade i sljedbenik teozofice Alice A. Bailey, izjavljuje:

“Teilhard de Chardin utjecao je na svog druga (isusovačkog oca Emmanuela Sagueza de Breuveryja, koji je imao važne dužnosti u UN-u), nadahnuo je svoje kolege, koji su započeli bogat globalni i dugoročni proces razmišljanja unutar organizacije Ujedinjenih naroda, a koji je utjecao na mnoge nacije i ljude diljem svijeta. Na mene je Teilhard duboko utjecao ».

U “Čovjek-u budućnosti” (The Future Man), Theilard piše: “Čak i ako njegov oblik još nije vidljiv, sutra će se čovječanstvo probuditi u sveukupno organiziranom svijetu.”

Muller je bio osnivač World Core Curriculum-a, čiji je cilj bio “usmjeriti našu djecu prema globalnom građanstvu, uvjerenjima usmjerenim na zemlju, socijalističkim vrijednostima i kolektivnom načinu razmišljanja, koji postaju uvjet za radnu snagu 21. stoljeća” (New Man Magazine ).

A ako on s ponosom tvrdi da je Alice A. Bailey među njegovim inspiratorima, otkrivamo da je teozofkinja bila učenik i sljedbenik Teozofskog pokreta koji je osnovala Helena Blavatsky, otvorena i nedvosmislena luciferijanka.

Samo da uokvirimo osobu, evo nekoliko citata Blavatsky-e: “Lucifer predstavlja život, misao, napredak, civilizaciju, slobodu, neovisnost … Lucifer je Logos, Zmija, Spasitelj”.

I, gotovo naslućujući „pačamamu“: “Nebeska Djevica tako postaje, u isto vrijeme, Majka Bogova i Demona, jer je ona uvijek ljubazno i korisno Božanstvo … ali u davna vremena i u stvarnosti, Lucifer je to ime. Lucifer je božansko i zemaljsko svjetlo, Duh Sveti i Sotona u isto vrijeme ».

I završava sa: “Sotona je bog našeg planeta i jedan jedini bog”.

Bailey je osnovala izdavačku tvrtku Lucifer, sada poznatu kao Izdavačka tvrtka Lucis, blisko povezanu s Lucis Trustom, nekada Lucifer Trustom, koji su Ujedinjeni Narodi priznali kao nevladinu organizaciju.

Dodamo li ovim pojmovima paklenih buncanja riječi Davida Spanglera, direktora projekta Planetarne Inicijative Ujedinjenih Naroda, tada postajemo biti svjesni koliko je strašna prijetnja koja visi nad svima nama:

“Nitko neće biti dio Novog Svjetskog Poretka dok ne izvrši čin obožavanja Lucifera. Nitko neće ući u Novu Eru sve dok ne primi luciferijansku inicijaciju” Razmišljanja o Kristu (Reflections on the Christ), Findhorn, 1978).

Alice A. Bailey o Nju Ejdžu (New Age) piše: «Dostignuća znanosti, osvajanja nacija i osvajanja teritorija ukazuju na metodu doba Riba [doba Krista], s njegovim idealizmom, borbenošću , te njegovu odvojenost na svim poljima – vjerskom, političkom i ekonomskom.

No, doba sinteze, doba uključivosti i razumijevanja je pred nama, a novo obrazovanje Doba Vodenjaka (doba Antikrista) mora vrlo osjetljivo početi prodirati u ljudsku auru “.

Danas vidimo kako su metode poučavanja koje je Muller teoretizirao u Svjetskom Jezgrovnom Kurikulumu usvojene u gotovo svim državama, s LGBT ideologijom, rodnom teorijom i svim drugim oblicima indoktrinacije.

To potvrđuje bivši direktor WHO -a, dr. Brook Chisolm, objašnjavajući što bi obrazovna politika UN -a željela postići: “Da bi se dostigla svjetska vlada, potrebno je ukloniti iz svijesti ljudi njihov individualizam, vjernost tradicijama obitelji, nacionalnog patriotizma i vjerskih dogmi” (vidi “Izvješće o kršćanskom svijetu” – Christian World Report, ožujak 1991., svezak 3).

Evo opet crvene niti (fil rouge) koja ne povezuje samo Klausa Schwaba s Hélderom Câmarom, već i Roberta Mullera i Alice A. Bailey s Pierreom Theilardom de Chardinom i Emmanuelom Saguezom de Breuveryjem, uvijek u globalističkom ključu i pod zloslutnom inspiracijom luciferijanske misli.

Dubinska analiza ovih uznemirujućih aspekata omogućit će rasvjetljavanje istine i otkrivanje suučesništva i izdaja ne malog broja ljudi iz Crkve koji su robovali neprijatelju.

NAŠ ODGOVOR NA KRIZU AUTORITETA

Korupcija autoriteta je takva da je vrlo teško – barem u ljudskom smislu – pretpostaviti miran izlaz. Tijekom povijesti, totalitarni režimi su nasilno rušeni.

Teško je pomisliti da se protiv zdravstvene diktature koja se uspostavlja posljednjih mjeseci može boriti drugačije, budući da su sve državne vlasi, svi mediji, sve međunarodne javne i privatne institucije, svi gospodarski i financijski moćnici saučesnici u ovom zločinu.

Suočeni s ovim sumornim scenarijem korupcije i sukoba interesa, neophodno je da se svi oni koji nisu podređeni globalističkom planu ujedine u kompaktan i kohezivan front kako bi branili prirodna i vjerska prava, svoje zdravlje i zdravlje svojih najmilijih, vlastitu slobodu, i vlastita dobra.

Tamo gdje vlast ne izvršava svoje dužnosti i čak štaviše – izdaje svrhu zbog koje je konstituirana, neposluh je ne samo zakonit, već i obvezan.

Nenasilna neposlušnost, barem za sada, ali odlučna i hrabra. Neposlušnost nelegitimnim i tiranskim diktatima civilne vlasti i čvrsto protivljenje diktatima crkvene vlasti, tamo gdje se pokazuje kao saučesnik paklenog plana Novog Svjetskog Poretka.

ZAKLJUČAK

Dopustite mi da ovo razmišljanje zaključim kratkom duhovnom misli. Sve što znamo, otkrivamo i razumijemo o globalnoj uroti u tijeku pokazuje nam zastrašujuću stvarnost, ali u isto vrijeme oštru i jasnu: postoje dvije strane, ona Božja i ona Sotonina, ona djece Svjetla i ona djece tame.

Nije moguće paktirati s Neprijateljem, niti se mogu služiti dva gospodara (Mt 6:24).

Riječi našeg Gospodina moraju biti urezane u naš um: «Tko nije sa mnom, protiv mene je; a tko sa mnom ne sabire, razbacuje”(Mt 12:30).

Nadati se izgradnji svjetske vlade u kojoj je božansko kraljevstvo Isusa Krista izvan zakona ludo je i bogohulno, i nitko tko ima takav plan neće uspjeti nikada. Tamo gdje vlada Krist, vlada mir, sklad, pravda; gdje Krist ne vlada, Sotona je tiranin.

Razmislimo o tome, kada u ime himeričnog mirnog suživota moramo izabrati paktiranje s protivnikom! I neka razmisle oni Prelati i oni Vladari koji misle da njihovo saučesništvo dotiče samo ekonomska ili zdravstvena pitanja, praveći se da ne znaju što stoji iza svega ovoga.

Vratimo se Kristu, Kristu Kralju srca, obitelji, društava i nacija. Proglašavamo Ga za našega Kralja, a Mariju Presvetu našom Kraljicom.

Samo na taj način može se poraziti ovaj ozloglašeni projekt Novog Svjetskog Poretka. Samo se na taj način Sveta Crkva može očistiti od izdajica i otpadnika.

I neka Bog čuje našu molitvu.”


+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup

28 august 2021
S. Augustini Episcopi et Confessoris et Ecclesiae Doctoris
(Sveti Augustin, biskup i ispovjednik i crkveni doktor)

Članak je u potpunosti preuzet sa web stranica Logicno.com

 


POLITIKANIZAM

- Neka nova pojavnost (kaste) u EU socijalnom prostoru nametnuta od USA trbuhozboraca -

Svjedočimo nastajanju jedne nove kaste u EU društvenom političkom djelovanju, gdje netko tko nema politički demokratski legitimitet (razne komisije i zajednička tijela EU) određuje i normira životne uvjete i ponašanja cijelih naroda Europe i pojedinih naroda EU zajdnice, koji formiraju mentalitet kaste koju možemo definirati kao politikalizam:

Možemo ukratko konstatirati

1. Da je politikalizam  socijalna perverzna pojava   koja penetrira u društvo tjerajući populaciju na usvajanje uvjeranja da je Demokracija   pojavnost koju razumije samo politička elita (?!)  o kojoj može govori samo nekolicina posvećenih od skrivenih moćnika (korporativnih Ducea, Hitlera, Staljna… ), dok drugi moraju samo slušati i izvršavati te slijediti zahtjeve ‘’političara” a ostala ponašanja nisu prihvatljiva, nedopustiva su, nerazumna su (dakle zabranjena).

 

2.    Zahtjev za vlašću političara u društvu,  kroz pod-vladavinu prava postao je jednom više ili manje fatalno-tragičnom identitetskom tehnikom politikanizma. Tehnikom kojom se političari služe kako bi se održali na vlasti. Uistinu politikanizam počinje tamo gdje su politikanti (cirkusanti) primarno zainteresirani samo za sebe, za svoj stomak, za vlastitu korist, a ne i za narod (populous) kojem pripadaju.

 

3.  Zaključno  članovi EU politikanizma u uvjerenju svoje posebnosti i izabranosti da Demokraciju i njenu suštinu privatiziraju, da su oni jedini od Foruma globalnih mogula (MMF, Svjetska Banka itd.) određeni prenositelji njihovih poruka, da im je “savjet globalnih mogula” zakletva i jedino jamstvo među ”običnim” pukom da oni i dalje mogu biti oni ”pravovjernici” čija je stalna zadaća biti na čelu drugima, zapovijedati im i od njih tražiti ”slijepu” poslušnost.

 

4.     Oni (klovnovi politike i demokracije)[ klovn=klonirani klaun] koji se u svakodnevnom životu društva i zajdnice žele pokazati, odnosno koji se napadno ističu da su iznad etnosa, da su iznad glasačkog naroda, da mu ne pripadaju po obvezama i ponašanju, da su oni neka posebna, već stoljećima izdvojena društvena kasta za koju ne vrijede odredbe običnih ljudi o životu i međusobnim odnosima.

Dakle tek kad bi bili ponizni (oni traže da drugi budu ponizni kada drugima nadređenima služe), kada bi svoj društveni rad razumijevali kao služenje drugima (zajednici), a ne kao bespogovorno zapovijedanje (transmisija naredbi od globalistički korporativnih diktatora), tek tada bi članovi politikanizma mogli biti od koristi narodu.

Osim poniznosti politikanizam bi trebao usvojiti djelovati u duhu Isusovih postulata (apostolat polisa)

Poslanje kao svoju primarnu aktivnost - imperativ za prihvaćanjem drugoga; poslanje sprječava čovjeka pojedinca da bude okrenut samo sebi i svojim privatnim interesima; ono ga potiče da uvijek mora imati pred očima siromašne, one koji su u potrebi, koji su na rubu društva, koji su odbačeni i izolirani. U stilu služenja drugome kako bi svim članovima društvene zajednice bili od koristi.

Inkluziju  - potreba za radom u zajedništvu, u suradnji s drugima, potreba za timskim radom čak i s onima s kojima se ne slažemo. (ne ekluzivnost)

Moderatost – prihvaćanje odgovornosti za učinjeno bez obzira na dužnosti koje u političkoj hijerarhiji obnašaju pojedinci politički predstavnici; ne-bježanje (neznam, neka institucije rade svoj posao itd.) od odgovornosti, ne biti oportunist, u društvu raditi za boljitak sveukupne populacije kojoj pripadaju.

Darko Tomac, Rab, lipanj 2021.g.





DEMOGRAFSKA KRETANJA HRVATSKE  OD 1955 DO 2020.

Demografska analiza rađena prije početka popisa 2021 a na bazi podataka agencije UN, koje podatke svake godine agenciji dostavljaju sve članice UN.

 




Darko Tomac, Rab, travanj 2021.g.








40. OBLJETNICA UKAZANJA KRALJICE MIRA U MEĐUGORJU


24.6.2021.

Sjetimo se i častimo 40. obljetnicu ukazanja Kraljice Mira u Međugorju. Na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo 24. lipnja 1981. šestero mladih iz župe Međugorje ugledalo je bijelu pojavu s djetetom u naručju. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili bliže. Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović prije točno 40 godina u malenom hercegovačkom selu Međugorju vidjeli su Blaženu Djevicu Mariju. Kao i svake godine 24. lipnja 1981. slavio se blagdan sv. Ivana. Mirjana Dragičević i Ivanka Ivanković odlučile su provesti popodne u šetnji i razgovoru. Ivanki je samo dva mjeseca ranije umrla majka. Djevojke su se prvo zadržale u posjetu jednoj od tetki, rekavši joj da Vicki, ako je vidi, kažu kamo su otišle u šetnju. No, kada se vratila u selo, rečeno joj je da su joj Mirjana i Ivanka poručile da krene prema Perkuši, gdje je čekaju, te je Vicka krenula za njima. No Mirjana i Ivanka odlučile su ići natrag u selo. I tom trenutku Ivanka je osjetila da treba pogledati prema brdu, vidjela je ženu odjevenu u sivu dugu haljinu, a na glavi je imala veo i krunu od zvijezda. Držala je dijete i stajala na oblaku. Dijete je bilo pokriveno velom koji bi povremeno otkrivala. Cijelo vrijeme dozivala ih je da dođu bliže. Uzdajmo se u Blaženu Bogorodicu Mariju koja je i u Međugorju na sasvim poseban način objavila svoju blaženu prisutnost. Neka nas Bogorodica vodi svome Sinu Isusu, neka nas pomaže na našem životnom putu i bude nam moćna zagovornica kod Oca nebeskoga!


BUDI HRABAR / HRABRA



Budi hrabra ispričati svoju priču! Budi hrabar trčati svoj život!

Bog ima naum sa svakim od nas. 
On želi po našem životu
ovom svijetu ispričati jednu novu priču.
Ali on to ne može bez nas.
Zato...
Budi hrabar!
Nemoj odustati od svoje priče.
Drugi je možda neće do kraja razumijeti,
ali za tebe je važno da pričaš svoju priču.
Budi hrabar trčati svoj život. 
Umorio si se?
Odmori se i nastavi trčati.
Pada ti na pamet da nema smisla?
Ti si onaj koji ga trebaš pronaći.
Govore ti da ćeš posrnuti
i da tvoj cilj nije vrijedan tolikog umora?
Presudno je što ti sam sebi govoriš.
Budi hrabar.
Pričaj svoju priču i trči svoju trku.
Bog po tebi želi nešto lijepo reći svijetu.
Utjelovi njegovu volju u svom životu.
Onako kako ti znaš.
Onako brzo (ili sporo) kako ti možeš.
Bog poštuje tvoj ritam,
ali vidi i tvoj potencijal.
Zato te često izaziva.
Budi hrabar!
Izdrži!
Pričaj.
Trči.

Izvor: Facebook (e-duhovne vježbe)





LIK BOGORODICE




Vjernica koja je željela ostati anonimna, podijelila je s nama fotografiju Bogorodice čiji se lik formirao u ognjenoj plazmi na gorućem panju. Svetačke nas slike usmjeravaju na dublje iskustvo naše vjere - ne štujemo slike nego one koje te slike predstavljaju. Neka i ova nesvakidašnja fotografija pridonose našem rastu u vjeri. 

 

ISKUSTVO ISUSOVA UKAZANJA 

 Bilo je to u proljeće 2019 godine.

Svoje iskustvo sam pokušao podijeliti s nekolicinom intimnih prijatelja ali sam primijetio kod njih veliku nevjericu, te o tomu nisam više htio govoriti. U svojoj Uskrsnoj čestitki Mons. Leonardo Beg govorio je o svom mističnom iskustvu pa sam se okuražio da mu povjerim svoje vlastito. Ovo pišem na njegov nagovor.

Sjedio sam jedno popodne zavaljen na kauču, gleda televiziju i čekao ženu da dođe s posla. U jednom trenutku iz desnog gornjeg kuta moje sobe počeo je kuljati sivo-bjeličasti oblak i polako prodirati prema meni. Na otprilike dva i pol metra od mene u oblaku se počeo formirati ljudski lik a iza njega u oblaku se čuo veliki žamor, cika i ogromno veselje i radost. Radost slična iskrenoj djetinjoj radosti ali mnogo, mnogo većeg intenziteta. Počeo sam razaznavati Isusov lik koji se polako primicao k meni. Sivo-bjelkasti oblak je ispunio gotovo cijelu sobu. Na udaljenosti od metar, metar i pol Isusov lik je bio vrlo jasan, naličio je liku s Torinskog platna. Vidio sam u oblaku njegovo poprsje od pasa na gore. Iz oblaka se polako pojavljivala njegova ruka i približavala prema meni. Ispruženim kažiprstom dodirnuo mi je srce. Osjetio sam na grudima lagani pritisak, a srce i dvadesetak centimetara oko srca zahvatila je intenzivna toplina. Kao da srce i oko srca gori, ali to nije stvaralo neugodu, naprotiv. Taj osjećaj topline srca i oko srca trajao je sljedećih pet do šest sati.

Isus je polako povukao ruku k sebi i počeo se udaljavati. Lagano je nestajao njegov lik, vulkan radosti iz njegovog lika i na kraju i sam sivo-bjeličasti oblak.

Dr. sc. Stjepan Murgić, đakon
Buje, 3. svibnja 2021. 




STARA CRKVA JE AUTENTIČNA KRISTOVA CRKVA 


Crkvu je u počecima najviše razvio neoženjeni evangelizator apostol sv. Pavao, a kasnija katolička teologija stoji najviše oslonjena na  dvije noge: na neoženjenog biskupa sv. Augustina i neoženjenog prezbitera sv. Tomu Akvinskog. Ali Krist ne gradi svoju Crkvu na neoženjenoj nego na oženjenoj stijeni - sv. Petru. Crkva je dakle jedan ''konglomerat'' oženjenih i neoženjenih. Od oženjenih apostola na čelu s sv. Petrom preko  oženjenih otaca Stare crkve koju možemo pratiti do 1139. godine, odnosno do Drugog lateranskog sabora kada je ta drevna praksa ukinuta uvođenjem obvezne discipline celibate. Paradoksalno je da oni koji su 1139. godine otpali od autentične Stare crkve smatraju sebe pravovjernima te optužuju druge za otpad, ne shvaćajući da su oni zapravo otpadnici.  Uglavnom, u Staroj crkvi vidljivo ima mjesta i za oženjene i za neoženjene - celibatarce. Drugačije ne smije ni biti, jer se nametanjem jednostranosti narušava drevna praksa Crkve. Ako bi se npr. uvela obvezna ženidba, to bi opet bilo krivo, jer bi se na taj način utrnulo ono što je bila praksa crkve također od davnina, a to je celibatarni način života. Prema tome, služba u Crkvi neovisna je o bračnom statusu koji treba ovisiti o izboru samog službenika. Živjeti nametnutost neke discipline znači živjeti umjetan život Crkve, neprirodan i iskrivljen za one koji bi htjeli živjeti drugačije kad bi im to bilo dopušteno. Posvetio sv. Euharistiju oženjeni apostol Petar ili neoženjeni apostol Pavao, sasvim je svejedno – to je uvijek sv. Euharistija, izvrsni sakramenat našega spasenja. Stvari su zapravo vrlo jednostavne, ali ljudi vole stvarati regule i komplicirati, to im je prirođeno zbog posljedica Istočnoga grijeha. Na taj način stvaraju praksu koja postaje svrha samoj sebi – nešto zapravo besmisleno. Živimo stoga rasterećeni novotarija koju uvode ljudi i držimo se onoga što je Crkva odvajkada živjela. Tako ćemo biti sigurni da živimo na ispravan način i  pronosimo autentičan život Crkve u ovaj svijet, neovisno o malom ili velikom stadu koji takav autentičan nauk slijedi. Ako računamo po godinama, onda Katolička crkva duže živi ženidbeno svećeništvo nego obvezatno celibatarno, jer će se tek 2139. godine navršiti tisuću godina od uvođenja obvezne discipline celibata iz 1139. godine. Prema tome, još je potrebno da prođe 118. godina kako bi obvezni celibatarni svećenici bili po trajnosti svoje celibatarne obveznosti izjednačeni s onim oženjenima (među oženjene uvijek moramo uračunavati oženjenu Stijenu – sv. Petra).  Stara Crkva čini cjelinu kojoj se ne smije ništa oduzeti, jer se time oduzima Crkvi Kristovoj. Kao što bi rekao Malcolm Muggeridge,  ljudi su skloni pogreškama, Isus ih poznaje i ne gaji o njima baš nikakve iluzije. Na kraju, sve su to ipak samo ljudi. Razbježat će se poput apostola. Međusobno će se svađati. Iskrivljavat će njegove riječi i njegov nauk. Ali Isus ih pritom ipak promatra s posebnom nježnošću. Ljudi su nerazumni i nemogući, nedostojni, glupi, ali istodobno i dragi. Predvodnici i prauzori cijele vojske Isusovih budućih sljedbenika: papa, patrijarha, nadbiskupa, biskupa, propovjednika i probuditelja, svetaca i šarlatana, teologa i glosolala, prosjačkih redovnika i monaha, križara i savršenih vitezova, pa čak i piskarala, s njihovom zakašnjelom nadom da mu do nogu mogu prinijeti nekoliko mucavih riječi kao zadovoljštinu. Pa ipak su svi kršćani sjedinjeni u vjeri s Kristom, a i međusobno. Kako je samo važno i karakteristično za ljudska bića, u vrijeme apostola i uvijek: dok Isusove uzvišene riječi, tek izgovorene, odzvanjaju u njihovim ušima, oni se počinju prepirati tko će od njih biti najveći u nebesima. Ali bez padova ne možemo postignuti poniznost, uvidjeti vlastitu nesavršenost, spoznati savršenost i za njom težiti. Isus je Put, Istina i Život. Za njegove nasljedovatelje to znači: onaj tko njega spoznaje zna kamo ide, i zašto ide, i bit će obdaren snagom da stupa tim putem do kraja – gdje ga Isus očekuje. Postoji puno putokaza, ali on sam je Put! Ima raznovrsnih riječi i značenja, ali on je Istina. Postoji i puno načina življenja (celibatarni ili bračni) i umiranja, ali on je pravi Život. U Getsemanskom vrtu Isus je razobličio varku sile. Sjetimo se, kad se pojavio pred Velikim vijećem, pred Pilatom i Herodom, razobličio je varku pravosuđa. Kao izrugani židovski kralj Isus za sve vijeke razobličuje varku vlasti i moći. Bilo je kasnije silnika koji su se  nakon Isusove smrti podizali u njegovo ime, i nije potrajalo dugo a u Rimu se okrunio trostrukom krunom jedan Pontifex, kao Isusov namjesnik na zemlji. I ma kako nečiji autoritet bio apsolutan – u kraljeva ''po Božjoj milosti'', nezabludivih papa, ''svetih rimskih'' i drugih imperatora – uvijek će negdje biti nabacivan upitnik: nije li onaj grimizni plašt samo obična maškara? I ono svjetlucavo žezlo – zapravo jeftini kič? I nisu li oni dvorjani, koji se ulaguju i ulizuju, dvorska svita rugača? Ako Isusa, što nije rijedak slučaj, protjeramo ili potisnemo u katakombe, onda smo na milost i nemilost izručeni svojim gospodarima; svejedno tko su i u ime koje ideologije se očituju kao gospodari i vladari. Jedini protulijek za otrov iz careva lovorova vijenca potječe iz Isusove trnove krune. Samo nas on može spasiti i osloboditi od strahota i ludovanja sile i moći, samo se time ubija žalac moći; samo tu puca njezina neumjerenost i oholost. A za vladare ovoga svijeta, vjerske, političke i ine, svejedno kojom se ideologijom ili ustrojstvom moći zaodijevaju, nema drugog utočišta već da, poput Jude, bježe u noć. Pošto je Isus obračunao s nasiljem, pravosuđem i moći, trojicom apokaliptičkih jahača, trebalo je još i četvrtog jahača zbaciti s konja – smrt. Morao je to izvršiti svojim vlastitim umiranjem, na najstrahovitiji i najsramotniji način, i time pokazati kako smrt nije svršetak, već obnavljanje života.





STATEMENT OF ORTHODOX METROPOLITAN OF VOLOKOLAMSK HILARION, SPOKESMAN FOR THE  ORTHODOX PATRIARCHATE OF MOSCOW 

"I would like to draw your attention to the danger of liberal Christianity. The liberalization of moral standards, initiated by some Protestant and Anglican communities several decades ago and developing with ever-increasing speed, has now brought us to a situation where we can no longer preach one and the same code of moral conduct. We can no longer speak about Christian morality, because moral standards promoted by 'traditional' and 'liberal' Christians are markedly different, and the abyss between these two wings of contemporary Christianity is rapidly growing.
We are being told by some allegedly Christian leaders, who still bear the titles of Reverends and Most Reverends, that marriage between a woman and a man is no longer the only option for creating a Christian family, that there are other patterns, and that the church must be 'inclusive' enough to recognize alternative lifestyles and give them official and solemn blessing. We are being told that human life is no longer an unquestionable value, that it can be summarily aborted in the womb, or that one may have the right to interrupt it voluntarily, and that Christian 'traditionalists' should reconsider their standpoints in order to be in tune with modern developments. We are being told that abortion is acceptable, contraception is agreeable, and euthanasia is better still, and that the church must accommodate all these 'values' in the name of human rights.

What, then, is left of Christianity? In the confusing and disoriented world in which we live, where is the prophetic voice of Christians? What can we offer, or can we offer anything at all to the secular world, apart from what the secular world will offer to itself as a value system on which society should be built? Do we have our own value system which we should preach, or should we simply applaud every novelty in public morality which becomes fashionable in the secular society?
I would also like to draw your attention to the danger of a 'politically correct' Christianity, of a Christianity which not only so easily and readily surrenders itself to secular moral standards, but also participates in promoting value systems alien to Christian tradition.

We are facing a paradoxical situation. British secular politicians who share Christian convictions are concerned about the rising Christianophobia in the UK and initiate a debate on this issue in Parliament, calling for recognition of the country's Christian identity. At the same time the primate of the Church of England calls for 'a constructive accommodation with some aspects of Muslim law.'

I am sure I will be told that Christianity must become more tolerant and all-inclusive, that we Christians should no longer insist on our religion as being the only true faith, that we should learn how to adopt other value systems and standards. My question, however, is: when are we going to stop making Christianity politically correct and all-inclusive; why do we insist on accommodating every possible alternative to the centuries-old Christian tradition? Where is the limit, or is there no limit at all?
Many Christians worldwide look to Christian leaders in the hope that they will defend Christianity against the challenges that it faces. It is not our task to defend Sharia law, or to commend alternative lifestyles or to promote secular values. Our holy mission is to preach what Christ preached, to teach what the apostles taught and to propagate what the holy Fathers propagated. It is this witness which people are expecting of us.

I am convinced that liberal Christianity will not survive for a long time. A politically correct Christianity will die. We see already how liberal Christianity is falling apart and how the introduction of new moral norms leads to division, discord and confusion in some Christian communities. This process will continue, while traditional Christians, I believe, will consolidate their forces in order to protect the faith and moral teaching which the Lord gave, the Apostles preached and the Fathers preserved."

His Eminence, Orthodox Metropolitan of Volokolamsk Hilarion, Spokesman for the Orthodox Patriarchate of Moscow.





MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA
''TEŽI ZA SAMOM PRAVDOM''

Svake godine u drugoj polovici siječnja, kršćanske Crkve na sjevernoj polutci Zemlje, okupljaju se zajedno u molitvi, izričući time svoju nadu u povratak jedinstvene Crkve, kao tijela kojemu je glava Isus Krist. Osmina se slavi od 18. do 25. siječnja, kao razdoblje između blagdana Katedre svetoga Petra (koji se nakon liturgijskih reformi premjestio na 22. veljače) i blagdana Obraćenja svetoga Pavla. Prvi blagdan simbolizira zajedništvo s apostolskim prvakom Sv. Petrom (kojega većina kršćana prepoznaje kao prvog u časti), dok drugi blagdan se povezuje s načinom kako ostvariti to zajedništvo u skladu s poslanicama Sv. Pavla, na temelju kojih je rasla rana Crkva. Južna hemisfera slavi ovu osminu oko Duhova, što je također bremenito svojom simbolikom, a preporuča se ponavljanje ove molitvene osmine u oba vremenska okvira. Uostalom, moliti za jedinstvo kršćana ne treba i ne smije biti jednokratna godišnja djelatnost, već istinska želja svih koji prate put našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.
On je, u svojoj svećeničkoj molitvi, ovako molio: ''Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio'' (Iv, 17, 20-23). Ovaj citat iz Evanđelja po Ivanu stalno je nadahnuće ekumenske molitve kršćana, da svi budemo jedno u Kristu. Svake se godine, međutim, poštuje i dodatna biblijska misao koja tvori okosnicu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.
Ove godine je krilatica osmine ''Teži za samom pravdom''. Radi se o podugačkom starozavjetnom biblijskom tekstu, odnosno Ponovljenim zakonom (Pnz 16, 11-20), koji govori o obnovi vjernosti Savezu kojega je Bog uspostavio na brdu Sinaj s Mojsijem i izraelskim narodom. Veći dio ovoga teksta govori o svetkovinama kojima će narod slaviti ovaj Savez. U biblijskoj tipologiji taj Sinajski Savez (odnosno Stari Zavjet), kojega je Bog sklopio s Izraelcima, ima svoju ''nadogradnju'' kada Isus Krist sklapa Novi Savez (Novi Zavjet) sa cijelim čovječanstvom. Nekoliko puta je Izraelcima rečeno: ''Proveseli se na svoj blagdan ti, sin tvoj, kći tvoja, sluga tvoj, sluškinja tvoja, levit i došljak, sirota i udovica što se nađe u tvome gradu'. Ovdje je jasno da se radi o veselju zajednice, pa čak i onih koji se smatraju strancima: naposljetku, svi smo mi braća i sestre u Kristu! Pomalo neočekivano, ovaj odlomak Ponovljenog zakona završava o imenovanju sudaca i govoru o pravdi. Gozba ovdje nije prisutna radi puste fizičke gladi i žeđi, već je obilježje gladi za Božjom pravednošću i za čvrstim Savezom kojega će kasnije ustanoviti sama utjelovljena Riječ – Isus Krist.
Sve to, dakako, treba sagledavati u okviru našeg vremena i naše svakodnevice. Kud god se okrenemo, nailazimo na nepravdu, nesreću, ekstremizam, ratove, terorizam. Sijanje straha i kultura smrti izvire iz svih medija, nesloga i rasipanje zajedništva svakodnevna su pojava ne samo u nekom gradu ili regiji, već i u vlastitim obiteljima. Ove godine je temu sastavilo udruženje Rimokatoličke i reformirano-evanđeoskih crkava u Indoneziji. Ovo je najmnogoljudnija muslimanska zemlja na svijetu i kršćana nema puno, ali upravo je ta činjenica pripomogla zbližavanju kršćanskih zajednica. Uz sve poteškoće koje kršćani kao manjinska vjerska skupina u Indoneziji imaju, čini se da upravo ova zemlja može podariti neke filozofije suživota. Zemlja iznimnih zemljopisnih, kulturnih i vjerskih različitosti počiva na načelu Pancasila i krilatici Jedinstvo u različitosti (Bhineka Tunggal Ika).
I naša Ortodoksna provincija Svetog Kristofora, unutar Starokatoličkog patrijarhata, živi u posvemašnjem uvjerenju kako je jedinstvo Crkve nužnost. Tomu pridonose naši svakodnevni kontakti s vjernicima i svećenicima drugih kršćanskih crkava, ali i plodonosan rad naših duhovnika. Nadbiskup msgr. dr.sc. Leonardo Beg je u svojoj knjizi ''Sanator ekumenske euharistije'' izlaže istraživanje i traženje načina na temelju kojega bi se kršćanske Crkve mogle sporazumjeti i sjesti za isti euharistijski stol te zajednički slaviti Euharistiju. U tu svrhu msgr. Beg daje predivnu euharistijsku molitvu koju mogu moliti svi kršćani podjednako, a koji prihvaćaju pravila i ekumenske sabore stare Crkve i apostolsku sukcesiju svećenika. Biskup Slovenije in spe i tajnik za ekumenizam i međureligijski dijalog Starokatoličkog patrijarhata msgr. dr.sc. Ivica Križ napisao je knjigu znakovitog naslova ''Dijalog ili…'' u kojoj upozorava na teološke i povijesne posljedice nedjelovanja prema jedinstvu i zajedništvu na primjeru Bosne i Hercegovine. U njemačkom Regensburgu na polju utjecaja klera u povećanju uloge religije u rješavanju sukoba, osobito u vidu zloupotrebe religije, doktorat piše autor ovih redaka i tajnik nadbiskupa i metropolita Autokefalne ortodoksne crkvene provincije Sv. Kristofora don Vedran Obućina. Time se naš starokatolički kler predaje ekumenskom dijalogu s teološkog stava, ali i mističnog povezivanja s braćom kršćanima u molitvi, meditaciji, duhovnim vježbama. Oba pristupa su važna kako bismo zajedno hodili kroz vjeru u nadi Božje pravednosti.

don Vedran Obućina
Regensburg, 11. siječnja 2018.




CRKVA IZMEĐU MODERNIZMA I TRADICIJE 


Mnogi se svećenici zasigurno pitaju kako održati relevantnu kongregaciju koja dolazi redovito na bogoslužja, idealno više od tri puta godišnje za velike kršćanske blagdane. S tim povezano, treba li potraga za relevantnošću i brojevima imati prednost pred tradicijom i kako ta potraga može utjecati na sam smisao Crkve?
Vjerski vođe, ne samo u kršćanstvu, prečesto se okreću prihvaćanju modernog pristupa bogoslužju, koje ima oznaku duhovnog zdravlja, pa čak i konzumerizma. Ovakvo djelovanje se može osobito vidjeti u gotovo univerzalnom prihvaćanju retorike samopouzdanja, pri čemu se vjernici osjećaju dobro nakon što napuste crkveni prostor. Ujedno se duhovnici suočavaju sa željama vjernika, osobito onih mlađih, koji traže razgovore o osobnom Bogu koji ima velik interes o svakom obliku ljudskih pitanja, a ne o tradicionalnom Bogu koji pruža milost svim ljudima. Krist se tako uvijek pojavljuje kao Onaj koji donosi ljubav, sreću i oprost svima. Zar smo zaboravili riječi vlastitog Vjerovanja, koje ponavljamo na svakoj svetoj euharistiji: „…i opet će doći suditi živima i mrtvima“. Svakoga od nas čeka sud. Svakako pitanje za zamisliti se, a ne tražiti bezbrižnost i sreću nakon euharistijskog slavlja. Nedavno sam u razgovoru s nekolicinom vjernika spomenuo kako bi svaka kuća ili radni stol trebao imati jednu maketu ljudske lubanje kao memento mori. Podsjetnik na smrt ne služi opomeni za jedan dan kada ćemo napustiti ovaj svijet: to je podsjetnik koji nam svakog dana govori da smo bliži smrti. Drugim riječima, odumiremo svakog dana. A od očaja pred time nas spašava naša vjera. To svakako nije misao koju žele prihvatiti oni koji se samoidentificiraju kao „duhovni, ali ne religiozni“.
Živimo u krajnje solipsističkom dobu, okorjelom u kratkim sposobnostima održavanja pažnje i trenutačnom donošenju odluka. Svećenici bi se morali suočiti s tom stvarnošću. Jedna od najmoćnijih stvari vjerske tradicije jest podsjetnik na našu malenost u svemiru. Sudjelovanjem u obredima stoljećima starim može nas razriješiti tih solipsističkih briga svakodnevice. Tjeraju nas na usporavanje i razmišljanje ne samo o tome što radimo, već zašto to radimo. Povratak tradicionalnim vidovima bogoslužja kao što su molitve i glazba, namjesto ponekad prečestih suvremenih pjesama i modernih instrumentalnih pratnji, često ima svoj terapeutski učinak za dušu u vidu tradicionalne kontemplacije. Napori za „modernizacijom“ kršćanskog bogoslužja temelji se na trajnoj predrasudi, pretežito među mlađim generacijama, kako su svećenici neopušteni i djeluju u legalnim i hladnim institucijama koje više nemaju privlačnost. No, svećenici nisu ovdje da tretiraju vjernike kao terapeutske pacijente ili kao konzumente koji traže svoju dozu samouvjerenosti i sreće, već su tu da pomognu vjernicima u oblikovanju njihovog odnosa s Bogom.
Ironija našeg doba jest da izbjegavamo pričati o grijehu, ali smo utopljeni u osuđivanje. Posebice je to vidljivo na društvenim medijima, s obzirom da više ne možemo normalno komunicirati licem u lice. Umjesto toga, Crkva traži od vjernika da propitaju vlastite ljudske slabosti i utjecaj njihovog djelovanja na druge tijekom godine. Po mojem iskustvu kao kratkotrajni svećenik, mlađe generacije su osobito gladne razgovora o smislu i posljedicama njihovih osobnih interakcija. Ohrabrivanje takvih razgovora u crkvi, unutar konteksta tradicionalnog bogoslužja, ne umanjuje učinak vjere – upravo suprotno! Također je pogreška predmnijevati da su mlađe generacije protivne tradicionalnom bogoslužju. Korak naprijed nije u inzistiranju ili očuvanju tradicije kao potpuno statičnoj stvari niti konzumeristički se odnositi prema vjernicima. Put naprijed jest u obrazovanju i aktivnom nastojanju razumijevanja svoje vjerske tradicije i stvaranje mogućnosti za učenje o tradiciji i razlozima zašto ih trebamo očuvati. 

don Vedran Obućina
Rijeka, 5. listopada 2018.



ZAŠTO SVEĆENIK MORA NOSITI KOLAR? 


Nekoć je sve bilo lakše. U selu ili gradu, svećenik se lako prepoznao jer je nosio dugačku crnu reverendu ili redovnički habit. Danas je moguće vidjeti svećenike u blizini crkve ili na vjerskim događajima u crnom ili sivom odijelu s kolarom. Upravo je kolar postao nekako simbolom mnogih kršćanskih crkava. Bijeli ovratnik na crnoj reverendi regulirao je još 1624. godine rimski papa Urban VII., a protestanti su tada stvorili i svoju vrstu ovratnika kako bi se razlikovali od rimokatoličkih svećenika. Međutim, upravo je iz protestantske tradicije došao današnji pomični ovratnik. Što zapravo kolar predstavlja? On je simbol svećenikove posvećenosti Bogu i pokazatelj njegovog odabira. Nošenjem kolara svećenici pokazuju svijetu svoju potpunu predanost Bogu, a njegova relativna neudobnost je svojevrsna pokora i podsjetnik kako je svećenik nasljednik apostola i time vidljiv znak Isusa Krista u svakodnevnom životu.
U posljednje vrijeme, međutim, sve je više svećenika koji ne nose kolar čak ni u svoje „radno vrijeme“ odnosno u vrijeme kada su u doticaju s ljudima. U nekim situacijama, istina, kolar možda nije najprigodniji ili se može krivo tumačiti. Ti bi trenuci za svećenika morali biti vrlo rijetki, ako ne i izvanredni. Ovih dana slušamo o vijestima iz Sjedinjenih Država gdje se odvijaju žestoke rasprave o seksualnim skandalima u Rimokatoličkoj crkvi. Mnogi svećenici ne žele nositi kolar kako ne bi bili predmetom optužbe, a neki su nažalost i napadnuti. Puno njih je doista i maknulo kolar u svom svakodnevnom radu.
U tome su u krivu. Prijetnja može postojati, kao i veći zahtjevi od svećenika koji prolazi ulicom. I autoru ovoga članka se nebrojeno puta dogodilo da ga netko zaustavi i priupita neko teško pitanje ili zamolbu na koju nije mogao odmah odgovoriti. U Sjedinjenim Državama je zasigurno ovih dana još i teže, s obzirom na stvarne fizičke prijetnje svećenicima. No, moramo znati da je prepoznavanje svećenika putem kolara znak nade i prisutnosti Krista za vjernike. Putem kolara ljudi se ohrabre, zatraže ispovijed ili neki drugi sakrament, ili jednostavno dobiju želju za molitvom. Kolar također pokazuje namjere svećenika, te se od njega mogu očekivati točno određene stvari.
Kolar disciplinira svećenika, ali i ljude. Baš kao što svećenik u kolaru neće psovati, tako će utjecati na bogobojazno ponašanje i osoba u svojoj neposrednoj okolini. Vjernicima može proći kroz misao pokajanje za određena djela. Tako je svaki trenutak u kojemu svećenik nosi kolar blagorodan za pobožan narod. Kolar nadahnjuje druge na umjereno oblačenje, rječitost i djelovanja te ih podsjeća na bogoštovlje. Svećenik, dakako, ne mora biti lišen svoje osobnosti. Može biti i veseo i ozbiljan, ali prije svega mora biti primjer drugima. Stoga je kolar potreban izazov u vrijeme utapljanja u moralnoj nečistoći, sugestivnom oblačenju, blasfemičnom govoru i skandaloznom djelovanju. Kolar ujedno spašava svećenika od vlastitih moralnih izazova, posebno onih seksualnih, te ga podsjeća da je ovdje kako bi bio svjedok Isusa Krista, Velikog Svećenika. S bratskom iskrenošću, ovo svakako nedostaje onim kršćanskim crkvama koje su u potpunosti odbacile nošenje klerikalne odjeće.
Gledano prema kanonskom pravilniku, crkveni zakoni traže od duhovnika nošenje klerikalne odjeće. I ovdje ima simbolike. Nošenjem svećeničke odjeće i odbacivanje dodatne odjeće, svećenik pokazuje prihvaćanje primjera našega Gospodina i materijalnog siromaštva. Nije svećenik taj koji bira odjeću – Crkva mu ju određuje. Ponizno prihvaćanje crkvenih odredbi za nošenjem kolara pokazuje zdravu poniznost i odgovornost crkvenim vlastima , sukladnu volji Krista izraženoj kroz Crkvu.
Najzad, kolar može podsjetiti svećenika da on nikad u 24 sata nije ne-svećenik. Ako nosi drugu odjeću, uz onu klerikalnu, lako se može dogoditi da vodi dva životna stila ili razvije dvije osobnosti. Odjeća ne čini čovjeka, a pogotovo ne svećenika, no kolar je jednostavan dodatak koji može svećenika opominjati na sakrament Svetog Reda. U tom smislu, svećenik više ne posjeduje svoj život. On pripada Bogu na poseban način i cijeli svoj život je posvetio služenju Njemu. Svako jutro i svaka večer, svaki časoslov u reverendi, podsjeća ga na svoj status, a nošenje svećeničke odjeće dodatno daje na znanje svima koji ga vide da Bog i dalje djeluje na ovome svijetu.

don Vedran Obućina
Rijeka, 12. rujna 2018.



ZAŠTO JE CRKVA SVETA?


Sve više svećenika, mahom Rimokatoličke crkve, dolazi na naslovnice medija zbog svojih seksualnih i financijskih skandala. S time je sve teže shvatiti riječi našeg Vjerovanja koje na kraju kažu: ''Vjerujem u jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu''. Gledajući na ove skandale, teško se složiti s Vjerovanjem. No, valja uvijek razlikovati svećenike, grješne ljude, od Crkve kao zajednice vjernih. Crkva je, kako nam otkriva Evanđelje ove nedjelje, sveta u svom nastanku, cilju, načinu rada i plodovima koje donosi.

Prvo, Crkva je sveta u svom podrijetlu. U nedjeljnom evanđelju Isus objašnjava svoju misiju zapanjujućim riječima: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!" (Iv 6, 53). Isus je došao iz Betlehema, grada čije ime znači "kuća kruha". Promijenio je vodu u vino kao svoje prvo čudo i množio kruhove kao jedino čudo koje se pripovijedalo u svakom Evanđelju. Najavljuje Euharistiju kao krajnji ispit svojih učenika, nakon čega su mnogi napustili njega i odlučili ga izdati. Utemeljio je Euharistiju kao svoj posljednji čin prije svoje muke i smrti. Njegov je bok prolio krv na križu, a nakon što je ustao od mrtvih, upoznao je svoje učenike na putu, razlomio kruh s njima i onda nestao, ostavivši svoju pravu nazočnost u Euharistiji. Euharistija je jednako važna za život Crkve kao i za osnivače. Crkva izvlači svoj život iz Euharistije.Ovo je prvi razlog zašto je Crkva sveta: jer je počela iz srca Isusa Krista, dopirući do svijeta kojemu daje svoje tijelo i krv.

Drugo, Crkva je sveta u svojoj svrsi. "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan", kaže Isus (Iv 6, 54).  Svrha Crkve je posvećenje duša. To vrijedi i za Crkvu, iako je sastavljena isključivo od grešnika (osim Marije). Crkva postoji kako bi postigla ono što pronalazimo u Drugoj poslanici Efežanima: "Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!“ (Ef 5, 15-20). Čitava je svrha Crkve da reformira grešnike i ozdravlja žrtve grijeha. Za svakog grabežljivca koji je Crkvu koristio za grješne svrhe, postoje tisuće duhovnih iscjelitelja koje sam Krist koristi da bi nam preko Crkve oprostio, obnovio i osvježio.

Treće, Crkva je sveta u sredstvima koja ona koristi. Primarni način na koji nas Krist posvećuje u Crkvi je kroz sakramente, osobito ispovijed i Euharistija. Krajnji blagdan Crkve je Euharistija, gdje primamo samog Isusa Krista u konačnom sakramentu, koji ima moć da nas promijeni. "Jer moje je tijelo istinska hrana, a moja krv je istinsko piće", kaže Isus.

Četvrto, Crkva je sveta u svojim plodovima. Glavni "plodovi" Crkve su njezini sveci –bili oni kanonizirani ili ne.

Crkva je sveta u svom podrijetlu, njezinoj svrsi, njezinim sredstvima i plodovima - i može biti sveta u svakom našem životu iz istih četiri razloga, počevši od ove nedjelje u Crkvi putem pričesti.

don Vedran Obućina
Rijeka, 17. kolovoza 2019. 



SLOVO UZ SPOMENDAN SVETOGA BENEDIKTA 

Nedavno smo proslavili Svetu Braću Kirila (Ćirila) i Metoda, suzaštitnike Europe, a Sveti Metod je ujedno i svetac zaštitnik Ortodoksne starokatoličke provincije koja obuhvaća srednjoeuropske države Slovačku, Češku i Poljsku. Ujedno je zaštitnik Pravoslavno-starokatoličkog vikarijata za Republiku Srbiju, koji se nalazi unutar naše Ortodoksne starokatoličke provincije Svetoga Kristofora. Jedanaestog srpnja, pak, slavili smo spomendan svetoga oca Benedikta, zaštitnika Europe. Stoga ćemo ovdje prenijeti riječi molitve Sv. Benediktu za zaštitu našeg kontinenta i potom se prisjetiti njegovog načina života:


''Sveti Benedikte, koji si životnom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio Europu u blagoslovljenu zemlju kršćanske vjere i jedinstva; koji si odgojio ljude i narode za djela ljubavi i blagodat mira; koji si otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog Evanđeljem, vrati se Europi i svijetu svjetlom svojih ideala. Vrati današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim riječima. Budi nam i danas bliz svojim nebeskim zagovorom da europski narodi nađu i sačuvaju putove reda, pravednosti i bratskog zajedništva. Amen.'' 

Svetac ranog šestog stoljeća još uvijek sjaji kao jedan od najblistavijih svjetala zapadne kulture. Pa ipak, od svih stvari koje se s pravom mogu reći o njemu, ponekad se najočitijije propušta. Kad se mladi svetac našao sam i zbunjen, što je učinio? Benedikt je izabrao drugačiju mogućnost, umjesto da prihvati život gorčine, ili se pridruži razočarenju svojih dana, ili dopuštajući da se osvaja mrak i pokušava preuzeti svoj život. Povijesni zapis, precizan u pripovijedanju Benedikta, govori o spoju istočne eremitičke i monastičke tradicije i njegovu naknadnu formalizaciju zapadnog monaštva svojim dobro uravnoteženim i poznatim Pravilom, koji opisuje strukturu, odgovornosti i sklad monaške zajednice. 

Također je prikladno napomenuti Benediktovu revnost s kojom je radio u stvaranju samostana diljem Italije, što je dovelo do stvaranja samostana diljem Europe i na kraju cijelog svijeta. Premda se ova priznanja trebaju s pravom vrednovati i ispravno priznati, vrijedno je istaknuti da se najočitija i najdojmljivija stvar o ovom svecu često previdi ili ne ocjenjuje, to jest ono što je učinio s neželjenim događajima koje nije mogao razriješiti. Benedikt je bio iz bogate i poznate obitelji. Odrastao je ubrzo nakon raspada velikog Rimskog Carstva, a njegov život bio je okružen kaosom koji prati takav monumentalni kulturni šok i preustroj. Unatoč društvenoj nestabilnosti, udobnost Benediktove obitelji pružila mu je relativno normalno djetinjstvo i iskustvo života. I tako, kad mladi Benedikt odlazi u Rim za njegovo obrazovanje, bio je zaprepašten poremećajem i previranjem u društvu, licemjernošću i korupcijom svojih vođa. Našao se egzistencijalno nezadovoljan i potpuno nesretan. 

Što je učinio Benedikt? Suočen s melankolijom, koju mnogi u našem danu osjećaju u svakodnevici koja se ne može kontrolirati, od razvoda i nedjelovanja obiteljske zajednice, nezaposlenosti i ovisnosti o opijatima, osobnog duga i slabe zdravstvene zaštite, povećanja troškova i pravnog statusa, Benedikt je odgovorio načinom koji su mnogi kasnije slijedili. Unatoč svim svjetovnim opcijama, Benedikt je odlučio odbaciti prevladavajuću tamu, uvesti dobrotu u svoje srce i odmaknuti se od kaosa. Je li time ovaj svetac sve napustio i samo pobjegao? Je li otišao razočaran i ljutit u srcu? Možda je Sveti Benedikt jednostavno odustao i maknuo se? 

Mladić je napustio Rim i otišao u planinski kraj Subiaco, samo nekoliko kilometara izvan Vječnoga grada, ne predaleko ali ni preblizu. Kad je stigao u Subiaco, Benedikt nije htio započeti masivnu protureformu u društvu. Nije razmišljao o zasnivanju redovničkog reda za očuvanje i stabilizaciju civilizacije. Ne, ovo je stiglo kasnije i razvilo se kao posljedica onoga što je Benedikt doista tražio u Subiacu. U pećini, u tradiciji istočnih monaha eremita i cenobita, koje je tako nadahnuo Sveti Pahomije, a koju i danas posjećuju mnogi hodočasnici, nalazi se jednostavan mozaik na podu. Tamo je odgovor svih Benediktovih pitanja: PAX.    

Benedikt je tražio mir za svoju dušu, mir sa stvaranjem, mir sa svim ljudskim bićima i mir s Bogom. Nije pobjegao od ''zlog svijeta'', ali je zakoračio u stranu kako bi postao instrument Dobra. Nije u njemu bilo bijesa ili ogorčenosti, već blaga duša koja traži pravednost i mir. Nije napustio svijet, već ga je ponio u svojem srcu i svoj život posvetio miru i svetosti. Nije napustio ljudsku zajednicu, već je pratio drugačiji put i ponudio ga drugima. U našem vremenu, kada ljudi emotivno i fizički pate zbog zala svijeta, Benedikt može biti model potrage za unutarnju harmoniju. Kada se život čini sastavljen od razočaranja i nesigurnosti, Benediktov put prema miru je blagodat. A kada neki od nas razmišljaju o samoubojstvu ili ovisnosti kako bismo razriješili bol i patnju, Benediktova potraga za mirom koju je pronašao i slavio u Bogu, daje nam novi život.   

Zašto je potrebno odvojiti se od svijeta da bi se ovo postiglo? Nije ovo poziv da se svatko zamonaši: uostalom, i autor ovog članka nije monah već dijecezanski svećenik. No, s vremena na vrijeme, potrebno je da se odvojimo od svijeta kako bismo postigli razinu razgovora s Bogom koja će biti blagotvorna. Sveti Makarije Veliki je rekao: ''Glavna je zadaća monaha ući u svoje srce''. Uistinu, u našim srcima naći ćemo Boga. Zato su benediktinci i prihvatili sveopću molitvu Isusa Krista koja održava smjernost pri molitvi: ''Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku''. Sveti Ivan Kasijan kaže: ''Cilj monaha i savršenstvo srca sastoji se u neprestanoj postojanosti u molitvi'', a ova kratka molitva se može ponavljati što češće kroz dan sve dok postane neprestana u našoj nadi i ufanju da jedinstvo Presvetog Trojstva uđe u naša srca i duše.   

Na kraju, prisjetimo se i proslova Oca Benedikta: ''Poslušaj, sinko, pouke učitelja i prikloni uho svog srca; spremno primi savjet dobrohotnog oca i uspješno ga provodi u djelo. Tako ćeš se naporom posluha vratiti onome od koga si se udaljio svojim nehajnim neposluhom. Otvorimo svoje oči božanskome svijetlu i pažljivim uhom poslušajmo opomene što nam ih Božji glas svaki dan dovikuje: Danas glas mu poslušajte, ne budite srca tvrda''

don Vedran Obućina
Rijeka, 9. srpnja 2018.



MOGU LI KRŠĆANI RJEŠAVATI PROBLEME SVIJETA VRAĆANJEM U PROŠLOST?

Svijet Zapada, a posebice Europa zapali su u razdoblje svojevrsne vjerske apatičnosti uslijed snažne ateizacije društva. U postkoncilijarnoj crkvi je došlo do slabljenja redovništva, s obzirom na to da je Drugi vatikanski koncil više govorio o mjestu religijskih redova unutar institucionalne crkve nego o njihovoj specifičnoj ulozi, osobito nakon što su mnoge društvene usluge preuzele sekularne političke vlasti. Novi pokreti, prije svega oni katolički kao što su Zajedništvo i oslobođenje, Opus Dei, Sant’Egidio i Pokret fokolara, označuju doba u kojemu kršćanski laici preuzimaju uloge negdašnjih vjerskih redova, zbog čega ih katolički kler poziva na učešće u cijeloj crkvi, kako bi prevladala dominacija klerikalnog sustava. U tom se očituje crkveni izazov spram pluralizma, osobito u vidu odnosa prema liberalizmu, odnosa crkve i društva te redefiniranja kršćanstva u sinodalnom procesu. Nasljedstvo konstantinovske crkve, odnosno teološkopolitičkog modela odnosa između političke i religijske moći u obliku saveza religijskog i političkog (kao što je pravoslavna simfonija), središte je rasprave u kojoj Crkva danas odbacuje konstantinovsku tradiciju, ali ne u smislu pretvorbe u tehnokratsku organizaciju, jer Crkva sebe i dalje vidi kao posljednji bastion protiv uništenja države blagostanja, protiv turbo-kapitalizma i radikalne individualizacije ljudskog života.

Složenost ovog novog doba navela je neke crkvene zajednice na protuliberalne stavove. Novi protuliberalizam proizlazi iz starog iskušenja: nostalgije. Protivnici trenutačnog liberalnodemokratskog sustava imaju san o novom kršćanstvu koji će vratiti crkvu na položaj službene dominacije koju provodi država. Oni su alergični na pluralizam, osobito kulturne i vjerske. Postoji nešto toga u programu Trumpa i desničarskim vladama sada na vlasti u Italiji, Austriji, Mađarskoj i Poljskoj, kao i u Bavarskoj. Nedavni susret kardinala Raymonda Burkea i novog talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija, govori o tom usuglašavanju. Salvini je poznat ne samo zbog prijetnji neustavne represije policijskih i državnih prava na migrante u Italiji, već i zbog toga što je Benedikt XVI. još uvijek njegov jedini papa.

Neki ljudi u Europi i Sjedinjenim Državama još uvijek nisu prihvatili da sada živimo u svjetskoj crkvi koja predstavlja povijesni razvoj izvan srednjovjekovnog kršćanstva. Stanje odbijanja onih koji i dalje vjeruju da je povratak kršćanstvu moguće kroz njegovo vraćanje u srednjovjekovlje potaknuto je mnogim čimbenicima, a osobito: povratak mitova da je cijela kategorija svjetovnoga liberalni izum, mit koji govori da svijet "jednom, nije bio svjetovni". To je protivno kršćanskom vjerovanju, koje jasno kaže da je Bog stvoritelj ''svega vidljivoga i nevidljivoga''. Svijetu, dakako, treba više duhovnosti, ali one osobne a ne institucionalne (političke) prevlasti klerikalizma. A legitimitet tih novih protuliberalnih kršćana počiva na njihovom poboršništvu populističkom bijesu, s namjerom nadilaženja aktualnih političkih izazova s ​​povratkom u prošlost. Pod prijetnjom dolaska azijskih, afričkih i južnoameričkih kršćana, europski protuliberalni kršćani smatraju da je kršćanstvo izgubilo svoju bitku sa svijetom i rješenje je u povlačenju u politički prisne snage ili potpuno odbacivanje svjetovnog kao što je to vidljivo u Benediktovom putu ili raznim drugim inačicama laičkog kvazi-redovništva. I dok je liberalizam često klopka koju valja pošteno promisliti i pronaći put prema boljem i više kršćanskom svijetu, tvrdolinijaši često ne vide da su očito manjina ne samo u europskim okvirima već i u svjetskom kršćanstvu, prije svega prema svojoj braći i sestrama kršćanima koje odbacuju jer su etnički različiti ili ne-europski.

Njihovo snažno odbacivanje Drugog vatikanskog koncila i povratak u idealiziranu prošlost nosi sa sobom još jednu prijetnju: nepoznavanje povijesti. Politički vladari su ponekad u svoj svojoj iskrenosti namjeravali zaštititi crkvu, ali je daleko češće da su to radili uz nanošenje duhovne štete i opasnost za crkveno preživljavanje. Odbijanje učenja iz povijesti izgleda kao problem za crkvu sada, baš kao što je to bilo 1962. Moramo priznati da globalni poremećaji sadašnje dobi izravno izazivaju neke od pretpostavki Vatikana II i drugih crkvenih dokumenata raznih denominacija. Na primjer, kad se u zbornim dokumentima raspravlja o nasilju, oni se nikada ne odnose na vjersko nasilje. U tom smislu, kršćanske crkve radikalnu rekontekstualizaciju. U suprotnom ispada kako su u prošlosti svi bili za puni uspjeh kršćanske ideje i život i za pravilnu vjersku slobodu. U nekim dijelovima svijeta gdje kršćanstvo nekada je bila jedina religija ili glavna, ali je sada manjinska religija, pa teže obnovi idealiziranog kršćanstva.

Vraćanje u srednji vijek nije samo praktična nemogućnost - osobito na "globalnom jugu" gdje se kršćanstvo sada povećava. Također je, i ne manje važno, teološka nemogućnost. Kršćanska teologija u dvadesetom stoljeću nije bila prvenstveno povratak srednjovjekovnim izvorima, pa čak ni crkvenim očevima; to je prije svega povratak na primjer samoga Isusa. Da bi taj primjer ozbiljno bio prihvaćen potrebno se oduprijeti bilo kakvom nametanju kršćanstva. Kršćanstvo je često ostavilo pojedincu premalo prostora za samoodređenje - premalo izbora, na primjer, o tome hoće li se i s kime oženiti. Prečesto se pretpostavljalo da su najvažnije odluke o životu osobe bile najprikladnije za njega od strane obitelji, zajednice, crkve ili države. Tu se onda moramo pitati čemu služe riječi crkvenih otaca kao što je Sveti Pahomije (osnivač cenobita) koji kaže: ''Ako smo Hramovi Božji, Božja će riječ prebivati u nama i poučavati nas iznutra'' ili kad Izak Sirac govori: ''Teži za time da uđeš u riznicu, to jest u svoju nutrinu, i tu ćeš otkriti nebesku riznicu, jer to je jedna te ista riznica''. Ovo nije poziv na radikalnu atomizaciju i individualizaciju društva, već poziv na duhovnost istinskog Kristovog primjera, a ne licemjerstvo skriveno iza zakona. Uostalom, sam Sveti Pavao govori u Poslanici Galaćanima: ''Ono što želim reći je ovo: dok je nasljednik dijete, ne razlikuje se od roba iako je vlasnik svega. Pod nadzorom je čuvara i upravitelja do vremena koje je odredio njegov otac. Na isti smo način i mi, dok smo bili djeca, robovali beskorisnim pravilima ovoga svijeta. Ali kad je nastupilo pravo vrijeme za to, Bog je poslao svoga Sina kojeg je rodila žena i koji je bio podložan Zakonu, kako bi Sin mogao otkupiti one koji su pod Zakonom i učiniti ih svojom djecom''. Drugim riječima, jedini Zakon jest onaj koji nalazimo u primjeru Isusa Krista i afektivnom doživljaju Boga u svojoj nutrini.

Kršćanski učenjaci su također pružili teološku podlogu za ratove religije, razlog koji je sada očigledno nepomirljiv s kršćanskim naukom. Konačno, kršćanstvo se oslanjalo na identifikaciju katolicizma s europskom civilizacijom. Ali ne mora biti vjernik europski da bude katolik, niti katolik da bude europski vjernik; činjenica koja postaje očitija svakom minulom godinom. Onaj pridjevak ''rimo-'' više nije bitno obilježje katoličkog kršćanstva - ako je ikad bilo. Teologija Vatikana II ukazuje na Kraljevstvo Božje, a ne na crkvu zaštićenu političkom, ustavnom, društvenom ili kulturnom ustanovom. To je sve očitije i u pravoslavlju, a tradicija je naše Ortodoksne starokatoličke crkve upravo borba protiv takvog oblika državno sponzoriranog klerikalizma.

Nema sumnje da kršćanstvo i dalje treba postaviti političku teologiju koja može rješavati svjetovnost, opasnosti populizma, nejednakosti, klimatskih promjena i transhumanizma, među ostalim prešutnim pitanjima. Potrebna je nova teologija općeg dobra koji je primjerena problemima i mogućnostima našega vremena (istinski aggiornamento). To je teško u oživljavanju prethodnog kršćanstva, odnosno primjene takvog prošlog razvoja Crkve. Stara Crkva je dala u svojim saborima zasade i dogme naše svete vjere, a na nama je da ju provedemo u djelo unatoč svim preprekama i iskušenjima. Jer to je, najzad, pravo kršćanstvo i življenje Kristove kerigme.

don Vedran Obućina
Rijeka, 2. srpnja 2018.




O SAMOUBOJSTVU



Nedavni suicidi modne dizajnerice Kate Spade i slavnog kuhara i pisca Anthonya Bourdaina, kao i generala Slobodana Praljka podsjetili su nas da čak i za bogate, život može postati previše bolan da bi ga podnijeli. Tužna istina je da stope samoubojstava rastu u cijelom svijetu. U posljednjem je desetljeću stopa samoubojstava povećana je za gotovo 30 posto, a žene i tinejdžeri posebno su pogođeni. Etika samoprouzročene smrti povijesno je bila važno područje razmišljanja svjetskih religija. Mnoge svjetske religije tradicionalno osuđuju samoubojstvo jer, kako vjeruju, ljudski život temeljno pripada Bogu.

U židovskoj tradiciji, zabrana samoubojstva potječe iz Postanka 9, 5, koja kaže: "A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život". To znači da su ljudi odgovorni Bogu za izbore koje čine. Iz ove perspektive, život pripada Bogu i nije naš. Židovski građanski i vjerski zakon, Talmud, samoubojicama nije dao rituale i tretmanu tijela kao u slučaju drugih smrtnih slučajeva, poput ukopa na židovskom groblju, iako to danas nije slučaj.
Slična perspektiva oblikovala je kršćanska učenja o samoubojstvu. Augustin Hippo, ranokršćanski biskup i filozof, napisao je da je "onaj tko se sam ubije također čini ubojstvo." Zapravo, prema Katekizmu Pija X, koji je kompendij katoličkih uvjerenja nastao početkom 20. stoljeća samoubojicama bi trebalo odbiti kršćanski ukop – no, to je zabrana koju Rimokatolička crkva više ne prakticira. Talijanski pjesnik Dante Aligheri, u "Paklu", ekstrapolira tradicionalna katolička uvjerenja i stavlja one koji su počinili grijeh samoubojstva na sedmu razinu pakla, gdje postoje u obliku stabala koja bolno krvare kad su rezani ili obrezani.

Prema tradicionalnim islamskim uvjerenjima, sudbina onih koji umru od samoubojstva je podjednako strašna. Hadisi, ili izreke, pripisani proroku Muhammedu upozoravaju muslimane da ne čine samoubojstvo. Hadisi kažu da oni koji se ubijaju pate u paklu gdje će nastaviti nanositi bol na sebi, prema načinu samoubojstva. Ovo je zanimljiva stavka vjerovanja, s obzirom na proširenu praksu samoubilačkih napada koji ponekad imaju podršku među nekim islamskim učenjacima.

U hinduizmu samoubojstvo se odnosi na sanskrtsku riječ "atmahatya", doslovno znači "ubojstvo duše". "Ubojstvo duše" proizvodi niz karmičkih reakcija koje sprečavaju dušu da dobije oslobođenje. Zapravo, indijski folklor ima brojne priče o onima koji su počinili samoubojstvo. Prema hinduističkoj filozofiji rođenja i ponovnog rađanja, dok se ne reinkarniraju, duše ostaju na Zemlji, a ponekad i napastuju žive. Budizam također zabranjuje samoubojstvo ili pomaganje i poticanje ovog (zlo)djela, jer takvo samoozljeđivanje uzrokuje više patnje, a ne ublažavanje. U većini slučajeva, samoubojstvo krši temeljni budistički moralni kod: suzdržati se od uzimanja života.

Iako su mnoge religije tradicionalno zabranile samoubojstvo kada su motivirane očajem, određeni oblici samoubojstva, za zajednicu ili veće dobro, dopušteni su, a katkad čak i slavljeni. U svom klasičnom djelu "O suicidu", francuski sociolog Emile Durkheim upotrijebio je izraz "altruističko samoubojstvo" kako bi opisao čin ubojstva u službi višeg principa ili veće zajednice. Svjesno žrtvujući život za Boga ili za druge vjerske svrhe, povijesno je bio najistaknutiji oblik "altruističnog samoubojstva". Sociologija također pamti druge oblike samoubojstva za preživljavanje zajednice. Primjerice, Eskimi i sjevernoamerički Indijanci su provodili dobrovoljni gerontocid: u vremenima kada su bile prejake zime, kada nije bilo karibua ili bizona za lov, te je nastupila glad, starci su se povlačili u divljinu kako bi umrli i time dali mogućnost zajednici da preživi.

Nedavno je Papa Franjo dodao još jednu kategoriju za svece, onih koji se odriču vlastitog života za druge, zvanu "oblatio vitae". Naravno, i kršćanstvo i islam imaju snažne zamisli o mučeništvu, koji također obuhvaćaju namjerno davanje života u bitci. Budistički redovnici imaju praksu samospaljivanja, primjerice u Vijetnamu i na Tibetu, kako bi privukli pozornost na nasilje i ugnjetavanje. A unutar hinduizma, postoji tradicija asketika koji su postili do smrti nakon što su stekli prosvjetljenje. Zatim tu su i drevne hinduske tradicije "sati", gdje žena umire na sprovodu svojeg muža, i "jauhar", ritualno samo-žrtvovanje cijele ženske zajednice kada su bili sigurni u poraz u ratu i dosljedno porobljavanje. Ono što ujedinjuje sve ove primjere jest ideja da postoje principi ili ciljevi koji su važniji od samog života. I tako, samo-žrtva nije samoubojstvo: puštanje života zbog vjere drugačije je od puštanja iz života zbog nedostatka nade.

Nastojeći naglasiti svetost života, svakako tradicionalne vjerske zabrane protiv samoubojstva pružaju malo utjehe onima koji razmišljaju o oduzimanju vlastitog života, a da ne spominju voljene osobe koje će ostati iza njih. Dobra vijest je da danas postoji sve više i više resursa za razgovor i sprečavanje samoubojstva. Konkretno, svjetske religije su postale sve suosjećajnije i nijansirane u njihovom razumijevanju. Židovi, katolici, muslimani, budisti i hindusi su uspostavili opsežne programe za otkrivanje onih koji pate od samoubilačkih misli. Takvi napori prepoznaju da Bog posebno voli one koji pate u tami depresije. Samoubojstvo, dakle, nije čin koji zahtijeva božansku kaznu, već sveobuhvatnu prijetnju koja nas poziva da ponovno potvrdimo nadu u život kao dragocjeni dar koji nam je dao Bog.

Dopuštanje da nas Bog voli, pogotovo u onim područjima koja izgledaju najviše izvan kontrole, većinom u trenucima manjka nade, među najsiromašnijima i najnesretnijima, donosi snažan susret s Bogom koji je beskrajna ljubav. To pomaže našoj teologiji da postane pravi put i iskustven doživljaj u našem životu. Nažalost, broj ljudi s "gladi prema Ocu" ili s ambivalentnim ili negativnim odnosima s ocima raste eksponencijalno. Filozofi poput Ludwiga Feuerbacha ili Sigmunda Freuda sugeriraju da je Bog samo projekcija slika vlastitog oca, stvorenog svemoćnim i prozvanim Bogom. Zapravo je istina da su odnosi s našim ocem i našom majkom unijeli u naš um Boga, ali također djeluje obrnuto. Bog Otac je stvaran i nama je objavljen od strane Sina i Duha Svetoga koji nas ovlašćuje da molimo, "Otac ABBA", kako nam kaže Sveti Pavao. To može dovesti do preobrazbe i iscjeljenja nedostataka, negativnog ili zlostavljačkog iskustva i odsutnosti našeg zemaljskog oca. Neki se ljudi u početku orijentiraju na Sina Isusa ili Duha Svetoga, ali ne mogu se povezati s Bogom kao Ocem zbog bolne ili ljutite reakcije koju imaju prema samoj ideji Oca. Molitva i duhovno usmjerenje to često s vremenom izliječi i ne samo da omogućuje dublji odnos s Bogom Ocu nego vodi iscjeljivanju, oproštenju i pomirenju s vlastitim ocem.

A ovdje se krije i potreba molitve za one koji pomišljaju o oduzimanju vlastitog života. Molitva je najbolji način za njegovanje svoje duše. Bez odnosa s Bogom, osoba može biti introspektivna, zamišljena i maštovita. Osoba može biti pjesnik, ljubavnik, umjetnik ili filozof. Osoba može voljeti ideje i biti usmjerena željama srca. No, bez kultiviranja odnosa s Bogom, unutarnji život nema smjer, nema temeljnog značenja i svrhe, nema središta. Da bi ovaj centar istinski zračio potreban je odnos s Bogom, koji mora postati nešto eksplicitno, namjerno i osobno. Taj odnos s Bogom može dovesti do ljubavi koja preobražava svu ljubav, koja ujedinjuje istinu, koja otvara oči srca onome što je dobro i lijepo.

don Vedran Obućina
Rijeka, 19. lipnja 2018. 




O PAPINOJ NEPOGREŠIVOSTI I LJUBAVI SVIH KRŠĆANA

Rimski biskup rijetko kada proglašava svoju nepogrešivost. Zapravo, do sada su nepogrešivost proglasili samo dvaput. Ironično, prvi puta je nepogrešivost proglašena prije samog Prvog vatikanskog koncila odnosno 1854. godine, petnaest godina prije nego li je taj koncil sazvan. Papa Pio IX. je tada izdao papinsku bulu Ineffabilis Deus u kojoj je objavio kako je dogma Bezgrješnog začeća dio (rimo)katoličke vjere. Međutim, tu bulu je u svoje ime započeo riječima: „objavljujemo, proglašavamo i definiramo…“ čime se katolički teolozi slažu da je papa Pio IX. zapravo ustvrdio papinsku nepogrešivost. Drugi puta je papa Pio XII. proglasio nepogrešivost svoje odluke 1950. godine u apostolskoj konstituciji Munificentessimus Deus u kojoj je potvrdio dogmu Uznesenja Blažene Djevive Marije riječima: „…u ime Gospodina našega Isusa Krista, kroz blažene apostole Petra i Pavla i svojom vlašću, objavljujemo, proglašavamo i definiramo…“. Time je zaista rijetko iskorištena ovlast zapisana u Pastor Aeternus, ali podjednako pape rijetko priznaju vlastite pogreške. Papa Franjo je to promijenio. Nakon što je otvoreno govorio u prilog zaštite čileanskih biskupa, pet mjeseci kasnije 34 biskupa Rimokatoličke crkve u Čileu podnijelo je ostavke zbog seksualnih skandala.

Papa Franjo se ispričao i rekao kako je počinio velike pogreške u ocjeni i percepciji stanja, osobito zbog manjka istinitih i uravnoteženih podataka. Biskupima je poručio kako novi izvještaji govore o nizu potpuno neprihvatljivih čina među kojima neprihvatljivu zloupotrebu moći, savjesti i seksualnog nasilja. Ovo je pravovaljani korak pape Franje, kojega mi, ortodoksni starokatolici, baš kao i pravoslavni kršćani, smatramo prvim po časti u jedinstvenoj Crkvi Božjoj. Istovremeno, starokatoličko i pravoslavno učenje odbacuje ideju papinske nepogrešivosti, odnosno doktrine da je rimski pontifik vrhovni učitelj i pod određenim okolnostima ne može pogriješiti u pitanju vjere i morala. Ova je doktrina temeljena na uvjerenju kako je Crkvi povjereno učenje Isusa Krista i kroz mandat predstavljanja Krista na zemlji, Crkva ostaje vjerna učenju kroz nadahnuće Duha Svetoga.
Pojam nepogrešivosti je rijetko korišten u ranoj i srednjovjekovnoj Crkvi. Dapače, povjesničari Crkve su upozoravali kako su mnogi pape zapravo učili heretične doktrine, među kojima je osobito poznaj slučaj pape Honorija I. (625.-638.) kojega je osudio Šesti ekumenski sabor u Konstantinopolu, održan od 680. do 681. godine. Prvi Vatikanski Koncil (1869.-1870.) je stvorio kontroverze i u redovima same Rimokatoličke crkve, jer je na tom koncilu utvrđeno kako papa djeluje nepogrešivo ex cathedra odnosno sa svoje stolice kao vrhovni poglavar Crkve. Iako se pokušala ova ideja ukloniti iz govora Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) doktrina o nepogrešivosti i dalje je glavna prepreka ekumenskim nastojanjima u drugoj polovici 20. stoljeća, osobito prema starokatolicima, anglikancima i pravoslavnima. No, rijetko se govori i o tome da je dogma naširoko raspravljena među samim rimokatoličkim teolozima.

Neki od njih, kao što je Johann Joseph Ignaz von Döllinger, napustili su Rimokatoličku crkvu i pridružili se starokatolicima. Na kongresu u Münchenu 22. rujna 1871. godine Döllinger je zajedno s 300 starokatolika, pravoslavnih, anglikanaca i luterana odbacio dogme Prvog vatikanskog koncila, a tom prilikom je proglasio cilj starokatolika za očuvanjem starih ekumenskih koncila, podupiranjem jedne svete, katoličke i apostolske Crkve u njezinom nepogrešivom putu i ujedinjenjem svih kršćana. Ortodoksna starokatolička crkva prihvaća ovakve ciljeve, a kritika Prvog vatikanskog koncila nije zlonamjerna, već pokušava pomoći u zacjeljivanju rana odnosno duhovnom liječenju u ozračju bratske i kršćanske ljubavi, kako nas uči naš Gospodin.

Neki drugi su ostali u Rimokatoličkoj crkvi, ali su jasno objasnili zašto je papina nepogrešivost kriva. Među ponajboljim teološkim odgovorima jest onaj Josipa Jurja Strossmayera, izrečen na samom koncilu u Rimu 1870. godine.  On je jasno istaknuo kako nema dokaza u Svetom Pismu, pa čak ni u Djelima Apostolskim i poslanicama, da je papa uistinu nasljednik Svetoga Petra, namjesnik Isusa Krista i nepogrješivi učitelj Svete Crkve. Zapravo, nema ni spomena o papi odnosno nasljedniku Sv. Petra. Naime, Isus nigdje ne govori da imenuje Petra svojim nasljednikom ili namjesnikom. Strossmayer mudro zaključuje: „Da je Petar Papom bio izabran, ne bi bilo dopušteno njegovim sudrugovima poslati ga s apostolom Ivanom u Samariju, da ondje navješta evanđenje Sina Božjega“. Na prvom ekumenskom saboru, u Jeruzalemu, Petar je sudjelovao, ali nije predsjedavao, već je bio u ozračju sabornosti, u odnosu jednakopravnosti apostola, starješina i braće.

Upravo je ta jednakopravnost važan korak u ujedinjenju Crkve. Razjedinjenost Crkve Božje na razne denominacije nije kršćanski čin. On je čin nepraštanja, tvrdoglavosti, nerazumnosti, oholosti, uznositosti. Stoga molimo se, braćo i sestre kršćani, i za rimskog papu i carigradskog patrijarha, kao i zajednicu svih naših episkopa, nasljednika apostola koje je Gospodin Isus Krist poslao širom svijeta propovijedati Evanđelje, Jedinstvo i Ljubav. 

don Vedran Obućina 
Zagreb, lipanj 2018.g







VELIKI ČETVRTAK - IZ ROPSTVA NA SLOBODU


Danas na Veliki četvrtak, ulazimo u Vazmeni  misterij, kada bi trebali u sabranosti  i tišini razmatrati Pasijansko  otajstvo. ''Pasija'' pojam koji vežemo, iz bilo kojega aspekta ga motrili, predstavlja i jest   Kristova muka od Posljednje večere do smrti.

Kao što piscu zagledanom u Ništa sučelice ''dolazi vrijeme apsolutne tišine kad čovjek nestane…'' tako je i ovaj život generalna proba  prije naosobnoga – sprovoda.

Doista, trebali bi moći shvatiti da živimo ne da bi umrli, jer to je neminovnost, nego da se pripremimo za ''Slobodu'' koja će uskrsnuti  silaskom  Svetoga Duha nad nas i koji će  nas izvesti iz ropstva na slobodu, iz žalosti u radost, iz tugovanja u proslavu, iz tame na veliko svjetlo, i iz sužanjstva u spasenje. Stoga je naša dužnost zahvaljivati, hvaliti, pohvaljivati, slaviti, uzvisivati, častiti, blagoslivljati... Onoga koji je sva ova čudesa učinio za nas.

U današnje pansionsko okružje, svjedočimo histeriji i suludosti da  se  optužuje bez vjerodostojnosti  i onda se od optuženika očekuje i zahtjeva da odgovorno podnese dokaze da je nevin. U svakodnevnici imamo i trebamo prepoznati Isusov slučaj, i umjesto da kršćani dignu svoj glas, izloženi smo  shizofrenim izjavama  ''Kristovih tumača'', da  će vjernici sami sebe ekskomunicirati iz zajednice braće po Isusu Kristu, jer ne  čine  ono što im oni (samozvanci  lažnog dostojanstva) naređuju...

Ne tako davno, po Večeri Gospodnjoj  izlazili smo  djeca ali i stariji iz crkve i ''škrgali''  škrebetaljkama kao znakom  izlaska iz korizme i naviještanja  Pashe Kristove. Pošto zvona ne zvone, na službe se od Velikog četvrtka do Velike subote pozivalo i poziva velikim škrebetaljkama, ovisno kako ih tko zove. Njima se također poziva i na jutarnju, dnevnu i večernju molitvu.

Danas je Veliki četvrtak, kršćanski spomendan Isusove posljednje večere.
Današnja djeca a i stariji  neznaju  značenje  svetkovanja Hebrejske Pashe koja  započinje   u zalasku sunca i traje osam dana sa sedmodnevnim svetkovanjem blagdana Beskvasnih kruhova (macot).

U Isusovo vrijeme Mojsijevi vjernici sabirali su se u Jeruzalemu radi žrtvovanja i blagovanja janjeta. Isus  je bio Židov, izdvojio je element Pashalnog obreda – blagoslovnu molitvu nad kruhom i vinom. Kruh i vino učinio je simbolom vlastitog tijela i krvi za oproštenje grijeha i za hranu zajednici Božjeg kraljevstva koja počinje njegovom smrću i uskrsnućem.  Prvi su kršćani usklađivali kalendar kršćanskog Uskrsa, Vazmene trodnevnice ili Pashve (i danas se Rimljani časte sa ''Bona Pashva) prema kalendaru Hebrejske Pashe, kao što i danas čine neke istočne Crkve.

Ove 2018. godine Židovi slave  blagdan Pesah 31. ožujka, dakle u subotu ili -  Hag ha-macot (hebr. Hag – praznik), praznik prijesnih, beskvasnih hljebova, jer je u vrijeme praznika izričito zabranjeno jelo s kvascem pa čak i posjedovanje bilo čega kvasnog. Zato kršćani nasljeduju Hostiju – beskvasni kruh - tijelo Isusovo.

Svoj braći židovima povodom njihove Pashe ''HAG PESAH SAMEAH''.
A vama braćo i sestre u Kristu RADOSTAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS

DARKO TOMAC, ing. stroj.
RAB, Veliki četvrtak 2018.g










IN NECESSARIIS UNITAS, IN DUBIIS LIBERTAS, IN OMNIBUS CARITAS
"De Republica Ecclesiastica" (Pars I. London 1617, lib. 4 cap. 8 pag. 676)



M. A.de  Dominis - nadbiskup i primas Hrvatske

Netom završeno emitiranje trodjelne emisije o Marku Antonu de Dominisu na HRT pokazuje  sav jad i bijedu naše hrvatske stvarnosti i odnosa prema znamenitim osobama koje su potekle iz Hrvatskoga naroda. U seriji de Dominis je prikazan kao redikulozna osoba i kroz sve tri emisije u igrokazu  glumca koji ne progovara ni jedne riječi,  izgleda i utjelovljen je kao psihički rastrojena i umobolna osoba u mentalno  higijenskoj  izolaciji. Tužno i tendenciozno, strašnije i gore nego u vrijeme upliva CK SKH na kulturu i povijest hrvatskoga naroda i njezinih odličnika. De Dominis je iz usta povjesničara koji nosi njegovo pohrvaćeno prezime (Bogović) posprdno - kako to ''likote'' znaju -  nazvan naivcem i abazogo  žmurcem. 

O Marku Antonu de Dominisu kao znanstveniku, matematičaru, fizičaru, filozofu, njegovoj prepisci sa također velikim hrvatskim  intelektualcem  biskupom Vrančićem ništa, nula... Zanijekao se povijesni kontekst i diskurs kada je Europa duhovno, vjerski i politički rastrojena i devastirana vjerski motiviranim ratovima, Dominis vizionarski i misionarski zaziva misao o mogućnosti ponovnog ujedinjenja razjedinjenih kršćanskih crkava, koje treba da se ostvaruje  kroz i na demokratskim principima prvobitnog kršćanstva, anticipirajući ideje ujedinjene Europe i ekumenizma koje su prihvaćene tek nakon više od tri stotine godina.

Vođen idejom ujedinjenja, Dominis postavlja pitanje o bîti i naravi kršćanske zajednice, a istražujući Crkvi primjereno organizacijsko ustrojstvo, postavlja problem odnosa Crkve i države.  Naglasimo, a to u seriji nije ni naznačeno, da su njegove zamisli i prijedlozi, preko  tada teologa Ratzingera, koji je bio peritus njemačkim biskupima na II Vatikanskom saboru, ugrađeni u  zaključke vatikanskog koncila.

Marko Antun de Dominis, senjski biskup, splitski nadbiskup, dekan windsorski, jedna je od najznačajnijih duhovnih pojava Europe početkom 17. stoljeća, čije su ideje  i intelektualni doprinos  europskoj i svjetskoj znanosti još uvijek ostali zamagljeni mnogim nepoznanicama i predrasudama.

Jedino dobro u emisiji je što se javno obznanilo da je poznata sentenca ''In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas'' koju je Crkva pripisivala sv. Augustinu (iz Hippa) ustvari sentenca i misao de Dominisa, koju nam je (nama Hrvatinama) trebao otkriti i dokazati stranac (1999.godine) original i izvor u naslovu ovoga teksta.  


DARKO TOMAC
RAB
Siječanj 2018.



DAN ŽALOSTI VELIKE

Međunarodna Biskupska Konferencija Starokatoličkih biskupa Utrechtske Unije potpuno je otpala od svih zasada stare katoličke tradicije, nauka vjere i napravila korak u ponor iz kojeg više nema povrtka.

Naime, još prošle je godine objavljeno da je ta Unija sklopila potpuno sjedinjenje sa Švedskom Lutheranskom Crkvom kojoj je na čelu gospođa Antje Jackelen, koja nosi u toj vjerskoj zajednici titulu ''nadbiskupice'' i čak je postala i poglavar te ''Crkve''.

Obzirom na taj prežalosni korak sa strane Utrechtske Unije, ista je Unija, točnije njezin poglavar, nadbiskup utrechtski Joris Vercammen dobio mnoga pisana upozorenja iz raznih Crkava koje imaju valjano apostolsko nasljeđe (sukcesiju), posebno od Crkava iz ortodoksnih krugova. Upozorenja su pala na jalovo tlo i nisu dala nikakav rezultat. Dokument je potpisan i već je stupio na snagu.

U skladu s time Svjetski sabor narodnih starokatoličkih Crkava u Nitri izdao je i objavio dokument da je takvim činom Utrechtska Unija stavila sebe izvan katoličke stare vjere i tradicije i da su sve njene sakralne radnje nakon ovog upitne valjanosti. Reagirale su i druge Crkve, ali nisu javno objavile svoje stavove nadajući se da će ipak doći do razumnog i pravilnog rasuđivanja. Ipak, Utrechtska Unija je izgubila dar Duha Svetoga - dar razboritosti i razuma i pala je doslovno u otpad. I sve ovo nije bilo dovoljno već je sada Utrechtska Unija objavila čak i program proslave potpunog ujedinjenja sa Švedskom Crkvom.

Proslava će se održati u subotu, 20. siječnja 2018. godine u Nizozemskoj, u samom gradu Utrechtu. Ni manje ni više već u samoj katedrali Sv. Gertrude, a predvodit će je sam nadbiskup Vercammen i propovijedat će ''nadbiskupica'' Jackelen. Biskupi koji su pred više od 100 godina utemeljili Utrechtsku Uniju, a na poticaj profesora Ignatza von Döllingera, sada se sigurno prevrću u svojim grobovima.

Odavna su biskupi Utrechtske Unije prevršili mjeru u svojem radu i nauku. Tako su se i mnoge Crkve morale odvojiti od Unije, vođene svojom vjerom i savješću.

Prva je otišla najmoćnija i najmnogoljudnija Poljska Nacionalna Katolička Crkva u Americi i Kanadi. Toj Crkvi pripada više vjernika nego cjelokupnoj Utrechtskoj uniji. Ima dobro razvijenu infrastrukturu, svoga nadbiskupa-primasa i ostale biskupe, pa čak i svoj fakultet. Prvi razlog je bio kada je Utrechtska Unija počela rediti žene za ''svećenice'', bez ikakve stvarne potrebe. No, da se bude napredan i moderan!

Da bude jasno - ista Biskupska Konferencija objavila je i službeni dokument u kojem jasno i nedvosmisleno, izričito govori da se ne može odobriti ređenje žena za ''svećenice''. Kasnije su ti isti biskupi sami tu istu odredbu pogazili i prvi su to počeli raditi.

Nakon toga Uniju napuštaju starokatoličke misije u Italiji i Švedskoj. Zašto? Išlo se u Uniji još dalje pa su se počeli blagoslivljati istospolni ''brakovi'' ili zajednice, a osnovan je čak i pastoral za takve osobe. Jasno je da nitko nema ama baš ništa protiv takvih osoba, zašto bi uostalom i imao netko nešto protiv?! Ali, ne mogu se blagoslivljati i proglašavati za dobro one radnje koje to nisu. Nitko pametan neće reći da su gayevi i lezbijke bolesne osobe. To nikako! Ali njihove spolne radnje su neuredne radnje. Svima njima su vrata Crkve širom otvorena, ali mora se znati da se nikakvim odobravanjem nečeg neurednog ne postiže nešto dobro. Dakle, ljudi, osobe - DA, radnje NE! I sada čemu posebni pastoral za njih? Oni su osobe kao i mi, jednaki nama, i oni i mi zajedno smo grešnici i potrebna nam je Riječ Božja i milost Njegova!

Nastalo je veliko zlo i pomutnja u crkvenim redovima. A i prije toga je Uniju napustila Starokatolička Crkva u Vojvodini i Srbiji, pa zatim Starokatolička Crkva u Sloveniji. Kasnije su Uniju napustile i Starokatolička Crkva u Slovačkoj, pa u Kanadi, zatim dijelovi Crkve u Poljskoj i Češkoj, o Južnoj Americi da i ne govorimo.

Imali smo sreću i Božji blagoslov da su tu i takvu Uniju napustile i Starokatolička Crkva u Bosni i Hercegovini i veliki do Starokatoličke Crkve u Hrvatskoj. Imali smo i imamo dar razboritosti, dar koji nam je darovao Duh Svet, Božji, Životvorni pa smo na vrijeme shvatili da se sa mutnog izvora ne može piti čista voda.

A davno prije nas tu su Uniju napustile i Poljska marijavitska starokatolička Crkva te Starokatolička Crkva u Madžarskoj i Engleskoj.

Ovaj dan, 20. siječnja 2018. koji je Utrechtska Unija proglasila za Dan svečanosti ima daleko više temelja da bude proglašen Danom žalosti velike.

Sada se moraju upozoriti i vjernici i to razumljivim i jednostavnim jezikom da nije više upitna samo apostolska sukcesija i sve radnje koje proizlaze iz toga, već su upitni i svi obredi koji se vrše dalje u malobrojnim i beznačajnim ''Crkvama'' Utrechtske Unije.

Na našu veliku i iskrenu žalost, svjetionik starih katoličkih zasada postao je Sodoma i Gomora!

Đavole, dokle si pao? Likuješ, znamo to, ali pobjedu odnijeti nećeš!

PROF. DR. ŽELJKO JEŽ
ZAGREB
14. siječnja 2018.-







SVI SVETI 

Danas je blagdan Svih svetih. Sva su groblja na osobit način posjećivana, uređena, obrisana, očišćena, puna blještavila i života.

Pa iako je sutra Dušni dan, narod danas ide na groblja do svojih pokojnika. Iz različitih potreba, poštovanja, ljubavi i poriva.

Sva su zagrebačka groblja otvorena do ponoći, a Mirogoj cijelu noć. Druga groblja u našoj zemlji su otvorena već prema potrebi.

I tek sada, kad je već pala noć, osjeća se i vidi se da se tu odigrava jedna nevjerojatna simfonija i jedan nevjerojatan kontrapunkt! Glazba koja se ne čuje, ali se vidi i doživljava. I usnice koje izgovaraju u tišini molitve i želje i poruke.

Simfonija stotina tisuća cvjetova i nekoliko stotina tisuća najrazličitijih svijeća.

Simfonija i kontrapunkt mraka i svjetlosti. ''I svjetlost svijetli u tami i tama ga ne obuze''. Mrak se razbija, nestaje ga, ne postoji! Gubi se kao dim na vjetru i topi se kao ovaj silni vosak na vatri.

Simfonija dobra i zla. Savjest je dobra i od Boga darovana kategorija svakom ljudskom biću. I baš ta savjest proradi barem ponekad, tu, na grobovima. I uništava zlo pa makar i malo i nakratko!

Ima tu i velebnih starih spomenika - umjetnost na otvorenom prostoru - ali su napušteni, zaboravljeni od svih. A natpisi - barem u Zagrebu - sve na njemačkom i latinskom jeziku. Sve tu leže neki plemeniti, baruni, grofovi, vojskovođe svih carevina i kraljevina. Ali, nitko ih ne obilazi a kamo li da bi netko znao njihova imena i što su uopće značili i predstavljali. Sic transit gloria mundi - tako prolazi slava svijeta!​

​Dolaze mi na misao stihovi koje sam napisao točno prije 20 godina a koji i danas vrijede. Evo ih:

Sve, ali baš sve što vidimo,
Sve će to nestati i propasti!
Samo onaj koji Boga ima
Ostaje u vječnosti!​

Kako je čovjek samo veliki sa Bogom i kako je samo jadan bez Boga!? Tako je bilo, tako je i danas, i tako će biti - kako pjeva Kranjčević - sve do zadnjeg Adama ispod nebesa.

Sutra je Dušni dan. Malo tko će još obilaziti groblja. A već za dva dana jedva da će se netko sjećati i živih, a kamo li pokojnih. Pogotovo pak onih živih koji su jadni i beznačajni. Da, jadni i beznačajni u našim ograničenim ljudskim očima. Ali baš zbog takvih Krist jasno govori: ''Mnogi će se iznenaditi u carstvu nebeskom gdje će prvi biti posljednji, a posljednji prvi!'' Bravo, Kriste! Učiš nas. Bio si i zaista jesi Učitelj!

Zagreb, 1.XI.2017.
Prof. Dr. Željko JEŽ





ISTINSKA STARA CRKVA

Čudno je i neshvatljivo do koje su se mjere crkve udaljile od jasnog zapisa u svetom Pismu, od nedvosmislenih činjenica i povijesnih fakata. Autoritet sv. Pisma naprosto je mnogim crkvama manji od autoriteta neke crkvene odluke. Prema njima, sv. Pismo treba se pokoravati ljudskoj pameti, umjesto objavi Božjoj. U taj kontekst ulazi i nametanje ''crkvene discipline'' celibata svim kleričkim kandidatima, pozivajući se na ''tradiciju crkve'', i to istu onakvu tradiciju koja pokazuje sasvim drugačije činjenice, počevši naravno od apostola Kristovih od kojih je jedanaestoro njih bilo oženjeno (sv. Ivan bio je tada premlad za ženidbu). Autoritet sv. Pisma treba nam svima biti na prvom mjestu. Činjenica je da Krist nije išao u neki ondašnji ''samostan'' (npr. Qumransku zajednicu koja je živjela slično monasima u celibatu) kako bi izabrao sebi apostole. Ne! On je izabrao za svoje apostole upravo suprotno od toga – oženjene ljude. I kasnije, o oženjenim papama, patrijarsima, nadbiskupima i biskupima bruje čitava stoljeća Crkve. One crkve u kojima je ređenje oženjenog svećenika za biskupa ''nekanonska'', ''nepravovjerna'', ili čak ''heretična'', upravo su radikalno suprotstavljene i sv. Pismu i Tradiciji, te su takve crkve zapravo heretične. Pogledajmo samo neke od primjera oženjenih biskupa kroz povijest:

OŽENJENI BISKUPI TREĆEG STOLJEĆA, npr: +CEREMAN, biskup Nilopolisa, +DEMETRIAN, biskup Antiohije, +DEMETRIUS, patrijarh Aleksandrije, +IRENEJ, biskup Sirmiuma, +MARTIAL, biskup Meride...

OŽENJENI BISKUPI ČETVRTOG STOLJEĆA, npr: +AJAX, biskup Botolousa u Siriji, +ANASTASIUS I, Rimski papa i otac pape Inocenta I, +ANTONIUS, biskup Efeza, +ANTONIUS, biskup Rimskog distrikta, +ARTEMIUS, biskup Auvergne, +ASRUG, biskup Pakravanta u Armeniji, +CARTERIUS, biskup u Španjolskoj, +EULALIUS, biskup Cezareje u Kapadociji, +SV.GREGOR, biskup Nyssa, +GREGOR stariji, biskup Nazianzea, +GREGOR prosvjetitelj, prvi Armenski Katolikos, +HILARY, biskup Poitiersa u Francuskoj, +KHAT, biskup Pakravanta u Armeniji, +LEO, biskup u Italiji, +LEONITUS, biskup Tripolia, +MARCELLUS, biskup Apamea-e u Siriji, +MEMORIUS, biskup u južnoj Italiji, +NERSES veliki, Armenski Katolikos, +PACIAN, biskup Barcelone u Španjolskoj, +PELAGIUS, biskup Laodicije, +PHILEAS, biskup Thumiusa u Egiptu, +PHILOGONIUS, biskup Antiohije, +RETICIUS, biskup Autuna, +SEVERUS, nadbiskup Ravenne, +SPIRIDON, biskup Trimithusa na Cipru, +SYMPOSIUS, biskup Astorga u Španjolskoj, +URBICUS, biskup Klermonta, +VERTHANES, Armenski Katolikos, +VICTOR, biskup Veresiuma u Nunidi-i,, +YUSIK, Armenski Katolikos...

OŽENJENI BISKUPI PETOG STOLJEĆA, npr: +AMATOR, biskup Auxere, +APOLLINARIS, biskup Clermontski, +AVITIUS, biskup Plaisance, +BONOSUS, biskup Narbonne, +CELIDONIUS, biskup Basancona, +DIOGENES, biskup Antiohije, +DOMNINUS, biskup Cezareje, +EUCHERUS, biskup Lyona, +EULOGIUS, biskup Bourgesa, +EUTOPUS, biskup Orange-a, +FELIX III, Rimski papa, +GERMANUS, biskup Auxerre, +GERMANUS, afrički biskup, +HESYCHIUS, biskup Vienne, +IRENAEUS, biskup Tyre, +JULIAN, biskup Eclanum-a, +LUPUS, biskup Troyes-a, +NAMATIUS, biskup Auvergne, +PALLADIUS, biskup Bourges-a, +PANCRATIUS, biskup Umbria, +PAULINUS, biskup Nola-e, +PRINCIPE, biskup Soissons-a, +RURICIUS, biskup Limoges-a, +ISAAC veliki, Armenski Katolikos, +SIMPLICIUS, biskup Bourges-a, +SYNESIUS od Cyrene, biskup Ptolemais-a, +VOLUSIAN, biskup Tours-a...

OŽENJENI BISKUPI ŠESTOG STOLJEĆA,npr: +APOLLIONARIS, bishop Auvergene, +ARTEMIUS, biskup Sens-a, +ASTIDIUS, biskup Limoges-a, +AUTIUS, biskup Vienne, +BADEGISIL, biskup Le Mans-a, +BAUDIN, biskup Tours-a, +BLANDUS, biskup Ortona, +CASSIUS, biskup Narni-e u Perziji, +DESIDERATUS, biskup Verdun-a, +ENNODIUS, biskup Pavic-a, +EUPHORNIUS, biskup Tours-a, +EUSANIUS, biskup Agrigentia u Siciliji, +FIRMINUS, biskup Vivens-a, +FRANCILLON, biskup Tours-a, +GALLOMAGUUS, biskup Troyes-a, +GENEBAUD, biskup Laon-a, +GREGORY, biskup Langres-a, +GREGORY, biskup u Španjolskoj, +HORMISDAS, papa Rimski, +LEONTIUS, biskup Bordeaux-a, +LUCILLUS, biskup Malte, +MOCLOU, biskup Vannes-a, +NAMATIUS, biskup Vienne, +NONNICHIUS, biskup Nantes-a, +PANTOGATHE, biskup Vienne, +PASSIUUS, biskup Fermo-a, +PAUL, biskup Trois Chateaux-a, +PRISCUS, biskup Lyona, +SALVIUS, biskup Albi-a, +VICTOR, biskup rennes-a...

OŽENJENI BISKUPI SEDMOG STOLJEĆA, npr: +AETHERIUS, biskup Vienne, + AQUILINUS, biskup Evreux-a, +ARNULFUS, biskup Metz-a, +FARON, biskup Meaux-a, +FILIBAUD, biskup Aure-sur-l'Adour-a, +IOANNES, patrijarh Aleksandrije, +LEUDINES, biskup Toul-a, +MAGNUS, biskup Avignon-a, +MEDOALD, biskup Trier-a, +PELLADIUS, biskup Euaze, +REOLUS, biskup Rhemis-a,, +SIGILACIUS, biskup Tours-a, +THEODOR, biskup Jeruzalema...

itd.

Ne može biti promjene u Svetom vjerovanju tj. bilo kakve promjene nasuprot svjedočanstva sv. Pisma ne mogu biti valjane, taman ih donio i Sabor. Oženjeni kler i episkopat, po jasnom svjedočanstvu neporecivih najvažnijih izvora, izbor je Isusa Krista. Oni koji to odbaciju stvorili su sebi ''novu vjeru'', drugačiju vjeru, drugačiju religiju – onu koja se ne bazira na Kristu Isusu nego na ljudskim izmišljotinama. Istinska Stara vjera crkve, bazirana na istini sv. Pisma i Tradicije (kako smo vidjeli na primjerima oženjenih biskupa), oženjene đakone, svećenike i biskupe promatra kao izraz autentične crkvene prakse, dajući također podršku i onima koji žele živjeti monaškim celebatarnim životom. Stara crkva također prepoznaje podjelu đakonata ženama, ali ne kao prijelaz prema svećeništvu, nego kao stalni red đakonise ustanovljen za žene koje pomažu u crkvi, oko sirotinje i ostalih potreba crkve, kako nam to nedvojbeno spominje sv. Pismo.

Istinsku Staru Crkvu Kristovu čini:
- potpuno prihvaćanje svjedočanstva sv. Pisma i jasne Tradicije Crkve;
- nepromjenjeni Simbol vjere (Carigradsko-Nicejsko vjerovanje);
- prvih sedam kumenskih koncila nerazdijeljene Crkve prvog tisućljeća;
- valjana apostolska sukcesija;
- ređenje oženjenih muškaraca za prezbitere i biskupe (nasuprot rimokatoličkoj praksi koja to onemogućuje i pravoslavnoj koja to onemogućuje za biskupska ređenja);
- prava prisutnost Krista u Presvetoj Euharistiji;
- neprihvatljivost blagoslivljanja istospolnih parova (nasuprot Utrechtskoj uniji i njoj sličnim zajednicama);
- neprihvatljivost podjeljivanja prezbiterata i episkopata ženama;
- neprihvatljivost kleronacionalizma (nasuprot onih koji identificiraju vjersku denominaciju s narodom i temeljem države);
- neprihvatljivost klerikalizma (nasuprot onih koji su teologiju pretvorili u klerologiju).




 U ČAST I SLAVU O. DOMINIKANCA PROF. DR. MARIJANA JURČEVIĆA 

Prof. Dr. Marijan Jurčević, dominikanac -  In Memoriam



Osjećamo potrebu da o osobi  dominikanca  Dr. o. Marijan Jurčević, intelektualca par excellence, katoličkog mislitelja, osobe posvećenoga života  u pravom smislu i značenju tih riječi, a nadasve Čovjeka u svjedočenju onoga što bi čovjek trebao biti u svom ovozemaljskom postojanju. Potrebu da progovorimo o njegovu radu na formaciji pokreta  SYNAXIS – orijentacijska traženja mladih u Crkvi i svijetu pokrenutog u postkoncilskom razdoblju u Rijeci, daleke 1965 godine.

Dolaskom o. Tihomira Ilije Zovka 1965. u riječki dominikanski samostan počinju se okupljati srednjoškolci, studenti i mladi radnici na katehetske sastanke i liturgiju u crkvi sv. Jeronima, na Trgu Riječke rezolucije. O. Marijan Jurčević dolazi u samostan 1966. godine. Začetak je to studentskog pastoralnog centra u kojemu počinje sustavna vjeronaučna pouka na tragu dokumenata Drugog vatikanskog sabora koji je netom (1965.) završio sa svojim radom.

Naime Drugi vatikanski sabor na svom je završetku 8. XII. 1965. (dakle prije 52 godine) uputio mladeži sljedeću poruku: 

''Svoju posljednju poruku Koncil upućuje vama, mladići i djevojke cijeloga svijeta. Jer vi upravo preuzimate baklju iz ruku svojih starijih, ulazite u život svijeta u trenutku divovskih preobražaja njegove povijesti. Vi ste ti koji ćete, primivši pouku i primjer svojih roditelja i učitelja, izgraditi društvo sutrašnjice, ili ćete zajedno s njime propasti. Crkvi je mnogo do toga da to društvo koje ćete vi izgrađivati  bude poštovalo dostojanstvo, slobodu i prava osoba, a te osobe – to ste vi. Njoj je osobito do toga da je to društvo ne sprječava u dijeljenju njezina blaga – starog a uvijek novog; njezine vjere. I da slobodno uzmogne vaše duše prožimati svojim blagotvornim spoznajama. Crkva ima u vas povjerenja da ćete smoći snage i naći radost u tome da ne upadnete u napast u koju su upali neki od vaših otaca, da se dadnete zavesti filozofijom egoizma i sebičnosti... Borite se protiv svakog egoizma. Ne dopustite da se slobodno razvijaju instinkti mržnje i nasilja iz kojih se rađa rat i njegova pratnja svih mogućih bijeda. Budite plemeniti, čisti, obzirni i iskreni. Poletno gradite svijet koji će biti bolji od svijeta vaših otaca!'' (skraćeno iz Glas Koncila, Božić, 1965., str. 8)

Na tragu zamaha i duha poruka i dokumenata Drugog vatikanskog sabora mladi riječki kršćani katolici, dolazeći iz tradicionalnih katoličkih sredina, okupljeni u crkvi sv. Jeronima, bivaju poučavani misliti svojom glavom, odgajani odgovorno preuzimati obveze u osobnom, crkvenom i društvenom životu. I zato se u poruci kojom se Koncil obraća upravo njima, nalazi snažan poticaj za traženje i nalaženje svoga mjesta u Crkvi i za probuđenu nadu u ostvarenje poslanja i odgovornosti u svojoj mjesnoj Crkvi. Da sazrijevajući u dijalogu putem konferencija, tribina, euharistijskih okupljanja, prepoznajući se kao braća, traže putove konkretnog zajedništva.

Konferencije vode članovi dominikanske zajednice, a pored Tihomira Ilije Zovka, najredovitije o. Marijan Jurčević (o. Tihomir Ilija Zovko od ožujka 1965. do srpnja 1966., a o. Marijan Jurčević od rujna 1966. do veljače 1969.) Od ožujka 1969. katehetski rad, sada već s brojnom skupinom studenata i srednjoškolaca, ponovno preuzima o. Tihomir Ilija Zovko, jer je o. Marijan Jurčević upućen na doktorske studije u Pariz a zatim u Kanadu (Ottawa). U samostanu, uz pomoć samih studenata, dominikanska braća uredila su dvoranu za sastanke, knjižnicu i kapelu, prostore koji su postali ne samo mjesto za konferencije već i sastajalište mladih u raznim prilikama.

Redovite konferencije održavaju se četvrtkom u crkvi sv. Jeronima gdje o. Zovko i o. Jurčević mladima, u svijetlu suvremene teološke misli i dokumenata Drugog vatikanskog sabora, tumače evanđelje, Kristovu poruku i ulogu Crkve u rješavanju problema suvremenog svijeta. Putem analize misli Karla Marxa dotiču se i domaće društvene stvarnosti života pod diktatom marksističke ideologije i komunističkog režima.

Koncilska tribina ''Kršćanska misao'' održava se jednom mjesečno i na njoj širem intelektualnom krugu građanstva svoje misli iznose riječki i zagrebački teolozi. Euharistijskom okupljanju na nedjeljnoj misi prethodilo je liturgijsko sastajanje mladih svake subote u kapelici samostana i razmatranje poruke evanđelja dotične nedjelje.

Nota bene: ako je o. Tihomir Ilija Zovko bio kvasac stvaranja  Synaxis-a – zajednice mladih u crkvi sv. Jeronima u Rijeci, o. Marijan Jurčević  bio je sol  Synaxis-a. Synaxis kao značenje i pojam je euharistijski sastanak, zbor vjernika okupljenih na euharistiju kao vidljivi izraz Crkve. Time je Synaxis u postkoncilskoj Crkvi odražavao  temelj žive Crkve utkane u djelovanje i aktivnosti mladih obrazovanih laika. 

Sazrijevajući u dijalogu putem konferencija, tribina, euharistijskih okupljanja, prepoznajući se kao braća, synaxsis-ovci okupljeni  oko dominikanske zajdnice u crkvi sv. Jeronima, traže puteve konkretnog  katoličkoga zajedništva.

Tražeći svoje mjesto mladog laika u Crkvi i nastojeći sagledati svoje zadatke, okupljaju se na zborovanje mladih katolika Rijeke 13. i 14. prosinca 1969. Žele svoja iskustva podijeliti s drugima. Zato navode svoje programske ciljeve:

''Sa spremnošću i željom da razaberemo 'znakove vremena' i odazovemo se Duhu koji nas kroz njih zove, da spoznamo i odredimo svoje mjesto u svojoj vjeri i svojoj Crkvi, te da se kao braća i sestre susretnemo u Kristu i osobno upoznamo... osjećajući da naše opredjeljenje za dobro nije dovoljno jako i poduprto kada smo osamljeni, i vjerujući da se kršćanski živi samo u punom i bezuvjetnom zalaganju za okupljanje svih ljudi oko jednoga stola, izlazimo pred javnost ovoga naroda pod geslom zajedničkoga lomljenje kruha – SYNAXIS.''

U jesen 1969. dekretom riječko-senjskog nadbiskupa Dr. Viktora Burića osniva se Institut za teološku kulturu laika sa sjedištem u  prostorima dominikanskog  samostana. U prvu akademsku godinu upisuje se 40 studenata, pretežito sudionika već ustaljenih konferencija, tribina i susreta u dominikanskom samostanu. O. Marijan Jurčević  bio je stup i tvorac programskih ciljeva Instituta. Pokrenutao je i izdavanje lista ''Synaxis''. U svrhu legalizacije izdavanja lista osnovana je ''Zajednica mladih katolika – Synaxis'', te je 11. lipnja 1970. podnesen zahtjev nadležnim organima uprave u Rijeci za registraciju ''grupe građana''. Registracija je odbijena, ali je nakon utoka republičkoj instanci u Zagrebu 21. listopada 1971. odobren upis u Registar grupe građana. Do  ostvarenja ideje nije došlo jer je, tjedan dana nakon registracije u riječkom SUP-u, uslijedio dobro poznati obrat političkog i društvenog života u Hrvatskoj nakon sastanka političkog vodstva Jugoslavije u Karađorđevu (1. i 2. prosinca 1971.)

U životu domaće riječke Crkve Synaxis je bio sudionikom u svim važnijim događajima, pa je tako prigodom proglašenja metropolije (9. i 10. svibnja 1970.) uz proslavu na Trsatu u Dvorani zavjetnih darova organiziran ''sastanak mladih Riječke metropolije'' na kojem je ''mladim kršćanima i kršćankama'' upućen apel zajedno s programskim točkama. U njemu se ogledaju ondašnja nastojanja Synaxisa, osnovni stav i duševno raspoloženje mladih.

''...Osnivanje metropolije, međutim, samo je jedan juridički čin, lišen magične moći. Samo kao odraz zbilje, nazočne u nama, katolicima ovog dijela Hrvatske, taj čin ima svoje značenje. Za nas mlade on predstavlja k tomu i orijentacijsku liniju prema budućnosti, jedno novo obzorje i perspektivu. Pa ako mi mladi spremno i punoljetno ne prihvatimo baklju Vjere i ne uručimo nadolazećim pokoljenjima, ako mi ne preuzmemo svoj dio odgovornosti u sadašnjosti da bi nadošla obećana bolja budućnost, papinska bula osnutka metropolije ostat će samo na papiru. Svatko od nas mladih opravdano želi znati nad čime ima preuzeti odgovornost, i u kakvom stanju je to što odgovorno preuzima. Crkva sadašnjosti smo svi mi: stari i mladi, laici i klerici. Ali crkva budućnosti – budućnost Crkve: to smo mi mladi. Kakvi budemo mi, takva će biti naša Crkva ovdje u ovom narodu. Stoga ćemo za propuste i promašaje polagati račune, odgovarati pred Bogom i budućim pokoljenjima.... Zar da se sve završi slavljenjem, čitanjem papinske bule, pozdravnim govorima, hodočasničkim raspoloženjem, nacionalnim i religioznim folklorom?.... Dužni smo, dakle, potražiti svoje mjesto u ovoj novoj crkvenoj situaciji, uzeti svoj dio odgovornosti ovdje i odmah, sagledati svoje zadatke i perspektivu ovoga naroda u Crkvi što živi ovdje u Hrvatskom primorju, Istri, otocima, Lici i Gorskom kotaru... A za sve nas kršćane jedno je sigurno: mi ne možemo s pravom tražiti u svijetu društvo slobode, opstanka u dostojanstvu i pravu čovjeka, društvo demokratičnosti i participacije, dok to isto nismo ostvarili u svojoj Crkvi, kao znaku obećanog Kraljevstva Božjeg i modelu idealnog društva kojem se usmjeruje povijest. Naša Crkva ima biti zajednica ljubavi, zrelosti i slobode.''

Takva  programska načela i djelovanja Synaxisa Rijeke, bilo je za unutarcrkvene krugove pretjerani iskorak mladih laika, a za riječki komitet Saveza komunista i udbašku centralu u Vjerskoj komisiji uzbuna u već prethodno započetoj ofenzivi u razbijanju zajednice Synaxisa. Stoga uklanjanju o. Tihomira Iliju Zovka iz Rijeke.  Istodobno se dogodio obrat u dosadašnjoj podršci unutarcrkvenih krugova zajednici Synaxis te je uslijedila žestoka kampanja protiv o. Tihomira Ilije Zovka, koja je rezultirala time da je nadbiskup Dr. Viktor Burić 22. veljače 1971. o. Tihomiru Iliji Zovku opozvao kanonsku misiju poučavanja i propovijedanja.

Radi istinitog vrednovanja slijeda događaja potrebno je temeljem  dokumenata  i  svjedočenja  sudionika  rasvijetliti  činjenicu da se u svojevrsnoj koincidenciji dogodila sinkronizirana kampanja riječkog komiteta Saveza komunista i udbaške centrale u Vjerskoj komisiji i unutarcrkvenih krugova u uklanjanju Tihomira Ilije Zovka iz Rijeke te razbijanju zajednice Synaxis. Nije li Riječka Crkva, uvažavajući unutarcrkvene savjetodavne krugove i pod utjecajem strahova induciranih udbaškim ucjenama, u ovom slučaju učinila upravo ono što nije željela: da bude uvučena u politiku? Naime, izvršila je upravo ono što su Centralni komitet SK i UDBA željeli: uklanjanje o. Tihomira Ilije Zovka iz Rijeke i razbijanje zajednice Synaxis.

Synaxisti traže od Nadbiskupa da obrazloži i povuče svoju odluku. Nadbiskup je odgovorio da je postupio prema savjesti, da ostaje pri svojoj odluci i da ima podršku klera. Nakon što su iscrpljene sve mogućnosti i izgledi da se ''slučaj'' riješi, ostavši bez kanonske misije o. Tihomir Ilija Zovko u svibnju 1971. odlazi iz Rijeke.

O. Marijan Jurčević ostao je sam  i usamljen  ali nije pokleknuo. Nastavio je kao stinj u petrolejki goriti i sve godine (kroz više desetljeća) održavati Duh mladih Synaxisa, držeći u prostorima samostana  neformalne sastanke te šireći misao, ideje i stav na znamenitim propovjedima nedjeljnih sv. Misa:

''Ljudska povijest živi u neprestanoj krizi, u stalnom rasponu između postojećeg i mogućeg, nadolazećeg, još nenazočnog u rasponu između sadašnje zbilje i potencijalnog budućeg obrata, u trajnom nadilaženju i nadrastanju. Naša Crkva pokušava danas živjeti u 'suvremenom svijetu' pa se stoga lomi u bolima promjena. Začeli smo prebivati u relativnome, provizornome, privremenome, uvijek kao putnici na konaku. Strah i tjeskoba, nesigurnost i kolebljivost pustoše i životom kršćanina. Tvrda podloga se rasplinjuje pod našim nogama, koračamo tlom koje podrhtava pod prijetnjom ništavila, uporišta nam izmiču na dohvatu. Čini se da je nastupio sumrak, more je uzburkano, nebo oblačno olovnim oblacima, a mi moramo isploviti u horizont eshatološke nade, u budućnost Gospodnjeg Dolaska: contra spem sperare – nadati se i kad nema mjesta za nadu. Ovo je rizik naše vjere. Ovdje je jedino vjera autentična, Abrahamova vjera kao hodanje u nepoznato, buduće i obećano - 'pred licem Jahve' koji ide ispred i dolazi ususret. Problemi zajednice okupljene oko Isusa mogu biti samo goruće rane svijeta; inače ostajemo u sebi vrteći se u krugu bez kraja i konca, izjedajući sami sebe. Crkva nije Crkva ako se hoće pod svaku cijenu učvrsti, očuvati ili zauzeti bilo kakve vlasti nad ljudima. Ona mora iskorijeniti i posljednju primisao na to. Ona po namisli Kristovoj služi  čovjekovu potpunom oslobođenju te se ne može i ne smije nikada pomiriti sa svijetom smrti, bijede, nepravde, laži, zloće i bilo kojeg oblika robovanja. Crkva postoji kao 'službenica spasenja': da se dokine svako gospodarenje, podjarmljivanje, porobljavanje čovjeka i da se tako otvori put isključivom gospodstvu Boga nad čovjekom, da se uspostavi Božje kraljevstvo istine, pravde, dobrote, mira i slobode u iščekivanju definitivnog oslobođenja  u Isusu Kristu''. Crkva se ne smije brinuti za svoju vlastitu budućnost, nego za budućnost zemlje, ovoga svijeta, jer nada Božjega naroda – Isus Krist – jest nada za ovu zemlju, za ljudsku povijest, za ovaj svijet. I ne radi se o tome da spašavamo Boga, njemu Spasitelju nije potrebno spasenje. Nama ljudima je potrebno spasenje. Bog Emanuel jest s nama i među nama da spasi čovjeka, a Crkva sredstvo čovjekova oslobađanja u Bogu. Poslanje i odgovornost Crkve jest poslanje i odgovornost  klerologija šireći nadu u obećanu i zdraviju budućnost svijeta u nadolasku potpuno slobodnog čovjeka – Boga osloboditelja,   u suradnji sa svim ljudima dobre volje unutar Crkve i izvan nje. Crkva danas ovdje i u ovoj državi i bilo gdje u svijetu ne bi trebala željeti nikakvih povlastica. Odricati se treba pretenzija na vlast bilo ekonomsku, bilo političku, bilo ideološku, bilo čak i religioznu vlast, jer se i tako može vladati, manipulirati. Crkva treba nuditi  svoju uslugu ljubavi i milosrđa. Ali istom treba stati u obranu šikaniranih i protiviti se zatvorima slobode na koju imamo pravo kao ljudi, mora tražiti društvo demokratičnosti, slobode i samoupravljanja u svijetu, a protiv svakog oblika robovanja, zagovarajući da se to najprije mora  ostvarili u svojoj Isusovoj Crkvi, kao modelu idealnog društva kojemu se usmjeruje povijest. Ne možemo isticati ni svoje pravo na potpunu, neprerađenu i nepristranu informaciju, a protiv mistifikacija, monopolizma i fanatizma u svijetu, dok isto nismo izborili ili barem započeli uspostavljati među nama u Crkvi. Crkva bi po nama morala biti 'među narodima podignut znak da je moguće pravedno društvo, u kojemu svaki pojedinac vidi svoj prostor slobode u slobodi svih ostalih' ''.

Tako je govorio o. Marijan Jurčević, tako je naučavao  svo vrijeme svoga  posvećenog života, pa i onda kad  je Synaxis utrnuo i postao tabu temom međucrkvenih struktura  metropolije Rijeke. Synaxisovo višegodišnje zajedništvo i sazrijevanje u raspravama, dijalogu i sve dubljem bratskom prožimanju i crpljenju snage i hrabrosti iz euharistijskog zajedničkog lomljenja kruha okupljene zajednice mladih, tako je nastavljeno kroz o. Marijana Jurčevića.

Pokret mladih Synaxisis Rijeka,  vođen od dominikanaca o. Zovka i o. Jurčevića, bio i inicijatorom nastanka prvoga Caritasa u sklopu samostana sv. Jeronima u Rijeci. Naime, potkraj srpnja 1970. jedna skupina mladih sinaxista odazvala se pozivu mladih katolika u Milanu da ih pohode. U međusobnim susretima stjecana su nova poznanstva, izmijenjena iskustva na primjerima života u domaćim Crkvama, raširena su obzorja kulture i duha. Na povratku su mladi domaćini podarili nekoliko kovčega različite robe koja je onda bila početna osnova karitativnog rada iz kojeg se kasnije u Rijeci razvio jedini organizirani Caritas. Od 1970. ostao je raditi pri ulazu u dominikanski samostan sve do 1986. kada je prešao u Kresnikovu, kod sestara milosrdnica, da bi kasnije prerastao u današnji dijecezanski Caritas.

To je povijesna istina koja nam zorno pokazuje kako su Synaxis sinhrono zatrli komunistički udbaši i kler metropolije Rijeka: samomisleći vjernici i laici koji su tražili pročišćenje Crkve u postkoncilsko vrijeme, nisu odgovarali ni komunistima ni klericima.  

Prof. Dr. Marijan Jurčević, dominikanac, bio je veliki čovjek koji je zadužio ne samo sljedbenike rimskog katolicizma, nego i Opću Crkvu kao sveopću kršćansku denominacijsku strukturu.  Kada se razmišlja o daljnjim putevima kojima nam je poći, dovoljno je pogledati na ljude koji su nam jasni putokaz. O. Marijan Jurčević jedan je od tih 'pokazivača smjera'. Počivao vječno u krilu Očevu: sasvim ostvaren, potpuno dovršen, ontološki zaokružen u blaženom gledanju Boga.

Rab, 7. VIII. 2017.
D. Tomac


SIMUL IUSTUS ET PECCATOR

Teološki pojam   "simul iustus et peccator"  (istodobno-simultano pravedan i grešnik), izraz koji nalazimo u poslanici sv. Pavla Rimljanima, je temelj našeg opravdanja (iustificatio, QV), koja čini grešnika od vjere, a budući da opravdanje nije infuzija pravednosti ne-djelima,  pravedni  sami od sebe i pravedni u Božjim očima zbog Krista, a grješnik je grešnik mjereno prema vlastitim zaslugama.
Držimo da prosječan vjernik malo razumije ovaj religijsko filozofijski oksimoron. Još od egipatskih misterija upravljači masama i pukom znali su da je ne-razumjevanje, ne-znanje i zaglupljivanje najdjelotvorniji  način za vladanje pučanstvom.
Doktrina globalističkoga i  korporativističkog ''kraljevstva na zemlji''   baštini sve ideologijsko tehničke  metode stvaranja poslušnih podanika, kako je to radila  crkva u srednjem vijeku. Da podsjetimo, problem Boga ili inteligentnog univerzuma nije u pitanju ima li ga ili nema, već je problem što su ga ukrali popovi, kler vatikanske firme, koji ga prikazuje kako ga prikazuje (neznanstveno) zamagljeno kroz  ''paleontološku slikovnicu'' ne bi li kroz političku tele-ologiju imali moć i kontrolu nad ljudima, imali i izgradili ''globalno kraljevstvo na zemlji'' .
Danas se u poslovnim školama Zapada namijenjenim i primjerenim klasi ''doktoria znanosti opće prakse'' (dakle onima koji otputuju u SAD, završe ekonomski "plesni tečaj" u jednom od specijaliziranih američkih "sveučilišta" i vrate se s diplomom doktora ekonomskih znanosti, naravno, sa znanjem prosječnog polaznika srednje ekonomske škole iz vremena Stipe Šuvara), uči da su najvažniji resurs kapitalizma i bankarske oligarhije budale!
Čovječanstvo je  doseglo  maksimum svojih znanstvenih i tehnoloških kapaciteta (koje danas eksploatiramo) još 60-ih, a nakon toga se u znanstvenom i tehnološkom sektoru nije dogodilo ništa radikalno novo.   Da ne bude nesporazuma, inovacija je bilo i bit će ih, ali nisu radikalne kao onda i kada se društvo suočilo s novom vrstom problema iza II svjetskoga rata.
Bilo je to vrijeme kada se, nakon što su zadovoljene osnovne potrebe velike većine ljudi, progresivni dio populacije suočio s novom stvarnošću i socijalnim izazovima. Propasti i neodrživosti kolonijalnoga ustroja upravljanja proizvodnjom i tržištima preko ''poglavica'' sa diplomama Sorbone ili Cambridge koji su završavali programe skrojene i namijenjene kolonijalnoj eliti, u vremenu kada su kaplari postajali maršali i diktatori što u Africi, na  Bliskome istoku, Indokini ili  Latinskoj Americi.
Kako kapitalizam,  odnosno korporativni  voluntarizam ne može opstati bez stalnoga širenja i globalne tvrtke trebaju nova tržišta (čitaj potrošače korisnike), bankarsko financijska oligarhija je uočila  svu ograničavajuću uskogrudnost nacionalnih država, nacionalnih valuta, nacionalnih politika itd. i stvorila političku agendu globalističkoga  jedinstva, namećući  standarde i kriterije kroz suvremenu ''Inkvizituru kapitalizma'' - MMF i Svjetske Banke,  rejting agencije,  globalne trgovačke ugovore i zajednička tržišta (npr. kao što je europsko, azijsko i sva sila  akronima raznih nadnacionalnih asocijacija)

Kao što Crkva u srednjem vijeku nije mogla odgovoriti na duhovne potrebe pučanstva, ali je imala potrebu za teritorijalnim širenjem, odnosno integrirajućim globalnim kraljevstvom na zemlji, tako i kapitalizam-korporativizam  više ne zadovoljava nove potrebe socijalne i prosvjetiteljske, ali ih (lažne potrebe) intenzivno stvara i zatim vas uvjerava kako ih trebate ostvariti ili "osvojiti" pod svaku cijenu (konzumeristička ideologija).
Sve  je lako objasniti, mobilni korporativni operateri su stvorili potrebu i stalno je potiču da se stalno razgovara putem telefona, farmaceutske korporacije da konzumirate lijekove (za probavu, mokrenje, spolno poboljšanje, ljepotu, dakle ne možeš živjeti bez tabletica)  a proizvođači odjeće i ostale bagatelle da sezonski mijenjate sadržaj u svom ormaru i glavi, prema slici i prilici raznih ''Celebrity'' i uzora ''Light Style'' življenja.
Trenutno svjedočimo procesu na globalnoj razini,  stvarnosti u kojoj se stvaraju ljudi potpuno lišeni racionalne svijesti i znanstvenih spoznaja o svijetu, a to predstavlja idealnog potrošača. Glavnu ulogu u tom procesu igraju televizija i drugi masovni mediji, koji do maksimuma pokušavaju pojednostaviti sadržaj posla u kojem se stvara savršeni potrošač-budala.
Znanstveno  se utemeljilo i unaprijedio marketing, brendiranje, Light  Simply Clever filozofiju života,  kojem je cilj stvoriti "lažne potrebe" i da nepotrebno učini "prijeko potrebnim", samo kako bi se sve prodalo. Na slavu Boga zlatnoga teleta i poklonika idiota...
Ljudi  postaju programirani da bez kritičkog razmišljanja  kupuju sve što im se nudi. Razumni argumenti su ukinuti, a "nametanje potrebe" se provodi na emocionalnoj razini (djeca postaju subjekti i objekti reklama, obitelj je u funkciji prodaje majoneze ljubavi).
Da bi apsurd bio veći, rast osobne potrošnje uglavnom na gomilu nepotrebnih stvari, izuzmemo li one egzistencijalne, uzima se kao pozitivan makroekonomski pokazatelj i znak je "napretka" gospodarstva i društva općenito. DAKLE, EKONOMICI ODGOVARA ŠTO GLUPLJE DRUŠTVO KONZUMA (takve teze možemo slušati i na HRT od domaćih doktora znanosti ekonomike opće potrošnje, obrazovanih na zapadu, za punjenja proračuna kao rupe bez dna).
Neki smatraju kako će kapitalizam propasti upravo zbog toga što su banke i političke elite za sobom ostavili jadnu trulež, intelektualnu pustoš kao što je kler ostavio iza sebe u srednjem vijeku. Ova je teza upitna sve dok postoje budale, taj dragocjeni resurs  društvene stvarnosti XXI st. (za one koji ne znaju pročitati 21. st.).
Terorizam, strah, mračnjaštvo i neznanje su posljednje utočište suvremenog kapitalizma- korporativizma, čime se stvaraju budale bez kojih moderno globalno  tržište ne može postojati.
Što će se dogoditi u budućnosti,  
Zapadna kvazi kršćanska civilizacija karakterizira sve moderne suvremenosti  kapitalizma, globalnoga korporativizma, ali ne gleda u budućnost nego se brine samo za trenutnu ekspanziju i rast dobiti, koja se ostvaruje kroz ukupno zaglupljivanje populacije..
Lako je od glupana napraviti budalu, koja domet demokracije doživljava kao slobodu da  može navijati za nogometnu reprezentaciju i piti pivo oslikano sa nacionalnim guračima svinjske  kožice.
 Jednadžba je jednostavna. Bilo koji poredak, socijalistički ili socijalno pravedniji ili osjetljivi se može lako srušiti, a sve što treba učiniti je uvjeriti ljude da će im upravo predstavnici neoliberalne elite osigurati stvari koje misle da trebaju posjedovati. To je slučaj s Argentinom, Brazilom, Venezuelom.
Naravno, nemojmo zaboraviti ni predizborna obećanja od kojih imamo uglavnom prazne novčanike u gotovo poderanom hrvatskom džepu. Onih nekoliko postotaka elite, naravno, ne spadaju u ogromnu većinu budala koje su vjerovale i još uvijek vjeruju u laži elite-plutokrata raznih političkih opcija.
I da, netko će se pitati zašto  pravednik i grešnik u naslovu i ovaj tekst?
Pa odgovor je istodobnosti da smo svi jako pametni sa svojim iPod-ima a u stvari smo budale  na svojim selfie-ima...  

Rab, dan sv. Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora 2016.
D. Tomac


MIRISI, ZLATO I TAMJAN

Akademik Slobodan Novak -  In memoriam

Cvrčci cvrče, zvrče i zriču zrikavci na rapskome groblju, ide pogrebna asambleja, čitanje i mucanje apoteoza a nema riječi za umjetnika riječju... 
Bio je apostat(a)  banalnosti, heretik ideologija, shizmatik politike laži i obmane,  bio je i čovjek polemike i protivnosti i kako sam piše u  svojim "Protimbama" a primjereno trenutku kao epitaf samome sebi: 

"Svaka bilanca (života) otkriva i promašaje i grješke, ma kako bila pozitivna (...) Moja najpogubnija mana, bez svake šale, jest glupo nestvarna istinoljubivost i pravdoljublje, naslijeđeni od oca, fanatičnog pravdoljubca i istinoljubca''

Slobodane Novak, rabljaninu, Čovječe, počivao u MIRISu Raba, ZLATOrisu  rapskih sutona i TAMJANu svojih pisanih riječi i djela.

Rab, 1. VIII  2016.
D.Tomac  


COGNITO! CACO ERGO SUM...


Trebaju li čovjeku  svećenici da on  dopre do Boga, trebaju li vjernici uprisutniti Boga samo preko svećenika... što su zapravo svećenici, svih denominacija, stupnjeva, rangova i službi? Ne sliče i ne djeluju li oni kao politički komesari, nisu li  biskupske konferencije  centralni komiteti partija, nisu li sinodi  crkava kongresi partija, ne djeluju li  biskupska vijeća kao  politbiroi  isti komunističkim i ostalim diktatorskim tijelima jednoumlja i despotije  vjere i vjerovanja?

I tako danas imamo da se prirodu Boga  kroz prilike i naravi Isusa Krista u kršćana prikazuju različito i dvojako, zavisno o kršćanskoj denominaciji i onda se istinski vjernik mora zapitati koji je Bog pravi, ispravni, kanonski, evanđeoski, koja liturgija prikazuje ispravno Božju uprisutljivost u molitvi utjecanja božjoj milosti?
  
Hologrami su vizualne projekcije objekta-tvari, tako da oni nisu nešto čvrsto, u smislu da ih se ne može osjetiti dodirom. Glavna odlika holograma je da svaki njegov dio sadržava cjelokupnost,    Pojednostavljeno, matricu holograma tvari  koliko god cjepkali na manje dijelove, svaki dionik ma koliko mali bio  daje informaciju  o sveukupnosti - cjelina je sadržana  u djeliću ili djelić  je cjelina koja se ne multiplicira zbrajanjem  ili ''ijepljenjem dijelova cjeline''  u veličini  ili volumenu objekta.  Nadalje  osobina je da se  hologram ne može opredmetiti  aditivnim  postupkom kroz tehnologiju 3 D printanja. Iz teorije holograma razvila se hologenomna teorija svemira (1995. g) odnosno da je Svemir hologram! (čega i koga?)

Znanstveno je  dokazano da je Svemir sadržajno tvoren od vidljive i tamne tvari. Vidljive tvari u svemiru nema mnogo, tek oko Ω = 0.05. Neki teoretičari smatraju da je ukupna gustoća svemira Ω = 1, što znači da tamne tvari mora biti oko Ω = 0.95. To bi značilo da je 95% mase svemira "tamno". Tamna tvar je naziv za tvar u svemiru koja ne emitira niti reflektira elektromagnetsko zračenje, zbog čega je ne možemo vidjeti. Njeno postojanje ''tamne nevidljive tvari'' astronomija je dokazala posredno, ergo , mi  nemamo pojma  što radi i kako funkcionira, 95% Svemira.

DNK  (osnova  života ) - do prije nekoliko godina znanstvenici su tvrdili kako je gotovo 98% naše DNK obično smeće koje nema nikakve funkcije, nazivajući je nekodirajućom DNK. U početku, biološka funkcija velikog dijela nekodirajuće DNK je bila nepoznata, pa je nazivana ''junk DNK''. Kao takva je poznata već decenijama, sve dok naučnici nisu otkrili da su mnoge nekodirajuće sekvence funkcionalne, uključujući gene za funkcionalne RNK molekule (ljudska bahatost i idiotizam zbog nedostatka  znanja, razumijevanja  i poznavanja  uloge nečega  sve je ''to'' nazvala  ''smećem'') no uz napredovanje genetike i tehnika koje omogućavaju ''isčitavanje'' podataka iz našeg genoma, postalo je jasno kako priroda zaista ne stvara smeće, a naročito ne u osnovnom nositelju podataka u svakom ljudskom biću, točnije u našoj DNK. Količina nekodirajuće DNK uveliko varira među vrstama. Npr  više od 98% od ljudskog genoma je nekodirajuća DNK.

Istražujući do nedavno ono što se smatralo suvišnom informacijom u DNK, tzv, ''Smeće DNK'', istraživači s WIT-a došli su do spoznaje koja znanstveni i cijeli ostali svijet ostavlja potpuno bez komentara i bez argumenata. Znanstvenici s prestižnog Wyoming Institute of Technologya su u dijelovima DNK nizova - za koje je uvriježen popularan naziv "smeće DNK" jer nemaju nikakvu poznatu funkciju - ugledali su smisleni uzorak! U nizovima kromosoma vidjeli su rupe koje ih podsjećaju na kodiranje za biološku funkciju koja nosi sličnost s uzorcima ljudskog jezika. Kontakt i uska suradnja s lingvistima, grafolozima i filolozima  u analizi i dekodiranju  područja Transpozona i Retrotransposona što se činilo kao nagovijest prema ljudskom jeziku, predstavljanju funkcije sekvenci DNK u ljudskom genomu. Jezik u "smeću DNK", kojeg su znanstvenici već godinama odbacivali kao beskoristan, bio je identičan antičkom aramejskom (na ljudskom genu PYGBwX, Gen bMp3 ima retrotransposon u svom haplotipu T-MP4 ima slijed koji se može protumačiti kao ugrađen ekvivalentni genetski kod  jezika drevnih  Aramejaca koji izgleda i kao da se prevodi poput Božje riječi svom narodu. To se ponavlja iznova i iznova tijekom cijelog niza ljudskog DNK):

Čudesno, da  podsjetimo one  koji čitaju  poslanice: 1 Kor 6,19: "Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji je u vama, koga ste primili od Boga? Niste sami". Sjetite se ''u početku bijaše Riječ''

DNK je materijal takav da se stalno mijenja, dijelom zbog epigenetike, a dijelom zbog razloga koji su nam još uvijek neshvatljivi, mi smo tek počeli otkrivati čuda ljudske DNK. Mi zaista živimo u vrlo interesantnom vremenu, znanje mijenja našu percepciju i zasigurno mijenja i našu DNK. Prije više od 30 godina znanstvenici su istraživali utjecaj frekvencija i riječi na naš genetski materijal.  DNK je  formacija fraktalnih antena te tako na nju izrazito snažno djeluju EM zračenja (HARP, mobiteli, releji  i svi uređaji koji imaju  tehnička zračenja...)

Znanost smatra kako se upravo sada događaju brojne i iznimno važne mutacije u našoj DNK. Mi evoluiramo. Mi mutiramo. Vrlo brzo će ljudi razviti 12 zavojnica DNK, u stvari mi smo krenuli u tom pravcu prije nekih 5-20 godina. Mi mutiramo u novu vrstu i još ne shvaćamo što se događa s nama i oko nas.

Javnosti je dostupno sve manje necenzuriranih istraživanja. Vjerojatno je sve ovo i pravi razlog zašto institucije novog svjetskog poretka toliko napadaju podsvijest (subliminali, reverzibili, ''pranje mozga'', reklame, poruke i slike na ambalaži hrane i potrepština, filmovi, video igre…), a sve manje fizičko tijelo.

Svjetlost    -  sve znamo o njoj a u stvari ništa NE-znamo, čak i danas znanost  dvoji  prirodu svjetlosti  je li valna ili korpuskularna pojava i zašto se mijenja odnosno prelazi iz jedne pojave u drugu (val u česticu i obratno) no ono što znamo  je da bez svjetlosti nema života na Zemlji. 

Iluminizirajući (laser kao vid svjetlosti) hologram DNK, dobivamo  izvan prostorno-vremensku  informaciju koju možemo nazvati Misao (izraženu riječju), kojom možemo manipulirati, koju možemo  transcendirati, u bilo koji oblik kvantne energije  ili  poznate pojavnosti, čime je moguće  razumjeti da smo bliže Stvoritelju.

Je li to iluzija... - znano je da postoje ljudi koji snagom vlastita uma mogu činiti stvari koje većina ne može činiti (levitacija, bilokacija, prolazak kroz čvrste objekte, manipulacija predmeta...). Sanjanje može biti igra podsvjesti ali može biti i posjet paralelnim svjetovima, dok je sinkronicitet prema fizičarima   vrsta ''pukotina u stvarnosti'' koje stvaraju paralele između drevne mistike i kvantne fizike, u kojima je teorija  o svemiru kao jednom velikom hologramu Iluzija stvarnosti.  Ako je teorija istinita, ako je sve iluzija koja nas priprema za nešto više, za višu razinu postojanja, nirvanu, raj, valhalu - da li je dobro što za to 99,9% ljudi nema pojma?

Naša stvarnost je iskustvo koje je potrebno za spoznaju viših stvari, a s korupcijom vlastitih misli i ne-bogovitim  ponašanjem stvaramo iluziju unutar iluzije i sami sebi produbljujemo agoniju. Spoznajom prelazimo u pravi svijet, svijet u kojem ne postoje manipulacije i gdje je svako dio nečega višega.

Kada bi se ostvarilo osvješćivanje-spoznajom, tada bi iskrivljene društvene norme, etika i moral padali kao kula od karata, s druge strane pali bi i porezi, zatvori, diktatori, a porasla bi istinska vjera i religioznost, jednom riječju, nastao bi nekontrolirani kaos. Iz ove perspektive kaos ne bi bio niti toliko negativan jer ne bi živjeli u ''kavezu unutar iluzije'', možda bi i iskustvo bilo potpuno, a ovih 0,01% ljudi što zna za holografsku paradigmu ionako može napraviti samo zlouporabu iste (jer to jedini i znaju), dakle spoznaja je mnogo vrjednija  od tajne.

 Iz tog razloga pojedine vjerske skupine žive izoliranim životima vjerujući u reinkarnaciju jer smatraju da svjestan boravak u opsjeni dovodi do bržeg prelaska u viša stanja svijesti iliti ne-iluzorne realnosti.

Vjernicima će ovo biti  manipulacija božjom kreacijom u budućnosti!? (kao i s kloniranjem).

Pojednostavljeno,  ljudi  napadaju  posljedice a ne prave uzroke i dok je tako bolest našeg društva će ići na mlin korporacijama, a ne borbi protiv iluzija (kad nas boli glava ne borimo se protiv pravog razloga glavobolje već blokiramo samu bol). A kao konačna posljedica dolazi prekid iluzije.

Tijekom mise 27.12.2015. u toledskoj katedrali nadbiskup Braulio Rodriguez je svojim vjernicima propovijedao o važnosti bračnog sakramenta i sve neodgovornijem i opasnijem djelovanju današnjih žena u braku. Nadbiskup je objasnio okupljenim kako bi žene izbjegle batine da slušaju svoje muževe. On također smatra kako bi žene mogle izbjeći fizičke povrede da ne traže rastavu od svojih muževa. Čak što više, nadbiskup Rodriguez je okupljenima jasno dao do znanja što misli o obiteljskom nasilju nad ženama: (citat) “Većina slučajeva obiteljskog nasilja se događa zbog toga jer se žene ne slažu sa zahtjevima svojih bračnih partnera, točnije jer odbijaju muževe zahtjeve. Također, muškarci često imaju ‘macho’ reakcije jer žene traže razvod. Brojni problemi nastaju jer parovi nisu u “pravom braku” te ti isti brakovi završe s brzim razvodima. Smatram da naše vodeće političare uopće ne interesira količina razvoda jer su se sami borili za takozvane ‘razvode na brzaka’.”

U biti nadbiskup je branio počinitelje obiteljskog nasilja koje uglavnom čine muškarci nad ženama, te je krivicu svalio na žrtve, točnije žene. Šteta!

Takvih grešaka ima još.

Podsjetimo:

   kardinal Raymond Burke, smatra da su radikalne feministkinje odgovorne za nastanak svećenika pedofila;
   kardinal Roger Mahony je skrivao dokaze o svećenicima pedofilima i silovateljima u nadbiskupiji Los Angeles;
    nadbiskup Robert Clarson je desetljećima štitio svećenike pedofile i silovatelje i na sudu je izjavio da nije znao kako je seks s djecom zločin;
    biskup Fernand Marija Bargall je novac iz Caritasa trošio za seksualne izlete sa svojom djevojkom i putovanja po pomodnim ljetovalištima;
  što reći o skandaloznom prijedlogu zakona H.R. 358 pod nazivom ''Neka žena umre'' kojeg je predložila Američka nadbiskupska konferencija?;
   što reći o izjavi pape Benedikta XVI. kako je pedofilija ''normalna stvar''?;
  što reći o tome kako samo Američka podružnica Katoličke crkve treba platiti gotovo četiri milijuna dolara žrtvama svećeničkog silovanja i pedofilije?;
 što reći o jednom  od najodvratnijih zločina koje nosi španjolska podružnica Rimskokatoličke crkve  -  krađa (otmica majkama kod poroda) i prodaja preko 300.000 beba pod Frankovim fašizmom od kraja Drugog svjetskog rata do uspostave demokracije u toj zemlji?;
  što reći o tome kako kardinal Stepinac protestira kod poglavnika Pavelića, da nije primjereno  Židove i ostale voziti u logore (čitaj pogubilišta) u stočnim vagonima, pače kršćanski je  dostojanstveno ih prevoziti u mjesta pomora...

Na Rabu na dan ljetnoga solsticija 2016. (20.lipnja)

D. Tomac

Msgr. JOSIP BANDERA
in perpetuam rei memoriam


''Budimo djeca Božja i uvijek ćemo biti zadovoljni, ne samo na ovome svijetu nego i sutra kad prijeđemo granicu života.'' Tako je govorio mons. Josip  Bandera, apostolski protonotar supra numerando, najviši naslov za prelate Rimske Kurije (papin prelat) koji nemaju biskupskog posvećenja,   ponizan i tih u  služenju  svojem narodu, žiteljima Beloga i Tramuntane na otoku Cresu.

Dobar čovjek Tramuntane, svećenik koji se svjedočio i živio  svoga poziva načela  ''da   svećenik treba biti uvijek na usluzi Bogu i za one koji u svojem svakodnevnom životu ne osjećaju taj poziv. Svećenik treba najprije svojim životom, a zatim svojim služenjem drugima opravdati svoj poziv. I pored toga i protiv toga što  ljudi očekuju mnogo i uvijek mjere koliko su dobili.''

Bio je čovjek u ljubavi za svoj zavičaj, svoje ljude, svoj Beli, na otoku Cresu, kojem je služio, do svoje 97. godine  života, slaveći sv. Misu svakodnevno, kada je zbog loma kuka bio prisiljen  2011. godine umiroviti se i posljednje godine provesti u invalidskim kolicima.
Mjesec Lipanj, kad cvjetaju lipe bio je mjesec  životnih događanja  mons. Bandere.

Za svećenika se je zaredio 16. lipnja 1940. Godine. Mladu misu slavio je 23. lipnja 1940. u Belom (zbog ratnoga stanja čin zaređenja bio je u 4 sata ujutro u polu-zamračenoj kapeli zadarskog sjemeništa, a odmah nakon što je zaređen,   ukrcao se  na brod koji je plovio put Rijeke i poslije otplovio prema  Belom, jer je htio mladu misu održati u svojoj rodnoj crkvi u Belom. I poslije Mlade mise vratio se u Zadar istim putem na službu kuratora i kapelana.

Svoj Beli, svoju Tramuntanu, svoj narod nije htio napustiti  ni po poraću iako su to bila vremena kad su mnogi napustili otok, Bandera je ostao. Godine 1949. imenovan je za župnika u rodnom Belom te za župnog upravitelja u susjednim župama Dragozetićima i Predošćice, svjedočeći mnogim promjenama u životu otoka, Tramuntane, Beloga, crkve i biskupije krčke ili kako je znao prispomenuti: ''Nije lako danas mladima, svijet današnjice nije kao nekad, sve se izmijenilo. Ima nešto i dobroga, ali puno toga smo izgubili. Ne znam jesu li ljudi više iskreni jedan prema drugome.'' A volio je ljude a napose mlade, bio je istinski sretan kad je vjenčavao i krstio  mladost,  triju  župa i župljana  kojima je na noge dolazio dijeliti blagoslove i naviještati  Evanđelje.

Govorio je jednostavno  a njegove misli zvone i danas aktualno i mudro: ''  Evangelizacija je uvijek ista jer je Evanđelje uvijek isto, samo ga treba znati danas prenijeti, dokazati da je potrebno, da je uspješno, da je dobro, da spašava.''

U nedjelju, 21. lipnja 2015. u župnoj crkvi Prikazanja Gospodinova u Belom, predvodio je svečano euharistijsko slavlje kojim je Gospodinu zahvalio za svoj izuzetno dugi svećenički vijek. od 75 godina svećeništva. Umro je 3. lipnja 2016. godine, a 6. lipnja u 17.00 sati pokopan u svome Belom, u svojoj crkvi ispod oltara na kojem je 62 godine službovao  i svakodnevno slavio Boga.

Mons. Josip Bandera,  proslavio je 8. srpnja 2014 u rodnom mjestu Beli na otoku Cresu svoj 100 rođendan slaveći  svetu Misu u župnoj crkvi Prikazanja Gospodinova. I tada je taj Veliki, skromni, mudri i dobri pastir a nadasve čovjek, kojemu je Čovjek bio iznad svega, iako vezan za invalidska kolica izrekao jednostavnim riječima kršćanski smisao Vjere: ''Bog mi je dao sve te godine da još nešto učinim, ali i da popravim sebe i ono u čemu sam pogriješio i da se pomirim s Bogom i bližnjima.''

Mons. Josip Bandera je 1959. godine imenovan kapelanom Njegove Svetosti od pape Ivana XXIII. i uzdignut u čast monsignora. Mogao je graditi karijeru unutar biskupije i  šire, služio je pod  četiri biskupa i dočekao petog (sadašnjeg), znao je za mnoge tajne karijera i  ambicija svećenika i biskupa, ali nije se nikada hvastao i grabio za časti i službe, govorio je uvijek istinu pa makar ona bila teška za uši i dušu, i zato je tek u 76. godini života godine 1990. uzdignut u začasnog kanonika Stolnog kaptola u Krku.

Poznavao sam  mons. Josipa Banderu od 1967. godine, kada sam ga upoznao na prelijepoj plaži podno Belog, došavši prvi puta na Beli barkom iz Rijeke sa prijateljem na ljetovanje,  kojeg su roditelji bili iz Belog. Na njegov 90. rođendan, na primjedbu da je zavrijedio da mu ljudi Tramontane podignu spomenik u Belom, nasmijao se uz njemu svojstvenu opasku, a onda sramežljivo priznao da bi mu bilo drago da se na njegovoj rodnoj kući, po preminuću, postavi skromna ploča sa znamenjem da je ovdje rođen i živio u ljubavi za  Boga, svoju Tramuntanu  i svoj Beli.

Za nadati se je da će vjernici Beloga, Dragozetića, Predošćice, Orleca i Vrane postaviti  bareljef sa likom i insignijama apostolskoga protonotara na njegovu kuću u Belom kao trajni znak pažnje i hvale za sve što je učinio u svome dugome životu i služenju Bogu i ljudima.

Opraštamo se  sa dobrim čovjekom uz blagoslov: daruj mu Gospodine vječni Mir, svijetlila mu Božja Svjetlost u prijelazu Novoga života.

Na Rabu, 13. lipnja 2016.

D. Tomac





SUROVA I POTRESNA ANALIZA TEOLOGA ZORANA ĐUROVIĆA – PROBLEM POPOVA

Dr. sc. Zoran Đurović, srpski teolog, svćenik i slikar je veliku pozornost svećenstva, ali i običnih ljudi, tekstom ''Problem popova'' koji je podjelio na društvenim mrežama. U svom osvrtu na probleme u Srpskoj pravoslacnoj crkvi govori surovo o vladikama, sistemu, silovanjima, novcu…

''Kap mi se prelila preko čaše… Popovi su problem. A zašto su problem? Zato što oni žele biti problem? Ne, zato što su žrtve i saučesnici problema. U preambuli se obično ne iznosi rješenje ili zaključak. Ali sam ga iznio zato što ne bih htio opravdati popove,  ali ni sasvim ih kriminalizirati. Jer oni su produkt sistema. No, reći, kriv je mehanizam, to ne znači ništa. Kriv je Djeda Mraz! Neće biti…
Moj slučaj, koji je atipičan, i jednostavno se ne može uklopiti u jedan objasnidbeni model, ipak može nešto reći. Ja sam u sistemu ali i van njega. I zato se sada mogu ''surovo'' osvrnuti na njega.
Popovi su glavni kotači u cijelom mehanizmu. Najviše ih je. Mislim konkretno na Srpsku pravoslavnu crkvu i na nju se ovdje odnosim, a ne na ostale Pravoslavne crkve. Ta pak mašinerija ima potrebu izdržavati se novčano. I teret je na popovima. Oni su zadovoljni jer u 80% slučajeva zarađuju bolje nego prosječni građani. I plaćaju reket. To se tako ne naziva, ali su to razrezi koji služe za eparhije (biskupije). I to je najveća vrlina koja se traži od popovske kaste. Pare. Znati musti.
To je sistem religije. On zadovoljava pastvu i višu kastu. Vuk sit i janjci na broju. A da li je Isus mislio na janjce kao ovce? Ne bih rekao. I što piramidalno imamo? Vladika (biskup) traži pare od popa, pop od naroda. Naravno da ima i među-karika (đakoni, klerici raznih profila). I što odgovara popu? Poslušne ovce koje daju pare. Što više ovaca, to više runa.
Sistem funkcionira. Primjer: Gradimo crkvu u selu, narod tradicionalno pobožan, ne talasati da se ne bi uzbunio, gradski otac daje sve moguće dozvole za gradnju, pop nalazi ličioca kojeg predstavlja umjetnikom, župljani daju pare za ''freske'', od toga jedan dio ide popu, drugi članovima vijeća, treći biskupu, a sića slikarskim pomoćnicima, ako dođe… Pop na gozbi dobija naprsni križ, pred vladikom janje punjeno kajmakom, muzika, svi veseli. Sistem je savršen. Vladika na saboru predstavlja izveštaj kako je ON obnovio ili podigao ili oslikao crkvu. I zato prima lijepu plaću. Kolika god da je, on ne plaća iz svog džepa struju. Ne izlazi na pijacu da kupi kruha i luka… Jer to bi bilo omalovažavanje vladičanskog čina. Ne zna koliko košta litra mlijeka. I čovjek sa džeparcem upravlja tuđim životima.
Popovima je u interesu da imaju ovce. Jer su popovi dovoljno inteligentni da vide kako za nadređene imaju ljude koji ne žive u ovom svijetu. I onda ni popovi ne talasaju. Zašto bi uvodili neke ''novotarije'' u župi?
Sistem vlasti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je feudalni. Turski. Kadija te kudi, kadija ti sudi. Prinčevi crkve imaju beskonačnu vlast. I nemaš apelaciono pravo. Zakon o mobingu još nije zaživio. Kao da su crkva i država odvojeni svjetovi. Zbog toga, ako sodomiziraš ili ubiješ nekoga u crkvi, to državu ne interesira. A to ne bi smjelo bi tako.
Imaju popovi neke škole i inteligencije. No, 90% njih ne znaju nešto drugo raditi. Zato su zatočenici zanata. Još ih stisnu žene i odgovornost prema obitelji. I radili bi mnogi nešto novo u župi, ali kako se svako malo mjenjaju vladike po eparhijama, ne znaš kakav ti luđak može izletiti u tom ruskom ruletu. Umješnost preživljavanja.
Kad već popovi imaju pamet (ne baš svi, ali dobar dio da), ispada da je problem u nečemu što nemaju. A što je to? Popovi nemaju muda! Kastrirali ih monasi.
Popovi su muda prodali za tanjur gulaša. I zato kažem da su istovremeno žrtve i saučesnici u zločinu. Jer ovo nije sistem koji je reguliran pravilima nego zločinački sistem. Koji gubi duše. Doslovno kao u obredu prodaje svoje duše.
Namjerno se izražavam u ovim terminima. Da bi tama mogla raći: O čemu vam govori ovaj bezbožnik? E, ja to hoću. U najgorem mogućem obliku. Da zderem kožu sa ovog zla ako je ikako moguće. Jer, ja sam mogao reći: časnim ocima, svećenicima Boga Živoga, nedostaje hrabrosti. Ne, ja ti želim zabiti prst u oko! I ništa mi ne možeš. Rekao sam nešto lažno? Nisam. Ako sam rekao dobro, što se buniš i što me kudiš?
Odmah će ustati demagozi među vladikama i reći kako ja želim napraviti ''komunističko'' svećeničko udruženje. Ne, prijatelji, ja sam uvjek bio van komunizma. Od djetinjstva. Ali se vama mora stati na put. Ovo je blasfemija. Jer koliko god da je težak grijeh silovanja jednog dječaka toliko je težak i grijeh silovanja jednog svećenika. A to se događa više nego često. I drugi popovi gledaju kao bivoli kad lavovi odvoje neko grlo i rastrgnu ga…
Da li je vama, vladike (naravno da se ne odnosi na sve), jasno da kada bismo se mi, popovi, ponašali prema pastvi kao vi prema nama, ne bi nam ostalo ni jednog vjernika? Jer vjernici ne zavise financijski od nas. Poslali bi nas u majčinske izvore…
Priče o kršćanskom personalizmu su samo fore koje se koriste za zavođenje prostodušnih. U praksi je samo novac Ličnost. No Isus ne reče da su blaženi bogati. Naprotiv. Rekao je da se ne može služiti novcu i Bogu. I svaki od vas je pred tim iskušenjem. Ne nadajte se da će biti neke druge probe. Sve je ovdje. Imamo samo jedan život. I u tome u čemu nas zateče Gospod, u tome će nas suditi. Svatko mora gledati lice svoga bližnjega.
Štititi bližnjega od sebe, to je čovještvo, po Marku Miljanovu. To se citira često. Ali ne aplicira. Proročki vapim, nas neće biti ako ovo ne usvojimo kao princip. Ako nemamo dovoljno inteligentnih vladika koji će urediti sistem  samozaštite, integrirati popove u sistem odlučivanja i kontrole, mi smo izgubljeni. Da se vratimo Evanđelju, da koji želi biti prvi, ima služiti svima. Kao što to danas radi papa Franjo. Pere noge i ženama i kriminalcima. Lažno? Licemjerno? – Dopuštam da tako misliš. Ali neka sada patrijarh Irinej svim vladikama opere noge. Lažno i licemerno, ali neka učini. Neka metropolit Amfilohije da kupi kilo kruha...''.

Tko je Zoran Đurović?
Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu Srpske pravoslavne crkve u Beogradu 1995.godine. Upisuje postdiplomske studije iz Povijesti filozofije (mentor Slobodan Žunjić) pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, bez finalizacije doktorata zbog župnih obveza. Naime, od 1996. preuzeo je župu u Smederevu, gdje je bio protagonist duhovnih promjena, koje nisu uvjek nailazile na odobravanje. Ne želeći se politički angažirati, odlazi 2002. u Rim gdje upisuje postdiplomske studije iz patrologije na Pontificio Istituto Patristico Agostiniano, Pontificia Università Lateranense. Magistrira u teologiji i patrističkim naukama u siječnju 2007. sa tezom: La condizione originaria dell’uomo nella teologia di Agostino. Un riesame dei suoi commenti alla Genesi e dei suoi scritti della polemica pelagiana sulla mortalità di Adamo. Vocabolario e questioni. Doktorira u lipnju 2010: La protologia e l’escatologia nel De Genesi ad litteram di sant’Agostino. Analisi esegetico-teologica, pri istom institutu (IPA) pod rukovodstvom slijedećih profesora: Vittorino Grossi, OSA (prvi mentor), Robert Dodaro, OSA (drugi mentor) i Nello Cipriani, OSA (advocatus diaboli). Teza je objavljena iste godine. Predsjednik instituta, Dodaro, izjavio je da će nastojati inovativan istraživački metod primjenjen u ovoj tezi koristiti u narednim doktorskim istraživanjima.
Poznaje više starih jezika (grčki, hebrejski, sirijski, latinski, staroslovenski) kao i modernih (slavenski jezici, talijanski, engleski, španjolski, francuski). Bavi se prevođenjem, pisanjem znanstvenih studija i slikarstvom.

Izvor: http://www.infocentrala.rs/surova-i-potresna-analiza-teologa-zorana-durovica-problem-popova/