Church in society - Crkva u društvu


 Ecclesia Vetero-Catholica Orthodoxa


WORLD COUNCIL OF NATIONAL CATHOLIC CHURCHES
(WCNCC)
SVJETSKI SABOR NARODNIH STARO-KATOLIČKIH CRKAVA

ORTHODOX OLD CATHOLIC ECCLESIASTIC PROVINCE OF ST. CRISTOPHER
ORTODOKSNA STAROKATOLIČKA PROVINCIJA SV. KRISTOFORA




May the road rise up to meet you.
May the wind always be at your back.
May the sun shine warm upon your face,
and rains fall soft upon your fields.
And until we meet again,
May God hold you in the palm of His hand.
 (Old Celtic blessing from the pilgrim)
-----------------------------------------------------------------------------------







 U ČAST I SLAVU O. DOMINIKANCA PROF. DR. MARIJANA JURČEVIĆA 

Prof. Dr. Marijan Jurčević, dominikanac -  In Memoriam


Osjećamo potrebu da o osobi  dominikanca  Dr. o. Marijan Jurčević, intelektualca par excellence, katoličkog mislitelja, osobe posvećenoga života  u pravom smislu i značenju tih riječi, a nadasve Čovjeka u svjedočenju onoga što bi čovjek trebao biti u svom ovozemaljskom postojanju. Potrebu da progovorimo o njegovu radu na formaciji pokreta  SYNAXIS – orijentacijska traženja mladih u Crkvi i svijetu pokrenutog u postkoncilskom razdoblju u Rijeci, daleke 1965 godine.

Dolaskom o. Tihomira Ilije Zovka 1965. u riječki dominikanski samostan počinju se okupljati srednjoškolci, studenti i mladi radnici na katehetske sastanke i liturgiju u crkvi sv. Jeronima, na Trgu Riječke rezolucije. O. Marijan Jurčević dolazi u samostan 1966. godine. Začetak je to studentskog pastoralnog centra u kojemu počinje sustavna vjeronaučna pouka na tragu dokumenata Drugog vatikanskog sabora koji je netom (1965.) završio sa svojim radom.

Naime Drugi vatikanski sabor na svom je završetku 8. XII. 1965. (dakle prije 52 godine) uputio mladeži sljedeću poruku: 

''Svoju posljednju poruku Koncil upućuje vama, mladići i djevojke cijeloga svijeta. Jer vi upravo preuzimate baklju iz ruku svojih starijih, ulazite u život svijeta u trenutku divovskih preobražaja njegove povijesti. Vi ste ti koji ćete, primivši pouku i primjer svojih roditelja i učitelja, izgraditi društvo sutrašnjice, ili ćete zajedno s njime propasti. Crkvi je mnogo do toga da to društvo koje ćete vi izgrađivati  bude poštovalo dostojanstvo, slobodu i prava osoba, a te osobe – to ste vi. Njoj je osobito do toga da je to društvo ne sprječava u dijeljenju njezina blaga – starog a uvijek novog; njezine vjere. I da slobodno uzmogne vaše duše prožimati svojim blagotvornim spoznajama. Crkva ima u vas povjerenja da ćete smoći snage i naći radost u tome da ne upadnete u napast u koju su upali neki od vaših otaca, da se dadnete zavesti filozofijom egoizma i sebičnosti... Borite se protiv svakog egoizma. Ne dopustite da se slobodno razvijaju instinkti mržnje i nasilja iz kojih se rađa rat i njegova pratnja svih mogućih bijeda. Budite plemeniti, čisti, obzirni i iskreni. Poletno gradite svijet koji će biti bolji od svijeta vaših otaca!'' (skraćeno iz Glas Koncila, Božić, 1965., str. 8)

Na tragu zamaha i duha poruka i dokumenata Drugog vatikanskog sabora mladi riječki kršćani katolici, dolazeći iz tradicionalnih katoličkih sredina, okupljeni u crkvi sv. Jeronima, bivaju poučavani misliti svojom glavom, odgajani odgovorno preuzimati obveze u osobnom, crkvenom i društvenom životu. I zato se u poruci kojom se Koncil obraća upravo njima, nalazi snažan poticaj za traženje i nalaženje svoga mjesta u Crkvi i za probuđenu nadu u ostvarenje poslanja i odgovornosti u svojoj mjesnoj Crkvi. Da sazrijevajući u dijalogu putem konferencija, tribina, euharistijskih okupljanja, prepoznajući se kao braća, traže putove konkretnog zajedništva.

Konferencije vode članovi dominikanske zajednice, a pored Tihomira Ilije Zovka, najredovitije o. Marijan Jurčević (o. Tihomir Ilija Zovko od ožujka 1965. do srpnja 1966., a o. Marijan Jurčević od rujna 1966. do veljače 1969.) Od ožujka 1969. katehetski rad, sada već s brojnom skupinom studenata i srednjoškolaca, ponovno preuzima o. Tihomir Ilija Zovko, jer je o. Marijan Jurčević upućen na doktorske studije u Pariz a zatim u Kanadu (Ottawa). U samostanu, uz pomoć samih studenata, dominikanska braća uredila su dvoranu za sastanke, knjižnicu i kapelu, prostore koji su postali ne samo mjesto za konferencije već i sastajalište mladih u raznim prilikama.

Redovite konferencije održavaju se četvrtkom u crkvi sv. Jeronima gdje o. Zovko i o. Jurčević mladima, u svijetlu suvremene teološke misli i dokumenata Drugog vatikanskog sabora, tumače evanđelje, Kristovu poruku i ulogu Crkve u rješavanju problema suvremenog svijeta. Putem analize misli Karla Marxa dotiču se i domaće društvene stvarnosti života pod diktatom marksističke ideologije i komunističkog režima.

Koncilska tribina ''Kršćanska misao'' održava se jednom mjesečno i na njoj širem intelektualnom krugu građanstva svoje misli iznose riječki i zagrebački teolozi. Euharistijskom okupljanju na nedjeljnoj misi prethodilo je liturgijsko sastajanje mladih svake subote u kapelici samostana i razmatranje poruke evanđelja dotične nedjelje.

Nota bene: ako je o. Tihomir Ilija Zovko bio kvasac stvaranja  Synaxis-a – zajednice mladih u crkvi sv. Jeronima u Rijeci, o. Marijan Jurčević  bio je sol  Synaxis-a. Synaxis kao značenje i pojam je euharistijski sastanak, zbor vjernika okupljenih na euharistiju kao vidljivi izraz Crkve. Time je Synaxis u postkoncilskoj Crkvi odražavao  temelj žive Crkve utkane u djelovanje i aktivnosti mladih obrazovanih laika. 

Sazrijevajući u dijalogu putem konferencija, tribina, euharistijskih okupljanja, prepoznajući se kao braća, synaxsis-ovci okupljeni  oko dominikanske zajdnice u crkvi sv. Jeronima, traže puteve konkretnog  katoličkoga zajedništva.

Tražeći svoje mjesto mladog laika u Crkvi i nastojeći sagledati svoje zadatke, okupljaju se na zborovanje mladih katolika Rijeke 13. i 14. prosinca 1969. Žele svoja iskustva podijeliti s drugima. Zato navode svoje programske ciljeve:

''Sa spremnošću i željom da razaberemo 'znakove vremena' i odazovemo se Duhu koji nas kroz njih zove, da spoznamo i odredimo svoje mjesto u svojoj vjeri i svojoj Crkvi, te da se kao braća i sestre susretnemo u Kristu i osobno upoznamo... osjećajući da naše opredjeljenje za dobro nije dovoljno jako i poduprto kada smo osamljeni, i vjerujući da se kršćanski živi samo u punom i bezuvjetnom zalaganju za okupljanje svih ljudi oko jednoga stola, izlazimo pred javnost ovoga naroda pod geslom zajedničkoga lomljenje kruha – SYNAXIS.''

U jesen 1969. dekretom riječko-senjskog nadbiskupa Dr. Viktora Burića osniva se Institut za teološku kulturu laika sa sjedištem u  prostorima dominikanskog  samostana. U prvu akademsku godinu upisuje se 40 studenata, pretežito sudionika već ustaljenih konferencija, tribina i susreta u dominikanskom samostanu. O. Marijan Jurčević  bio je stup i tvorac programskih ciljeva Instituta. Pokrenutao je i izdavanje lista ''Synaxis''. U svrhu legalizacije izdavanja lista osnovana je ''Zajednica mladih katolika – Synaxis'', te je 11. lipnja 1970. podnesen zahtjev nadležnim organima uprave u Rijeci za registraciju ''grupe građana''. Registracija je odbijena, ali je nakon utoka republičkoj instanci u Zagrebu 21. listopada 1971. odobren upis u Registar grupe građana. Do  ostvarenja ideje nije došlo jer je, tjedan dana nakon registracije u riječkom SUP-u, uslijedio dobro poznati obrat političkog i društvenog života u Hrvatskoj nakon sastanka političkog vodstva Jugoslavije u Karađorđevu (1. i 2. prosinca 1971.)

U životu domaće riječke Crkve Synaxis je bio sudionikom u svim važnijim događajima, pa je tako prigodom proglašenja metropolije (9. i 10. svibnja 1970.) uz proslavu na Trsatu u Dvorani zavjetnih darova organiziran ''sastanak mladih Riječke metropolije'' na kojem je ''mladim kršćanima i kršćankama'' upućen apel zajedno s programskim točkama. U njemu se ogledaju ondašnja nastojanja Synaxisa, osnovni stav i duševno raspoloženje mladih.

''...Osnivanje metropolije, međutim, samo je jedan juridički čin, lišen magične moći. Samo kao odraz zbilje, nazočne u nama, katolicima ovog dijela Hrvatske, taj čin ima svoje značenje. Za nas mlade on predstavlja k tomu i orijentacijsku liniju prema budućnosti, jedno novo obzorje i perspektivu. Pa ako mi mladi spremno i punoljetno ne prihvatimo baklju Vjere i ne uručimo nadolazećim pokoljenjima, ako mi ne preuzmemo svoj dio odgovornosti u sadašnjosti da bi nadošla obećana bolja budućnost, papinska bula osnutka metropolije ostat će samo na papiru. Svatko od nas mladih opravdano želi znati nad čime ima preuzeti odgovornost, i u kakvom stanju je to što odgovorno preuzima. Crkva sadašnjosti smo svi mi: stari i mladi, laici i klerici. Ali crkva budućnosti – budućnost Crkve: to smo mi mladi. Kakvi budemo mi, takva će biti naša Crkva ovdje u ovom narodu. Stoga ćemo za propuste i promašaje polagati račune, odgovarati pred Bogom i budućim pokoljenjima.... Zar da se sve završi slavljenjem, čitanjem papinske bule, pozdravnim govorima, hodočasničkim raspoloženjem, nacionalnim i religioznim folklorom?.... Dužni smo, dakle, potražiti svoje mjesto u ovoj novoj crkvenoj situaciji, uzeti svoj dio odgovornosti ovdje i odmah, sagledati svoje zadatke i perspektivu ovoga naroda u Crkvi što živi ovdje u Hrvatskom primorju, Istri, otocima, Lici i Gorskom kotaru... A za sve nas kršćane jedno je sigurno: mi ne možemo s pravom tražiti u svijetu društvo slobode, opstanka u dostojanstvu i pravu čovjeka, društvo demokratičnosti i participacije, dok to isto nismo ostvarili u svojoj Crkvi, kao znaku obećanog Kraljevstva Božjeg i modelu idealnog društva kojem se usmjeruje povijest. Naša Crkva ima biti zajednica ljubavi, zrelosti i slobode.''

Takva  programska načela i djelovanja Synaxisa Rijeke, bilo je za unutarcrkvene krugove pretjerani iskorak mladih laika, a za riječki komitet Saveza komunista i udbašku centralu u Vjerskoj komisiji uzbuna u već prethodno započetoj ofenzivi u razbijanju zajednice Synaxisa. Stoga uklanjanju o. Tihomira Iliju Zovka iz Rijeke.  Istodobno se dogodio obrat u dosadašnjoj podršci unutarcrkvenih krugova zajednici Synaxis te je uslijedila žestoka kampanja protiv o. Tihomira Ilije Zovka, koja je rezultirala time da je nadbiskup Dr. Viktor Burić 22. veljače 1971. o. Tihomiru Iliji Zovku opozvao kanonsku misiju poučavanja i propovijedanja.

Radi istinitog vrednovanja slijeda događaja potrebno je temeljem  dokumenata  i  svjedočenja  sudionika  rasvijetliti  činjenicu da se u svojevrsnoj koincidenciji dogodila sinkronizirana kampanja riječkog komiteta Saveza komunista i udbaške centrale u Vjerskoj komisiji i unutarcrkvenih krugova u uklanjanju Tihomira Ilije Zovka iz Rijeke te razbijanju zajednice Synaxis. Nije li Riječka Crkva, uvažavajući unutarcrkvene savjetodavne krugove i pod utjecajem strahova induciranih udbaškim ucjenama, u ovom slučaju učinila upravo ono što nije željela: da bude uvučena u politiku? Naime, izvršila je upravo ono što su Centralni komitet SK i UDBA željeli: uklanjanje o. Tihomira Ilije Zovka iz Rijeke i razbijanje zajednice Synaxis.

Synaxisti traže od Nadbiskupa da obrazloži i povuče svoju odluku. Nadbiskup je odgovorio da je postupio prema savjesti, da ostaje pri svojoj odluci i da ima podršku klera. Nakon što su iscrpljene sve mogućnosti i izgledi da se ''slučaj'' riješi, ostavši bez kanonske misije o. Tihomir Ilija Zovko u svibnju 1971. odlazi iz Rijeke.

O. Marijan Jurčević ostao je sam  i usamljen  ali nije pokleknuo. Nastavio je kao stinj u petrolejki goriti i sve godine (kroz više desetljeća) održavati Duh mladih Synaxisa, držeći u prostorima samostana  neformalne sastanke te šireći misao, ideje i stav na znamenitim propovjedima nedjeljnih sv. Misa:

''Ljudska povijest živi u neprestanoj krizi, u stalnom rasponu između postojećeg i mogućeg, nadolazećeg, još nenazočnog u rasponu između sadašnje zbilje i potencijalnog budućeg obrata, u trajnom nadilaženju i nadrastanju. Naša Crkva pokušava danas živjeti u 'suvremenom svijetu' pa se stoga lomi u bolima promjena. Začeli smo prebivati u relativnome, provizornome, privremenome, uvijek kao putnici na konaku. Strah i tjeskoba, nesigurnost i kolebljivost pustoše i životom kršćanina. Tvrda podloga se rasplinjuje pod našim nogama, koračamo tlom koje podrhtava pod prijetnjom ništavila, uporišta nam izmiču na dohvatu. Čini se da je nastupio sumrak, more je uzburkano, nebo oblačno olovnim oblacima, a mi moramo isploviti u horizont eshatološke nade, u budućnost Gospodnjeg Dolaska: contra spem sperare – nadati se i kad nema mjesta za nadu. Ovo je rizik naše vjere. Ovdje je jedino vjera autentična, Abrahamova vjera kao hodanje u nepoznato, buduće i obećano - 'pred licem Jahve' koji ide ispred i dolazi ususret. Problemi zajednice okupljene oko Isusa mogu biti samo goruće rane svijeta; inače ostajemo u sebi vrteći se u krugu bez kraja i konca, izjedajući sami sebe. Crkva nije Crkva ako se hoće pod svaku cijenu učvrsti, očuvati ili zauzeti bilo kakve vlasti nad ljudima. Ona mora iskorijeniti i posljednju primisao na to. Ona po namisli Kristovoj služi  čovjekovu potpunom oslobođenju te se ne može i ne smije nikada pomiriti sa svijetom smrti, bijede, nepravde, laži, zloće i bilo kojeg oblika robovanja. Crkva postoji kao 'službenica spasenja': da se dokine svako gospodarenje, podjarmljivanje, porobljavanje čovjeka i da se tako otvori put isključivom gospodstvu Boga nad čovjekom, da se uspostavi Božje kraljevstvo istine, pravde, dobrote, mira i slobode u iščekivanju definitivnog oslobođenja  u Isusu Kristu''. Crkva se ne smije brinuti za svoju vlastitu budućnost, nego za budućnost zemlje, ovoga svijeta, jer nada Božjega naroda – Isus Krist – jest nada za ovu zemlju, za ljudsku povijest, za ovaj svijet. I ne radi se o tome da spašavamo Boga, njemu Spasitelju nije potrebno spasenje. Nama ljudima je potrebno spasenje. Bog Emanuel jest s nama i među nama da spasi čovjeka, a Crkva sredstvo čovjekova oslobađanja u Bogu. Poslanje i odgovornost Crkve jest poslanje i odgovornost  klerologija šireći nadu u obećanu i zdraviju budućnost svijeta u nadolasku potpuno slobodnog čovjeka – Boga osloboditelja,   u suradnji sa svim ljudima dobre volje unutar Crkve i izvan nje. Crkva danas ovdje i u ovoj državi i bilo gdje u svijetu ne bi trebala željeti nikakvih povlastica. Odricati se treba pretenzija na vlast bilo ekonomsku, bilo političku, bilo ideološku, bilo čak i religioznu vlast, jer se i tako može vladati, manipulirati. Crkva treba nuditi  svoju uslugu ljubavi i milosrđa. Ali istom treba stati u obranu šikaniranih i protiviti se zatvorima slobode na koju imamo pravo kao ljudi, mora tražiti društvo demokratičnosti, slobode i samoupravljanja u svijetu, a protiv svakog oblika robovanja, zagovarajući da se to najprije mora  ostvarili u svojoj Isusovoj Crkvi, kao modelu idealnog društva kojemu se usmjeruje povijest. Ne možemo isticati ni svoje pravo na potpunu, neprerađenu i nepristranu informaciju, a protiv mistifikacija, monopolizma i fanatizma u svijetu, dok isto nismo izborili ili barem započeli uspostavljati među nama u Crkvi. Crkva bi po nama morala biti 'među narodima podignut znak da je moguće pravedno društvo, u kojemu svaki pojedinac vidi svoj prostor slobode u slobodi svih ostalih' ''.

Tako je govorio o. Marijan Jurčević, tako je naučavao  svo vrijeme svoga  posvećenog života, pa i onda kad  je Synaxis utrnuo i postao tabu temom međucrkvenih struktura  metropolije Rijeke. Synaxisovo višegodišnje zajedništvo i sazrijevanje u raspravama, dijalogu i sve dubljem bratskom prožimanju i crpljenju snage i hrabrosti iz euharistijskog zajedničkog lomljenja kruha okupljene zajednice mladih, tako je nastavljeno kroz o. Marijana Jurčevića.

Pokret mladih Synaxisis Rijeka,  vođen od dominikanaca o. Zovka i o. Jurčevića, bio i inicijatorom nastanka prvoga Caritasa u sklopu samostana sv. Jeronima u Rijeci. Naime, potkraj srpnja 1970. jedna skupina mladih sinaxista odazvala se pozivu mladih katolika u Milanu da ih pohode. U međusobnim susretima stjecana su nova poznanstva, izmijenjena iskustva na primjerima života u domaćim Crkvama, raširena su obzorja kulture i duha. Na povratku su mladi domaćini podarili nekoliko kovčega različite robe koja je onda bila početna osnova karitativnog rada iz kojeg se kasnije u Rijeci razvio jedini organizirani Caritas. Od 1970. ostao je raditi pri ulazu u dominikanski samostan sve do 1986. kada je prešao u Kresnikovu, kod sestara milosrdnica, da bi kasnije prerastao u današnji dijecezanski Caritas.

To je povijesna istina koja nam zorno pokazuje kako su Synaxis sinhrono zatrli komunistički udbaši i kler metropolije Rijeka: samomisleći vjernici i laici koji su tražili pročišćenje Crkve u postkoncilsko vrijeme, nisu odgovarali ni komunistima ni klericima.  

Prof. Dr. Marijan Jurčević, dominikanac, bio je veliki čovjek koji je zadužio ne samo sljedbenike rimskog katolicizma, nego i Opću Crkvu kao sveopću kršćansku denominacijsku strukturu.  Kada se razmišlja o daljnjim putevima kojima nam je poći, dovoljno je pogledati na ljude koji su nam jasni putokaz. O. Marijan Jurčević jedan je od tih 'pokazivača smjera'. Počivao vječno u krilu Očevu: sasvim ostvaren, potpuno dovršen, ontološki zaokružen u blaženom gledanju Boga.

Rab, 7. VIII. 2017.
D. Tomac


SIMUL IUSTUS ET PECCATOR

Teološki pojam   "simul iustus et peccator"  (istodobno-simultano pravedan i grešnik), izraz koji nalazimo u poslanici sv. Pavla Rimljanima, je temelj našeg opravdanja (iustificatio, QV), koja čini grešnika od vjere, a budući da opravdanje nije infuzija pravednosti ne-djelima,  pravedni  sami od sebe i pravedni u Božjim očima zbog Krista, a grješnik je grešnik mjereno prema vlastitim zaslugama.
Držimo da prosječan vjernik malo razumije ovaj religijsko filozofijski oksimoron. Još od egipatskih misterija upravljači masama i pukom znali su da je ne-razumjevanje, ne-znanje i zaglupljivanje najdjelotvorniji  način za vladanje pučanstvom.
Doktrina globalističkoga i  korporativističkog ''kraljevstva na zemlji''   baštini sve ideologijsko tehničke  metode stvaranja poslušnih podanika, kako je to radila  crkva u srednjem vijeku. Da podsjetimo, problem Boga ili inteligentnog univerzuma nije u pitanju ima li ga ili nema, već je problem što su ga ukrali popovi, kler vatikanske firme, koji ga prikazuje kako ga prikazuje (neznanstveno) zamagljeno kroz  ''paleontološku slikovnicu'' ne bi li kroz političku tele-ologiju imali moć i kontrolu nad ljudima, imali i izgradili ''globalno kraljevstvo na zemlji'' .
Danas se u poslovnim školama Zapada namijenjenim i primjerenim klasi ''doktoria znanosti opće prakse'' (dakle onima koji otputuju u SAD, završe ekonomski "plesni tečaj" u jednom od specijaliziranih američkih "sveučilišta" i vrate se s diplomom doktora ekonomskih znanosti, naravno, sa znanjem prosječnog polaznika srednje ekonomske škole iz vremena Stipe Šuvara), uči da su najvažniji resurs kapitalizma i bankarske oligarhije budale!
Čovječanstvo je  doseglo  maksimum svojih znanstvenih i tehnoloških kapaciteta (koje danas eksploatiramo) još 60-ih, a nakon toga se u znanstvenom i tehnološkom sektoru nije dogodilo ništa radikalno novo.   Da ne bude nesporazuma, inovacija je bilo i bit će ih, ali nisu radikalne kao onda i kada se društvo suočilo s novom vrstom problema iza II svjetskoga rata.
Bilo je to vrijeme kada se, nakon što su zadovoljene osnovne potrebe velike većine ljudi, progresivni dio populacije suočio s novom stvarnošću i socijalnim izazovima. Propasti i neodrživosti kolonijalnoga ustroja upravljanja proizvodnjom i tržištima preko ''poglavica'' sa diplomama Sorbone ili Cambridge koji su završavali programe skrojene i namijenjene kolonijalnoj eliti, u vremenu kada su kaplari postajali maršali i diktatori što u Africi, na  Bliskome istoku, Indokini ili  Latinskoj Americi.
Kako kapitalizam,  odnosno korporativni  voluntarizam ne može opstati bez stalnoga širenja i globalne tvrtke trebaju nova tržišta (čitaj potrošače korisnike), bankarsko financijska oligarhija je uočila  svu ograničavajuću uskogrudnost nacionalnih država, nacionalnih valuta, nacionalnih politika itd. i stvorila političku agendu globalističkoga  jedinstva, namećući  standarde i kriterije kroz suvremenu ''Inkvizituru kapitalizma'' - MMF i Svjetske Banke,  rejting agencije,  globalne trgovačke ugovore i zajednička tržišta (npr. kao što je europsko, azijsko i sva sila  akronima raznih nadnacionalnih asocijacija)

Kao što Crkva u srednjem vijeku nije mogla odgovoriti na duhovne potrebe pučanstva, ali je imala potrebu za teritorijalnim širenjem, odnosno integrirajućim globalnim kraljevstvom na zemlji, tako i kapitalizam-korporativizam  više ne zadovoljava nove potrebe socijalne i prosvjetiteljske, ali ih (lažne potrebe) intenzivno stvara i zatim vas uvjerava kako ih trebate ostvariti ili "osvojiti" pod svaku cijenu (konzumeristička ideologija).
Sve  je lako objasniti, mobilni korporativni operateri su stvorili potrebu i stalno je potiču da se stalno razgovara putem telefona, farmaceutske korporacije da konzumirate lijekove (za probavu, mokrenje, spolno poboljšanje, ljepotu, dakle ne možeš živjeti bez tabletica)  a proizvođači odjeće i ostale bagatelle da sezonski mijenjate sadržaj u svom ormaru i glavi, prema slici i prilici raznih ''Celebrity'' i uzora ''Light Style'' življenja.
Trenutno svjedočimo procesu na globalnoj razini,  stvarnosti u kojoj se stvaraju ljudi potpuno lišeni racionalne svijesti i znanstvenih spoznaja o svijetu, a to predstavlja idealnog potrošača. Glavnu ulogu u tom procesu igraju televizija i drugi masovni mediji, koji do maksimuma pokušavaju pojednostaviti sadržaj posla u kojem se stvara savršeni potrošač-budala.
Znanstveno  se utemeljilo i unaprijedio marketing, brendiranje, Light  Simply Clever filozofiju života,  kojem je cilj stvoriti "lažne potrebe" i da nepotrebno učini "prijeko potrebnim", samo kako bi se sve prodalo. Na slavu Boga zlatnoga teleta i poklonika idiota...
Ljudi  postaju programirani da bez kritičkog razmišljanja  kupuju sve što im se nudi. Razumni argumenti su ukinuti, a "nametanje potrebe" se provodi na emocionalnoj razini (djeca postaju subjekti i objekti reklama, obitelj je u funkciji prodaje majoneze ljubavi).
Da bi apsurd bio veći, rast osobne potrošnje uglavnom na gomilu nepotrebnih stvari, izuzmemo li one egzistencijalne, uzima se kao pozitivan makroekonomski pokazatelj i znak je "napretka" gospodarstva i društva općenito. DAKLE, EKONOMICI ODGOVARA ŠTO GLUPLJE DRUŠTVO KONZUMA (takve teze možemo slušati i na HRT od domaćih doktora znanosti ekonomike opće potrošnje, obrazovanih na zapadu, za punjenja proračuna kao rupe bez dna).
Neki smatraju kako će kapitalizam propasti upravo zbog toga što su banke i političke elite za sobom ostavili jadnu trulež, intelektualnu pustoš kao što je kler ostavio iza sebe u srednjem vijeku. Ova je teza upitna sve dok postoje budale, taj dragocjeni resurs  društvene stvarnosti XXI st. (za one koji ne znaju pročitati 21. st.).
Terorizam, strah, mračnjaštvo i neznanje su posljednje utočište suvremenog kapitalizma- korporativizma, čime se stvaraju budale bez kojih moderno globalno  tržište ne može postojati.
Što će se dogoditi u budućnosti,  
Zapadna kvazi kršćanska civilizacija karakterizira sve moderne suvremenosti  kapitalizma, globalnoga korporativizma, ali ne gleda u budućnost nego se brine samo za trenutnu ekspanziju i rast dobiti, koja se ostvaruje kroz ukupno zaglupljivanje populacije..
Lako je od glupana napraviti budalu, koja domet demokracije doživljava kao slobodu da  može navijati za nogometnu reprezentaciju i piti pivo oslikano sa nacionalnim guračima svinjske  kožice.
 Jednadžba je jednostavna. Bilo koji poredak, socijalistički ili socijalno pravedniji ili osjetljivi se može lako srušiti, a sve što treba učiniti je uvjeriti ljude da će im upravo predstavnici neoliberalne elite osigurati stvari koje misle da trebaju posjedovati. To je slučaj s Argentinom, Brazilom, Venezuelom.
Naravno, nemojmo zaboraviti ni predizborna obećanja od kojih imamo uglavnom prazne novčanike u gotovo poderanom hrvatskom džepu. Onih nekoliko postotaka elite, naravno, ne spadaju u ogromnu većinu budala koje su vjerovale i još uvijek vjeruju u laži elite-plutokrata raznih političkih opcija.
I da, netko će se pitati zašto  pravednik i grešnik u naslovu i ovaj tekst?
Pa odgovor je istodobnosti da smo svi jako pametni sa svojim iPod-ima a u stvari smo budale  na svojim selfie-ima...  

Rab, dan sv. Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora 2016.
D. Tomac


MIRISI, ZLATO I TAMJAN

Akademik Slobodan Novak -  In memoriam

Cvrčci cvrče, zvrče i zriču zrikavci na rapskome groblju, ide pogrebna asambleja, čitanje i mucanje apoteoza a nema riječi za umjetnika riječju... 
Bio je apostat(a)  banalnosti, heretik ideologija, shizmatik politike laži i obmane,  bio je i čovjek polemike i protivnosti i kako sam piše u  svojim "Protimbama" a primjereno trenutku kao epitaf samome sebi: 

"Svaka bilanca (života) otkriva i promašaje i grješke, ma kako bila pozitivna (...) Moja najpogubnija mana, bez svake šale, jest glupo nestvarna istinoljubivost i pravdoljublje, naslijeđeni od oca, fanatičnog pravdoljubca i istinoljubca''

Slobodane Novak, rabljaninu, Čovječe, počivao u MIRISu Raba, ZLATOrisu  rapskih sutona i TAMJANu svojih pisanih riječi i djela.

Rab, 1. VIII  2016.
D.Tomac  


COGNITO! CACO ERGO SUM...


Trebaju li čovjeku  svećenici da on  dopre do Boga, trebaju li vjernici uprisutniti Boga samo preko svećenika... što su zapravo svećenici, svih denominacija, stupnjeva, rangova i službi? Ne sliče i ne djeluju li oni kao politički komesari, nisu li  biskupske konferencije  centralni komiteti partija, nisu li sinodi  crkava kongresi partija, ne djeluju li  biskupska vijeća kao  politbiroi  isti komunističkim i ostalim diktatorskim tijelima jednoumlja i despotije  vjere i vjerovanja?

I tako danas imamo da se prirodu Boga  kroz prilike i naravi Isusa Krista u kršćana prikazuju različito i dvojako, zavisno o kršćanskoj denominaciji i onda se istinski vjernik mora zapitati koji je Bog pravi, ispravni, kanonski, evanđeoski, koja liturgija prikazuje ispravno Božju uprisutljivost u molitvi utjecanja božjoj milosti?
  
Hologrami su vizualne projekcije objekta-tvari, tako da oni nisu nešto čvrsto, u smislu da ih se ne može osjetiti dodirom. Glavna odlika holograma je da svaki njegov dio sadržava cjelokupnost,    Pojednostavljeno, matricu holograma tvari  koliko god cjepkali na manje dijelove, svaki dionik ma koliko mali bio  daje informaciju  o sveukupnosti - cjelina je sadržana  u djeliću ili djelić  je cjelina koja se ne multiplicira zbrajanjem  ili ''ijepljenjem dijelova cjeline''  u veličini  ili volumenu objekta.  Nadalje  osobina je da se  hologram ne može opredmetiti  aditivnim  postupkom kroz tehnologiju 3 D printanja. Iz teorije holograma razvila se hologenomna teorija svemira (1995. g) odnosno da je Svemir hologram! (čega i koga?)

Znanstveno je  dokazano da je Svemir sadržajno tvoren od vidljive i tamne tvari. Vidljive tvari u svemiru nema mnogo, tek oko Ω = 0.05. Neki teoretičari smatraju da je ukupna gustoća svemira Ω = 1, što znači da tamne tvari mora biti oko Ω = 0.95. To bi značilo da je 95% mase svemira "tamno". Tamna tvar je naziv za tvar u svemiru koja ne emitira niti reflektira elektromagnetsko zračenje, zbog čega je ne možemo vidjeti. Njeno postojanje ''tamne nevidljive tvari'' astronomija je dokazala posredno, ergo , mi  nemamo pojma  što radi i kako funkcionira, 95% Svemira.

DNK  (osnova  života ) - do prije nekoliko godina znanstvenici su tvrdili kako je gotovo 98% naše DNK obično smeće koje nema nikakve funkcije, nazivajući je nekodirajućom DNK. U početku, biološka funkcija velikog dijela nekodirajuće DNK je bila nepoznata, pa je nazivana ''junk DNK''. Kao takva je poznata već decenijama, sve dok naučnici nisu otkrili da su mnoge nekodirajuće sekvence funkcionalne, uključujući gene za funkcionalne RNK molekule (ljudska bahatost i idiotizam zbog nedostatka  znanja, razumijevanja  i poznavanja  uloge nečega  sve je ''to'' nazvala  ''smećem'') no uz napredovanje genetike i tehnika koje omogućavaju ''isčitavanje'' podataka iz našeg genoma, postalo je jasno kako priroda zaista ne stvara smeće, a naročito ne u osnovnom nositelju podataka u svakom ljudskom biću, točnije u našoj DNK. Količina nekodirajuće DNK uveliko varira među vrstama. Npr  više od 98% od ljudskog genoma je nekodirajuća DNK.

Istražujući do nedavno ono što se smatralo suvišnom informacijom u DNK, tzv, ''Smeće DNK'', istraživači s WIT-a došli su do spoznaje koja znanstveni i cijeli ostali svijet ostavlja potpuno bez komentara i bez argumenata. Znanstvenici s prestižnog Wyoming Institute of Technologya su u dijelovima DNK nizova - za koje je uvriježen popularan naziv "smeće DNK" jer nemaju nikakvu poznatu funkciju - ugledali su smisleni uzorak! U nizovima kromosoma vidjeli su rupe koje ih podsjećaju na kodiranje za biološku funkciju koja nosi sličnost s uzorcima ljudskog jezika. Kontakt i uska suradnja s lingvistima, grafolozima i filolozima  u analizi i dekodiranju  područja Transpozona i Retrotransposona što se činilo kao nagovijest prema ljudskom jeziku, predstavljanju funkcije sekvenci DNK u ljudskom genomu. Jezik u "smeću DNK", kojeg su znanstvenici već godinama odbacivali kao beskoristan, bio je identičan antičkom aramejskom (na ljudskom genu PYGBwX, Gen bMp3 ima retrotransposon u svom haplotipu T-MP4 ima slijed koji se može protumačiti kao ugrađen ekvivalentni genetski kod  jezika drevnih  Aramejaca koji izgleda i kao da se prevodi poput Božje riječi svom narodu. To se ponavlja iznova i iznova tijekom cijelog niza ljudskog DNK):

Čudesno, da  podsjetimo one  koji čitaju  poslanice: 1 Kor 6,19: "Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji je u vama, koga ste primili od Boga? Niste sami". Sjetite se ''u početku bijaše Riječ''

DNK je materijal takav da se stalno mijenja, dijelom zbog epigenetike, a dijelom zbog razloga koji su nam još uvijek neshvatljivi, mi smo tek počeli otkrivati čuda ljudske DNK. Mi zaista živimo u vrlo interesantnom vremenu, znanje mijenja našu percepciju i zasigurno mijenja i našu DNK. Prije više od 30 godina znanstvenici su istraživali utjecaj frekvencija i riječi na naš genetski materijal.  DNK je  formacija fraktalnih antena te tako na nju izrazito snažno djeluju EM zračenja (HARP, mobiteli, releji  i svi uređaji koji imaju  tehnička zračenja...)

Znanost smatra kako se upravo sada događaju brojne i iznimno važne mutacije u našoj DNK. Mi evoluiramo. Mi mutiramo. Vrlo brzo će ljudi razviti 12 zavojnica DNK, u stvari mi smo krenuli u tom pravcu prije nekih 5-20 godina. Mi mutiramo u novu vrstu i još ne shvaćamo što se događa s nama i oko nas.

Javnosti je dostupno sve manje necenzuriranih istraživanja. Vjerojatno je sve ovo i pravi razlog zašto institucije novog svjetskog poretka toliko napadaju podsvijest (subliminali, reverzibili, ''pranje mozga'', reklame, poruke i slike na ambalaži hrane i potrepština, filmovi, video igre…), a sve manje fizičko tijelo.

Svjetlost    -  sve znamo o njoj a u stvari ništa NE-znamo, čak i danas znanost  dvoji  prirodu svjetlosti  je li valna ili korpuskularna pojava i zašto se mijenja odnosno prelazi iz jedne pojave u drugu (val u česticu i obratno) no ono što znamo  je da bez svjetlosti nema života na Zemlji. 

Iluminizirajući (laser kao vid svjetlosti) hologram DNK, dobivamo  izvan prostorno-vremensku  informaciju koju možemo nazvati Misao (izraženu riječju), kojom možemo manipulirati, koju možemo  transcendirati, u bilo koji oblik kvantne energije  ili  poznate pojavnosti, čime je moguće  razumjeti da smo bliže Stvoritelju.

Je li to iluzija... - znano je da postoje ljudi koji snagom vlastita uma mogu činiti stvari koje većina ne može činiti (levitacija, bilokacija, prolazak kroz čvrste objekte, manipulacija predmeta...). Sanjanje može biti igra podsvjesti ali može biti i posjet paralelnim svjetovima, dok je sinkronicitet prema fizičarima   vrsta ''pukotina u stvarnosti'' koje stvaraju paralele između drevne mistike i kvantne fizike, u kojima je teorija  o svemiru kao jednom velikom hologramu Iluzija stvarnosti.  Ako je teorija istinita, ako je sve iluzija koja nas priprema za nešto više, za višu razinu postojanja, nirvanu, raj, valhalu - da li je dobro što za to 99,9% ljudi nema pojma?

Naša stvarnost je iskustvo koje je potrebno za spoznaju viših stvari, a s korupcijom vlastitih misli i ne-bogovitim  ponašanjem stvaramo iluziju unutar iluzije i sami sebi produbljujemo agoniju. Spoznajom prelazimo u pravi svijet, svijet u kojem ne postoje manipulacije i gdje je svako dio nečega višega.

Kada bi se ostvarilo osvješćivanje-spoznajom, tada bi iskrivljene društvene norme, etika i moral padali kao kula od karata, s druge strane pali bi i porezi, zatvori, diktatori, a porasla bi istinska vjera i religioznost, jednom riječju, nastao bi nekontrolirani kaos. Iz ove perspektive kaos ne bi bio niti toliko negativan jer ne bi živjeli u ''kavezu unutar iluzije'', možda bi i iskustvo bilo potpuno, a ovih 0,01% ljudi što zna za holografsku paradigmu ionako može napraviti samo zlouporabu iste (jer to jedini i znaju), dakle spoznaja je mnogo vrjednija  od tajne.

 Iz tog razloga pojedine vjerske skupine žive izoliranim životima vjerujući u reinkarnaciju jer smatraju da svjestan boravak u opsjeni dovodi do bržeg prelaska u viša stanja svijesti iliti ne-iluzorne realnosti.

Vjernicima će ovo biti  manipulacija božjom kreacijom u budućnosti!? (kao i s kloniranjem).

Pojednostavljeno,  ljudi  napadaju  posljedice a ne prave uzroke i dok je tako bolest našeg društva će ići na mlin korporacijama, a ne borbi protiv iluzija (kad nas boli glava ne borimo se protiv pravog razloga glavobolje već blokiramo samu bol). A kao konačna posljedica dolazi prekid iluzije.

Tijekom mise 27.12.2015. u toledskoj katedrali nadbiskup Braulio Rodriguez je svojim vjernicima propovijedao o važnosti bračnog sakramenta i sve neodgovornijem i opasnijem djelovanju današnjih žena u braku. Nadbiskup je objasnio okupljenim kako bi žene izbjegle batine da slušaju svoje muževe. On također smatra kako bi žene mogle izbjeći fizičke povrede da ne traže rastavu od svojih muževa. Čak što više, nadbiskup Rodriguez je okupljenima jasno dao do znanja što misli o obiteljskom nasilju nad ženama: (citat) “Većina slučajeva obiteljskog nasilja se događa zbog toga jer se žene ne slažu sa zahtjevima svojih bračnih partnera, točnije jer odbijaju muževe zahtjeve. Također, muškarci često imaju ‘macho’ reakcije jer žene traže razvod. Brojni problemi nastaju jer parovi nisu u “pravom braku” te ti isti brakovi završe s brzim razvodima. Smatram da naše vodeće političare uopće ne interesira količina razvoda jer su se sami borili za takozvane ‘razvode na brzaka’.”

U biti nadbiskup je branio počinitelje obiteljskog nasilja koje uglavnom čine muškarci nad ženama, te je krivicu svalio na žrtve, točnije žene. Šteta!

Takvih grešaka ima još.

Podsjetimo:

   kardinal Raymond Burke, smatra da su radikalne feministkinje odgovorne za nastanak svećenika pedofila;
   kardinal Roger Mahony je skrivao dokaze o svećenicima pedofilima i silovateljima u nadbiskupiji Los Angeles;
    nadbiskup Robert Clarson je desetljećima štitio svećenike pedofile i silovatelje i na sudu je izjavio da nije znao kako je seks s djecom zločin;
    biskup Fernand Marija Bargall je novac iz Caritasa trošio za seksualne izlete sa svojom djevojkom i putovanja po pomodnim ljetovalištima;
  što reći o skandaloznom prijedlogu zakona H.R. 358 pod nazivom ''Neka žena umre'' kojeg je predložila Američka nadbiskupska konferencija?;
   što reći o izjavi pape Benedikta XVI. kako je pedofilija ''normalna stvar''?;
  što reći o tome kako samo Američka podružnica Katoličke crkve treba platiti gotovo četiri milijuna dolara žrtvama svećeničkog silovanja i pedofilije?;
 što reći o jednom  od najodvratnijih zločina koje nosi španjolska podružnica Rimskokatoličke crkve  -  krađa (otmica majkama kod poroda) i prodaja preko 300.000 beba pod Frankovim fašizmom od kraja Drugog svjetskog rata do uspostave demokracije u toj zemlji?;
  što reći o tome kako kardinal Stepinac protestira kod poglavnika Pavelića, da nije primjereno  Židove i ostale voziti u logore (čitaj pogubilišta) u stočnim vagonima, pače kršćanski je  dostojanstveno ih prevoziti u mjesta pomora...

Na Rabu na dan ljetnoga solsticija 2016. (20.lipnja)

D. Tomac

Msgr. JOSIP BANDERA
in perpetuam rei memoriam


''Budimo djeca Božja i uvijek ćemo biti zadovoljni, ne samo na ovome svijetu nego i sutra kad prijeđemo granicu života.'' Tako je govorio mons. Josip  Bandera, apostolski protonotar supra numerando, najviši naslov za prelate Rimske Kurije (papin prelat) koji nemaju biskupskog posvećenja,   ponizan i tih u  služenju  svojem narodu, žiteljima Beloga i Tramuntane na otoku Cresu.

Dobar čovjek Tramuntane, svećenik koji se svjedočio i živio  svoga poziva načela  ''da   svećenik treba biti uvijek na usluzi Bogu i za one koji u svojem svakodnevnom životu ne osjećaju taj poziv. Svećenik treba najprije svojim životom, a zatim svojim služenjem drugima opravdati svoj poziv. I pored toga i protiv toga što  ljudi očekuju mnogo i uvijek mjere koliko su dobili.''

Bio je čovjek u ljubavi za svoj zavičaj, svoje ljude, svoj Beli, na otoku Cresu, kojem je služio, do svoje 97. godine  života, slaveći sv. Misu svakodnevno, kada je zbog loma kuka bio prisiljen  2011. godine umiroviti se i posljednje godine provesti u invalidskim kolicima.
Mjesec Lipanj, kad cvjetaju lipe bio je mjesec  životnih događanja  mons. Bandere.

Za svećenika se je zaredio 16. lipnja 1940. Godine. Mladu misu slavio je 23. lipnja 1940. u Belom (zbog ratnoga stanja čin zaređenja bio je u 4 sata ujutro u polu-zamračenoj kapeli zadarskog sjemeništa, a odmah nakon što je zaređen,   ukrcao se  na brod koji je plovio put Rijeke i poslije otplovio prema  Belom, jer je htio mladu misu održati u svojoj rodnoj crkvi u Belom. I poslije Mlade mise vratio se u Zadar istim putem na službu kuratora i kapelana.

Svoj Beli, svoju Tramuntanu, svoj narod nije htio napustiti  ni po poraću iako su to bila vremena kad su mnogi napustili otok, Bandera je ostao. Godine 1949. imenovan je za župnika u rodnom Belom te za župnog upravitelja u susjednim župama Dragozetićima i Predošćice, svjedočeći mnogim promjenama u životu otoka, Tramuntane, Beloga, crkve i biskupije krčke ili kako je znao prispomenuti: ''Nije lako danas mladima, svijet današnjice nije kao nekad, sve se izmijenilo. Ima nešto i dobroga, ali puno toga smo izgubili. Ne znam jesu li ljudi više iskreni jedan prema drugome.'' A volio je ljude a napose mlade, bio je istinski sretan kad je vjenčavao i krstio  mladost,  triju  župa i župljana  kojima je na noge dolazio dijeliti blagoslove i naviještati  Evanđelje.

Govorio je jednostavno  a njegove misli zvone i danas aktualno i mudro: ''  Evangelizacija je uvijek ista jer je Evanđelje uvijek isto, samo ga treba znati danas prenijeti, dokazati da je potrebno, da je uspješno, da je dobro, da spašava.''

U nedjelju, 21. lipnja 2015. u župnoj crkvi Prikazanja Gospodinova u Belom, predvodio je svečano euharistijsko slavlje kojim je Gospodinu zahvalio za svoj izuzetno dugi svećenički vijek. od 75 godina svećeništva. Umro je 3. lipnja 2016. godine, a 6. lipnja u 17.00 sati pokopan u svome Belom, u svojoj crkvi ispod oltara na kojem je 62 godine službovao  i svakodnevno slavio Boga.

Mons. Josip Bandera,  proslavio je 8. srpnja 2014 u rodnom mjestu Beli na otoku Cresu svoj 100 rođendan slaveći  svetu Misu u župnoj crkvi Prikazanja Gospodinova. I tada je taj Veliki, skromni, mudri i dobri pastir a nadasve čovjek, kojemu je Čovjek bio iznad svega, iako vezan za invalidska kolica izrekao jednostavnim riječima kršćanski smisao Vjere: ''Bog mi je dao sve te godine da još nešto učinim, ali i da popravim sebe i ono u čemu sam pogriješio i da se pomirim s Bogom i bližnjima.''

Mons. Josip Bandera je 1959. godine imenovan kapelanom Njegove Svetosti od pape Ivana XXIII. i uzdignut u čast monsignora. Mogao je graditi karijeru unutar biskupije i  šire, služio je pod  četiri biskupa i dočekao petog (sadašnjeg), znao je za mnoge tajne karijera i  ambicija svećenika i biskupa, ali nije se nikada hvastao i grabio za časti i službe, govorio je uvijek istinu pa makar ona bila teška za uši i dušu, i zato je tek u 76. godini života godine 1990. uzdignut u začasnog kanonika Stolnog kaptola u Krku.

Poznavao sam  mons. Josipa Banderu od 1967. godine, kada sam ga upoznao na prelijepoj plaži podno Belog, došavši prvi puta na Beli barkom iz Rijeke sa prijateljem na ljetovanje,  kojeg su roditelji bili iz Belog. Na njegov 90. rođendan, na primjedbu da je zavrijedio da mu ljudi Tramontane podignu spomenik u Belom, nasmijao se uz njemu svojstvenu opasku, a onda sramežljivo priznao da bi mu bilo drago da se na njegovoj rodnoj kući, po preminuću, postavi skromna ploča sa znamenjem da je ovdje rođen i živio u ljubavi za  Boga, svoju Tramuntanu  i svoj Beli.

Za nadati se je da će vjernici Beloga, Dragozetića, Predošćice, Orleca i Vrane postaviti  bareljef sa likom i insignijama apostolskoga protonotara na njegovu kuću u Belom kao trajni znak pažnje i hvale za sve što je učinio u svome dugome životu i služenju Bogu i ljudima.

Opraštamo se  sa dobrim čovjekom uz blagoslov: daruj mu Gospodine vječni Mir, svijetlila mu Božja Svjetlost u prijelazu Novoga života.

Na Rabu, 13. lipnja 2016.

D. Tomac



ŠTO SE SVE ZGODILO U 106 GODINA ŽIVOTA JEDNOGA FRANJEVCA
OVDJE NA OBALAMA SINJEG MORA


Ovih dana svjedočili smo preminuću najstarijega rabljanina, kamporca, najstarijega Hrvata, najstarijega franjevca, najstarijega svećenika, čovjeka posvećenog života u redovništvu, koji je svoj dugi ovo-zemni put priveo kraju u 106 godini življenja ili računato u danima nešto preko 38.500 dana.

Zadivljujuće i vrijedno poštovanja, jer pogledajmo samo kratak pregled čega je taj franjevac bio svjedok u svome životu od 22. 09. 1910. do 03. 05. 2016. godine, u društvenim mijenama, znanosti, državnim i političkim promjenama na ovim prostorima, promjenama u životu Crkve i Božjoj prisutnosti kroz prošlo vrijeme.

Rođen je u monarhiji Austrougarskoj, carskoj državi, vladavini aristokracije, staleža i uopće mizernosti i nepismenosti, bijede širokih masa vjerujućih i socijalnih bespravnika. Doživio i preživio, živeći na ovim našim Jadranskim prostorima: Kraljevinu Jugoslaviju, Kraljevinu Italiju, NDH-aziju, Fašizam Talijanski, Nacizam Njemački, (Drugu) Komunističku Jugoslaviju u kaosu političkih laži i političkih ubojstava, zločina narodne milicije, raspad i te države i konačno Republiku Hrvatsku, sa svim njenim sramotama i lažnim demokracijama i lopovskom transformacijom ili tranzicijom u pljački narodne imovine, koju je puk stvarao 50 godina u vjeri bolje budućnosti.

Bio je svjedokom ljudskoga zvjerinjaka u Europi i Svijetu, Prvog svjetskog rata, Španjolskoga internacionalnog rata, ideologija fašizma i internacionalnog komunizma, klaonice Drugog svjetskog rata, bestijalnoga i barbarskoga ubijanja u konclogorima, gulazima komunizma, krvoprolićima i terorizma po poraću Drugog svjetskog rata na našim prostorima, križnih putova, jama, stratišta, golih otoka... same patnje i krvi ljudi patnika s vjerom i bez vjere, svejedno.

Koliko ljudske patnje i smrti stane u tih 106 godina ili 38.500 dana, u oba rata, logorima diktatura proletarijata, nacizma, fašizma, komunizma, Španjolskom ratu? Preko 100 000 000 ljudi ili prosječno 2600 duša svakoga dana njegovoga dugog života, skončalo je u nasilnoj smrti, pobijeni ili ubijeni pred licem Boga. U taj broj nisu uračunati ljudi ubijeni i eliminirani poslije Drugog svjetskog rata, razdoblju dekolonizacije i ratova diljem plante Zemlje. A što je Crkva u ime Boga činila tada i danas, na sve te budalaštine, bestidnosti, bestijalnosti društvenih i političkih mijena u Europi? Gdje je bio Bog i njegovo milosrđe, gdje su bili njegovi službenici riječi Evanđelja?!

No, ima i svijetliji točaka u stvaranju ljudske kulture i civilizacije.

Svjedočio je franjevac ljudskoj kreativnosti u ovih 106 godina, napretku znanosti i razvoju nauke, kozmologije... industrijalizacije i urbanizacije prostora življenja i radnoga stvaranja.

Svjedokom je objave opće i specijalne teorije relativnosti, kvantne fizike, teorije determinističkog kaosa, otkrivanja genoma, strukture DNK i RNK, genetskoga inženjeringa (GMO, matične stanice) i drugih ljudskih tehničkih i misaonih kreativnosti.
Suvremenik je elektrifikaciji planeta Zemlja, letovima u svemir i na Mjesec, razvoju i primjeni nuklearne energije, razvoju IT tehnologije (kompjutera i drugih vrsta komunikacijskih uređaja) i komunikacijskih globalnih medija (televizije, radija, interneta), industrijalizaciji poljoprivrede i prehrane...

Ljudska je pamet i reativnost i pored sila Zla i Smrti pokazala silan napredak i neuništivost. A Crkva i njena (političko-korporativna) teologija, da li se ona promijenila, da li je ona evoluirala? Da li je evangelizacija vjerujućih pratila i razvoj tehnologija i znanstvena otkrića i da li je u korelaciji s njima?

Konzervativizam, dogmatizam i tradicionalizam postali su doktrina svjedočenja primarno Crkve a sekundarno boga. Oni koji su razumijeli znakove vremena i htjeli uvesti reforme u upravljanju Crkvom nakon Prvog svjetskog rata, mladi svećenici na našim prostorima – a naš franjevac bio je suvremenik toga – bili su proganjani i izbacivani iz svećeničkog staleža. Glavni progonitelj ideje o uvođenju narodnog hrvatskog jezika u liturgiju (1921. godine), oživljavanja i rekonstitucije duha glagoljaštva u život Crkve, stvaranja nacionalne crkve (Hrvatske katoličke crkve) bio je zagrebački nadbiskup Stepinac, solunski dobrovoljac i konfident srpskoga kraljevskog dvora. Ideja i pokret mladih svećenika za osnivanje nacionalne katoličke crkve u okvirima nacionalnog korpusa vjernika, bila je brutalno progonjena od Rimokatoličkog episkopata i reformisti su gurnuti u stranu starokatolicizma, mada to nije bila primarna intencija reformista u Rimokatoličkoj crkvi. Danas su baštinici te ideje Hrvatska katolička crkva u Kanadi, o kojoj u Hrvatskoj javnosti gotovo pa da se ništa ne zna. Napomenimo da baštinici ideje nacionalnih katoličkih crkava žive danas kroz mnoge nacionalne katoličke Crkve, poglavito u Južnoj Americi i Europi.

Crkva, ovdje primarno Rimokatolička, kojoj pripada i našega franjevca provincija sv. Jeronima, u tom vremenskom razdoblju, održala je Drugi vatikanski sabor, u praksi promijenila liturgijski ceremonijal, provela male promjene u obrazovanju svećenika (40 godina nakon inicijalne reforme hrvatskih mladih svećenika reformista), uvela kozmetičke promjene u kurijalnoj struktiru Rimske crkve, i to je to. Crkva više nije bila, a nije ni sada, ''živa'' Crkva, kako je naučavao Isus Krist, već je postala paleontološki mastodont društvene zbilje.

Naš je franjevac svjedočio smanjenju duhovnih zvanja, nestajanju članova bratstva koji nisu bili svećenici a nekada su činili i 40% bratstva, nestajanju i gašenju dinamike života u samostanima koji su postajali sve pustiji i mnogi su danas pred zatvaranjem. Iza Prvog svjetskog rata bratstvo provincije sv. Jeronima brojalo je preko 500 braće franjevaca (brojnoga pomlatka – sjemeništaraca) a danas jedva ima 57 zvanja i to poodmakle životne dobi, a velebni su samostani razasuti na najljepšim lokacijama Jadranske obale i otoka gdje postaju spomenici izgubljenih iluzija, svjedočeći topljenju i gašenju franjevačke duhovnosti.

Život našega franjevca bio je dug i plodonosan, u to nema sumnje, i vrijedan je dubokog naklona i poštovanja. Ali ostaje pitanje gdje se u tom toku vremena izgubila ona uloga Crkve kada je Crkva bila dio Društva na način da je kohabitirala s vladajućom elitom u podjeli moći i kontrole nad narodima, podanicima, vjernicima. Kako to da je Društvo (korporativne elite kapitala – bankarsko financijski aglomerat) izbacilo i isključilo Crkvu iz svoga razvoja i svojih globalističkih procesa? Ili se Crkva sama izolirala od Društva i Vremena? No, što je onda s Bogom, je li On digao ruke i od ovakve izgubljene Crkve i od Društva-ljudi vjernika i vjerujućih u henosis?!

Rab, 9. svibnja 2016. – na dan čuda sv. Kristofora u obrani grada Raba 1071/75*

D. Tomac


SUROVA I POTRESNA ANALIZA TEOLOGA ZORANA ĐUROVIĆA – PROBLEM POPOVA

Dr. sc. Zoran Đurović, srpski teolog, svćenik i slikar je veliku pozornost svećenstva, ali i običnih ljudi, tekstom ''Problem popova'' koji je podjelio na društvenim mrežama. U svom osvrtu na probleme u Srpskoj pravoslacnoj crkvi govori surovo o vladikama, sistemu, silovanjima, novcu…

''Kap mi se prelila preko čaše… Popovi su problem. A zašto su problem? Zato što oni žele biti problem? Ne, zato što su žrtve i saučesnici problema. U preambuli se obično ne iznosi rješenje ili zaključak. Ali sam ga iznio zato što ne bih htio opravdati popove,  ali ni sasvim ih kriminalizirati. Jer oni su produkt sistema. No, reći, kriv je mehanizam, to ne znači ništa. Kriv je Djeda Mraz! Neće biti…
Moj slučaj, koji je atipičan, i jednostavno se ne može uklopiti u jedan objasnidbeni model, ipak može nešto reći. Ja sam u sistemu ali i van njega. I zato se sada mogu ''surovo'' osvrnuti na njega.
Popovi su glavni kotači u cijelom mehanizmu. Najviše ih je. Mislim konkretno na Srpsku pravoslavnu crkvu i na nju se ovdje odnosim, a ne na ostale Pravoslavne crkve. Ta pak mašinerija ima potrebu izdržavati se novčano. I teret je na popovima. Oni su zadovoljni jer u 80% slučajeva zarađuju bolje nego prosječni građani. I plaćaju reket. To se tako ne naziva, ali su to razrezi koji služe za eparhije (biskupije). I to je najveća vrlina koja se traži od popovske kaste. Pare. Znati musti.
To je sistem religije. On zadovoljava pastvu i višu kastu. Vuk sit i janjci na broju. A da li je Isus mislio na janjce kao ovce? Ne bih rekao. I što piramidalno imamo? Vladika (biskup) traži pare od popa, pop od naroda. Naravno da ima i među-karika (đakoni, klerici raznih profila). I što odgovara popu? Poslušne ovce koje daju pare. Što više ovaca, to više runa.
Sistem funkcionira. Primjer: Gradimo crkvu u selu, narod tradicionalno pobožan, ne talasati da se ne bi uzbunio, gradski otac daje sve moguće dozvole za gradnju, pop nalazi ličioca kojeg predstavlja umjetnikom, župljani daju pare za ''freske'', od toga jedan dio ide popu, drugi članovima vijeća, treći biskupu, a sića slikarskim pomoćnicima, ako dođe… Pop na gozbi dobija naprsni križ, pred vladikom janje punjeno kajmakom, muzika, svi veseli. Sistem je savršen. Vladika na saboru predstavlja izveštaj kako je ON obnovio ili podigao ili oslikao crkvu. I zato prima lijepu plaću. Kolika god da je, on ne plaća iz svog džepa struju. Ne izlazi na pijacu da kupi kruha i luka… Jer to bi bilo omalovažavanje vladičanskog čina. Ne zna koliko košta litra mlijeka. I čovjek sa džeparcem upravlja tuđim životima.
Popovima je u interesu da imaju ovce. Jer su popovi dovoljno inteligentni da vide kako za nadređene imaju ljude koji ne žive u ovom svijetu. I onda ni popovi ne talasaju. Zašto bi uvodili neke ''novotarije'' u župi?
Sistem vlasti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je feudalni. Turski. Kadija te kudi, kadija ti sudi. Prinčevi crkve imaju beskonačnu vlast. I nemaš apelaciono pravo. Zakon o mobingu još nije zaživio. Kao da su crkva i država odvojeni svjetovi. Zbog toga, ako sodomiziraš ili ubiješ nekoga u crkvi, to državu ne interesira. A to ne bi smjelo bi tako.
Imaju popovi neke škole i inteligencije. No, 90% njih ne znaju nešto drugo raditi. Zato su zatočenici zanata. Još ih stisnu žene i odgovornost prema obitelji. I radili bi mnogi nešto novo u župi, ali kako se svako malo mjenjaju vladike po eparhijama, ne znaš kakav ti luđak može izletiti u tom ruskom ruletu. Umješnost preživljavanja.
Kad već popovi imaju pamet (ne baš svi, ali dobar dio da), ispada da je problem u nečemu što nemaju. A što je to? Popovi nemaju muda! Kastrirali ih monasi.
Popovi su muda prodali za tanjur gulaša. I zato kažem da su istovremeno žrtve i saučesnici u zločinu. Jer ovo nije sistem koji je reguliran pravilima nego zločinački sistem. Koji gubi duše. Doslovno kao u obredu prodaje svoje duše.
Namjerno se izražavam u ovim terminima. Da bi tama mogla raći: O čemu vam govori ovaj bezbožnik? E, ja to hoću. U najgorem mogućem obliku. Da zderem kožu sa ovog zla ako je ikako moguće. Jer, ja sam mogao reći: časnim ocima, svećenicima Boga Živoga, nedostaje hrabrosti. Ne, ja ti želim zabiti prst u oko! I ništa mi ne možeš. Rekao sam nešto lažno? Nisam. Ako sam rekao dobro, što se buniš i što me kudiš?
Odmah će ustati demagozi među vladikama i reći kako ja želim napraviti ''komunističko'' svećeničko udruženje. Ne, prijatelji, ja sam uvjek bio van komunizma. Od djetinjstva. Ali se vama mora stati na put. Ovo je blasfemija. Jer koliko god da je težak grijeh silovanja jednog dječaka toliko je težak i grijeh silovanja jednog svećenika. A to se događa više nego često. I drugi popovi gledaju kao bivoli kad lavovi odvoje neko grlo i rastrgnu ga…
Da li je vama, vladike (naravno da se ne odnosi na sve), jasno da kada bismo se mi, popovi, ponašali prema pastvi kao vi prema nama, ne bi nam ostalo ni jednog vjernika? Jer vjernici ne zavise financijski od nas. Poslali bi nas u majčinske izvore…
Priče o kršćanskom personalizmu su samo fore koje se koriste za zavođenje prostodušnih. U praksi je samo novac Ličnost. No Isus ne reče da su blaženi bogati. Naprotiv. Rekao je da se ne može služiti novcu i Bogu. I svaki od vas je pred tim iskušenjem. Ne nadajte se da će biti neke druge probe. Sve je ovdje. Imamo samo jedan život. I u tome u čemu nas zateče Gospod, u tome će nas suditi. Svatko mora gledati lice svoga bližnjega.
Štititi bližnjega od sebe, to je čovještvo, po Marku Miljanovu. To se citira često. Ali ne aplicira. Proročki vapim, nas neće biti ako ovo ne usvojimo kao princip. Ako nemamo dovoljno inteligentnih vladika koji će urediti sistem  samozaštite, integrirati popove u sistem odlučivanja i kontrole, mi smo izgubljeni. Da se vratimo Evanđelju, da koji želi biti prvi, ima služiti svima. Kao što to danas radi papa Franjo. Pere noge i ženama i kriminalcima. Lažno? Licemjerno? – Dopuštam da tako misliš. Ali neka sada patrijarh Irinej svim vladikama opere noge. Lažno i licemerno, ali neka učini. Neka metropolit Amfilohije da kupi kilo kruha...''.

Tko je Zoran Đurović?
Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu Srpske pravoslavne crkve u Beogradu 1995.godine. Upisuje postdiplomske studije iz Povijesti filozofije (mentor Slobodan Žunjić) pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, bez finalizacije doktorata zbog župnih obveza. Naime, od 1996. preuzeo je župu u Smederevu, gdje je bio protagonist duhovnih promjena, koje nisu uvjek nailazile na odobravanje. Ne želeći se politički angažirati, odlazi 2002. u Rim gdje upisuje postdiplomske studije iz patrologije na Pontificio Istituto Patristico Agostiniano, Pontificia Università Lateranense. Magistrira u teologiji i patrističkim naukama u siječnju 2007. sa tezom: La condizione originaria dell’uomo nella teologia di Agostino. Un riesame dei suoi commenti alla Genesi e dei suoi scritti della polemica pelagiana sulla mortalità di Adamo. Vocabolario e questioni. Doktorira u lipnju 2010: La protologia e l’escatologia nel De Genesi ad litteram di sant’Agostino. Analisi esegetico-teologica, pri istom institutu (IPA) pod rukovodstvom slijedećih profesora: Vittorino Grossi, OSA (prvi mentor), Robert Dodaro, OSA (drugi mentor) i Nello Cipriani, OSA (advocatus diaboli). Teza je objavljena iste godine. Predsjednik instituta, Dodaro, izjavio je da će nastojati inovativan istraživački metod primjenjen u ovoj tezi koristiti u narednim doktorskim istraživanjima.
Poznaje više starih jezika (grčki, hebrejski, sirijski, latinski, staroslovenski) kao i modernih (slavenski jezici, talijanski, engleski, španjolski, francuski). Bavi se prevođenjem, pisanjem znanstvenih studija i slikarstvom.

Izvor: http://www.infocentrala.rs/surova-i-potresna-analiza-teologa-zorana-durovica-problem-popova/